Sanja Modrić: Slučaj Barišić savršeno opisuje hrvatsko društvo - nije kriv jer je, eto, samo slušao Sanadera - Monitor.hr
12.03.2020. (16:30)

Iz roda beskičmenjaka

Sanja Modrić: Slučaj Barišić savršeno opisuje hrvatsko društvo – nije kriv jer je, eto, samo slušao Sanadera

ea onovljenom suđenju Ivi Sanaderu, Barišić je zablistao kao kralj svih ništarija izjasnivši se sada da nije ama baš nimalo kriv i zašto nije kriv. A nije, vidite, zato što se kriminalom bavio po uputama i naređenju Ive Sanadera. Šef je to tražio, a on je onda morao. Kako drugačije? – Sanja Modrić.


Slične vijesti

Danas (10:00)

"Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je"

Dežulović: Za šaku škuda

Što će biti do kraja vica, ne znamo, ali Trumpova ponuda za Grenland, baš kao vic, otvorila je tabu temu: biste li vlastitu državu prodali bogatašu za besmisleno veliki novac? Odnosno: koliko košta vaša država? Koja je točno vaša cijena?

Domoljubnog HDZ-ovca ovdje se može kupiti već za šaku Judinih eura, pa za pišljivih deset tisuća možete birati – listam samo posljednje vijesti – šeficu odjela u Kliničkoj bolnici Rebro, šefa Uprave Hrvatskih šuma u Bjelovaru, poreznu inspektoricu u Područnog uredu Zagreb, inspektora Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije splitske policije, sutkinju Općinskog suda u Zagrebu, tajnicu kabineta ministra poljoprivrede ili načelnika u Ministarstvu obrane.

Milijun dolara? Bojim se da se vas ne bi ni pitalo.

Hrvatski Mujo i Fata, kako vidimo, ne bi dočekali niti ponudu od sto hiljada – pristali bi odmah na početku vica, za deset hiljada. Cijela Hrvatska, s četiri milijuna ponosnih Hrvata, Trumpa bi koštala manje nego Grenland s pedesetak hiljada stanovnika: niti četrdesetak milijardi dolara, točno koliko je onim “velikim, prekrasnim zakonom” planirao izdvojiti za koncentracijske logore za imigrante. Boris Dežulović za N1

Danas (09:00)

Život koji nije uslikan i lajkan nije vrijedan življenja

Andrassy o ‘selfie teroristima’: Umjesto značajnih uspomena koje pamtiš, galerija beznačajnih gigabajta koje treba obrisat da stanu nove uspomene

Na Santoriniju na krovovima kuća stoje natpisi “this is our home, please don’t step on the roof” – što ne sprječava (većinom) žene koje su došle po super fotke da to svejedno rade, u Turskoj smo prošle godine imali (nisam znala, stvarno nisam) bosansku influencericu koja je odlučila da je jarbol sa zastavom idealna prilika da pokaže svoje vještine plesa na šipki – zbog čega joj, neka joj, prijeti pet godina zatvora – a na društvenim mrežama svako malo možete vidjeti “content kreatore” koji pizde jer im je prolaznik ušetao u kadar pa ga zbog toga moraju ponavljat… a kadar je javno mjesto.

Najtužniji dio je što većina nastalog sadržaja (s uključenim maltretiranjem drugih) nema nikakvu vrijednost onima koji ga rade – savršeno uslikana pizza je sutradan već stara priča i kreće lov za nečim novim, snimke s koncerta samo zauzimaju prostor u galeriji i većina ih više nikad neće pogledat, a nitko zapravo nije doživio trenutak koji je bilo nevjerojatno važno ovjekovječit. Kakva je bila pizza? Fotogenična. Kakav je bio koncert? U 4K rezoluciji. Kako je bilo na Santoriniju? Pet tisuća lajkova. Andrea Andrassy za Miss7

Jučer (15:00)

Šta će reći, mi ćemo samo da gledamo i čekamo

Basara: Godina svetskog raspleta

Ova godina je počela baš papreno. U samo deset januarskih dana izdogađalo se toliko sranja za koliko je u mirnim vremenima trebalo i po nekoliko godina. Sad sledi filozofsko pitanje: da li to znači da se vreme ubrzava, posle koga sledi i filozofski odgovor: ne, vreme se ne ubrzava nego se unutar raspoloživog vremena – čiji je „kapacitet“ konstantan – ugurava previše pičvajz-događaja, što će u jednom momentu u neodređenoj budućnosti izazvati efekat istovetan onom koji dobijamo kad sipamo previše vode u čašu. Šta biva kad sipamo previše vode? Čaša se više ne puni, nego se voda preliva.

Za razliku od Srbije, koja, kako rekosmo još raspliće svoje godine raspleta, okolni svet će nekako rasplesti ovogodišnje zaplete – na šta će to ličiti, ostaje da se vidi – ali to neće rezultirati nekakvim novim svetskim poretkom – još manje nekim multipolarnim svetom – nego povratkom jednog vrlo starog poretka utemeljenog na teško osporivom pravu jačih da rade šta im se prohte, poretka koji je – istorijski posmatrano nakratko, od kraja XVIII do početka XX veka – bio suspendovan međunarodnim pravnim poretkom, na koji opet pomenuti moćni svetski rendžeri nisu davali ni pet para, s tim da su – da se Vlasi ne bi dosetili – kad bi im to odgovaralo (prividno) uvažavali taj poredak. Svetislav Basara

Subota (14:00)

Blokaderi svih zemalja, razjedinite se

Basara: Reči godine

Za reč godine jednoglasno proglašavam reč „blokada“, ali ne blokada u smislu koji joj pripisuju „lojalisti“, pogotovo ne u smislu koji joj učitavaju „blokaderi“, nego u smislu mentalne blokade – koja u famoznim kolumnama nastupa pod imenom ćorsokak – iz koje se rađaju ulične i sve druge blokade. Proglašenjem reči godine pisac hoće da kaže da su vidovdansko-etička, duhovno-vertikalno-zavetna, junačka, stradalnička, itd. podešavanja – zajednička i lojalistima i blokaderima – postala apsolutno neupotrebljiva zbog isteklosti roka trajanja, da funkcionalnijih podešavanja nema ni od korova i da ovo društvo – ukoliko se ne dogodi biblijsko čudo – neće imati drugog izbora nego da posluša savet i da ne ide ni levo ni desno, nego pravo uvis. Što neće biti lako, ali ne i nemoguće, jer „mi možemo i ono što ne možemo“. Svetislav Basara

Petak (23:00)

Ostade bez sve četiri stolice

Dežulović: Josip Skroz Isto

Shvatili ste, Aleksandar Vučić skroz je isto kao onomad drug Tito balansirao između Zapada i Istoka: vešto je naš Josip Skroz Isto žonglirao američkim, ruskim, kineskim i evropskim interesima, velemajstorski je u toj partiji šaha koristio svoj šarm, manire, ugled, mudrost i položaj na razmeđi geostrateških tektonskih ploča i gvozdenim stiskom držao za jaja i druga Staljina i druga Mao Cetunga, i Harryja Trumana i Winstona Churchilla, odnosno dabome druga Putina, brata Xija, Joea Bidena i Ursulu von der Leyen – ne, ne, molim lepo, ovo sa držanjem za jaja beše samo figura i ne odnosni se na vas, gospođo madam Leyen – pa se s jednim dupetom na četiri stolice razbaškario kao vojvoda Šešelj u bioskopu.

Kad ne bi znao da Vučić vešto drži za jaja i jednog i drugog, bogami bi čovek pomislio da su Trump i Putin na karti sveta sa šestarom u ruci tražili neko mesto, bilo koje, samo da je šta dalje od onog krakatog gnjavatora.

Kako je to bilo moguće, šta se u međuvremenu desilo?

Eh, šta. Svašta.

Da skratim, najpre je Trump Srbin iznenada Srbiji nametnuo carine od trideset pet odsto, veće čak i od onih za Kinu, onda se njegov zet Kushner još iznenadnije zahvalio na poklonjenim ruševinama Generalštaba i neraspakovane ih vratio Vučiću, pa je Kušnerov tast ostavio Beograd kao valjda jedinu evropsku državu bez američkog ambasadora, da bi naposletku hladnokrvno odbio i molbu za odgodu sankcija Naftnoj industriji Srbije u vlasništvu Rusa, i srpski maršal svečano je zatvorio rafineriju u Pančevu. Čovek i Srbin ne sme ni da pomisli šta bi tek bilo da Tramp nije osvedočeni Vučićev prijatelj. Boris Dežulović za Novosti

Petak (00:00)

A što ako je Trump bio samo ljubomoran na Madura?

Dežulović: Apsolutna odlučnost

Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije. Bivši predsjednik Venezuele beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije. Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.

U čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a – zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve “crnog zlata” u iznosu od – samo trenutak da zbrojim – dakle točno nula zarez nula barela.

Zaboravite dakle Kolumbiju i Kubu: sljedeća faza operacije “Apsolutna odlučnost” bit će munjeviti zračni napad na Washington, spektakularni helikopterski desant na travnjak Bijele kuće i otmica američkog diktatora i njegove supruge. Zbog posjedovanja oružja, ili zbog toga što uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, guši ljudska prava, organizira namještene izbore, proganja opoziciju i kontrolira medije? Naravno da ne, nismo budale. Sjedinjene Države, najveći svjetski proizvođač “crnog zlata”, još uvijek imaju rezerve od sedamdeset pet milijardi barela sirove nafte. Ili, ako vam je tako lakše, sedam puta više od Kube, Kolumbije i cijele Europske unije – zajedno. Boris Dežulović za N1.

06.01. (12:00)

Nagradna upala pluća

Nagradna igra Hrvatskog radija izazvala reakcije: Javna sramota javnog medija

Hrvatski radio slavi stoti rođendan. Treba nagraditi svoje slušatelje koji su i obavezni pretplatnici. I bi tako. U centru Zagreba postavljen je šator, odabrani “sretnici” trebali su samo držati dlan na plastici, tko ostane jedini dobiva 10.000 eura. Pobijedila je žena koja je 14 sati smrznuta držala ruku na ledenom balonu. Već viđeno u filmu “I konje ubijaju zar ne?” Prostačko iživljavanje nad sirotinjom, ponižavanje ljudi pred kamerama i prolaznicima, proslava fešte koja može pasti na pamet samo bolesnom umu ili biću bez empatije – kaže Vedrana Rudan za svoj blog. Glavna urednica Hrvatskog radija Eliana Čandrlić Glibota izjavila je da “zaista navijaju za sve”, da je “jako hladno” i da “nije lako niti šetati, a kamoli stajati na mjestu”, čime se javni servis pozicionirao kao empatični promatrač vlastitog eksperimenta nad ljudima koji su pristali na poniženje da satima drže ruku na plastičnoj kupoli usred centra Zagreba jer im je potreban novac – kaže pak Nataša Škaričić za Novosti.

04.01. (19:00)

Možda da se vratimo starim poznatim riječima kojima smo odavno zaboravili značenje

Beck: Kod nas se ne bira riječ godine, ali zašto ona ne bi bila – nada

Kod nas se ne biraju riječi godine pa imam ja par prijedloga. Dron je na prvom mjestu: ta ubojita svevideća sprava svaki je dan u vijestima, a odnedavno lebdi i nad našim cestama i lovi prekršitelje u prometu. Zatim „zabranitelj“ – o njemu se jako pisalo 2025. Kao treći prijedlog istaknuo bih „fan zonu“ i „fan pit“, koji su se dosta spominjali u vezi s koncertom na Hipodromu. Oba su pojma itekako primjenjiva na naš politički život, jer svaka opcija ima svoju fan zonu, s više ili manje zagriženim sljedbenicima, a ima i svoj fan pit. No ovaj članak ne želi ni afirmirati ni kritizirati nove riječi, iako se pokazalo da su sve nove riječi u načelu o nečem lošem ili čak pogubnom: vape, post-istina, lažna vijest, toksičnost, polarizacija, gaslighting, metaverse, goblin mode, brain rot, klimatska opasnost… Želio bih podsjetiti na dobre stare riječi, koje još uvijek razumijemo, i koje možda jesu izašle iz mode, ali ih smijemo koristiti i cijeniti. Boris Beck za Večernji i za Narod predlaže “istinu” ili čak “nadu”…

03.01. (15:00)

Neka nam ova bude bolja, borba se nastavlja

Postnikov: Godina kralja Thompislava

Počelo je kao godina kralja Tomislava, nastavilo se kao godina Marka Perkovića Thompsona, završilo velikim prosvjedima protiv fašizma, a u međuvremenu su kulturnu 2025. obilježili napadi, prijetnje i zabrane u režiji ekstremne desnice i uz podršku hrvatske vlade. Nakon što se ukazao kraj Jergovićevog ulaza, narodni genij opskrbljen sprejem osjetio je potrebu da se izrazi i na splitskoj fasadi Jurice Pavičića, obrativši mu se stihovima “Komunjaro šugava / jebemo te u guzicu”. Da nam kulturne rubrike što više sliče stranicama crne kronike pobrinuo se i režiser Dalibor Matanić protiv kojeg su trenutačno podignute četiri kaznene prijave zbog seksualnog uznemiravanja kolegica. Bavili smo se i Oscarima, vizualnim identitetom grada Zagreba, uhićenjem Mile Kekina, bojkotom Eurosonga, a godinu su obilježile i smrti slavnih glumaca, glumica i redatelja. Boris Postnikov donosi pregled godine u kulturi za Novosti

02.01. (16:00)

Laku noć, svirači

Dežulović: Evo zore, evo dana, Bogu da se pomolim

Ako bi Miro Bulj i ostali čuvari hrvatske adventske tradicije u izboru između srednjoeuropskog Assisija i srednjoeuropskog Jasenovca ikakav problem uopće imali – bila bi “lista izvođača”: dok su u bazilici svetog Franje na Božić 2005. godine svirali Židovi i Cigani, u jasenovačkom logoru božićnih su blagdana 1943. svirali – Židovi i Cigani. Kako bi, naime, naši glazbeni kritičari tankoćutnih ušiju reagirali da su svjedočili kad su posvećenu tišinu slavne bazilike u Assisiju ciganske trube iznenada porazbijale “Đurđevdanom”, možemo prilično plastično zamisliti nakon što je gradonačelnik Bulj nezadovoljan muzikom ciganske trubače otjerao sa sinjske pjace – jer “Hrvatska nije Balkan, nego dio Srednje Europe”, i u Hrvatskoj se ne pjeva “evo zore, evo zore, Bogu da se pomolim”, već “evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana” – poslije čega su ulice od ciganskih orkestara očistili i u ostalim hrvatskim gradovima. Po prilici kao što su ulice hrvatskih gradova od ciganskih orkestara bile očišćene i 1941. Boris Dežulović za Novosti