Sanja Modrić: Stigma, samo ne po nama - Monitor.hr
31.10.2018. (07:30)

Sanja Modrić: Stigma, samo ne po nama

Znam, osjećaji migranata za mnoge su daleka stvar. Ne znamo izgovoriti ni njihova imena. Imamo svojih problema. Ne poznajemo njihove kulture. A iz svojih se toplih soba s palačinkama na stolu često ne možemo uživjeti ni u razloge zbog kojih tako fanatično riskiraju svoje živote i živote svoje djece da bi pobjegli iz svojih domova i preko granica svojih država… – piše Sanja Modrić za Novi list.


Slične vijesti

Subota (20:00)

Stranka koja voli sve što vole mladi (ali samo ako prođu prag)

Krušelj: Objektivno gledano, politički liberalizam u Hrvatskoj doista nema šansi za ponovni uzlet

Hrvatsko je biračko tijelo rascijepljeno između desnih i lijevih opcija, tako da ne može dobiti podršku koja bi HSLS-u omogućila da ozbiljnije odlučuje o formiranju vlasti i smjerovima hrvatskog razvoja. Prosječni građanin ne cijeni liberalne opcije kojima bi glavne točke trebale biti političke, ekonomske, manjinske, vjerske, seksualne i sve ostale slobode. Dokaz je tome i činjenica da izvorni HSLS u sebi sadrži i pojam „socijalno“, jer je strahovao da je čisti liberalizam odmah osuđen na propast. Građani, naime, svoju naklonost dijele između nacionalističke retorike i populističkih mjera, što je HDZ doveo gotovo do savršenstva, s jedne strane, ili socijalnih programa i građanskih vrijednosti, na kojima bi se barem trebao zasnivati SDP, s druge. HSLS u tome jednima ili drugima, ovisno o ponudi, može postati manjinski partner samo ako je to brojčano nužno. Željko Krušelj za Danicu podsjeća na nedavni Hrebakov ultimatum za ostanak u koaliciji.

Subota (20:00)

O, kako tužnih ljubavi ima, baš nešto razmišljam...

Dežulović: Zbogom, Žeki

Bila je to naša mala igra, naš tajni tango argentino, osam koraka naprijed, ocho – plava koverta, tvoja tužba, prvo ročište, moj iskaz, tvoj odvjetnik, pa tvoj iskaz, moja odvjetnica, sudski zapisnik – a onda sinkopa, prvostupanjska presuda, gancho, okret, tvoja žalba na presudu i sve ispočetka, lice uz lice, sjedinjeni u jedno tijelo, kao “izraz onoga što pjesnici pokušavaju izraziti riječima”, kao “vjera da borba može biti svetkovina”, kako je naš tango jednom zapisao Jorge Luis Borges.

Kažu mi prijatelji, pobijedio si, ali meni, Žeki, ovo je Pirova pobjeda, moja bitka kod Herakleje, nakon koje se kući vraćam sam, “bez ijednog vojnika”, bez tebe, bez sebe: ja sam ostao tamo, na onoj našoj klupi na drugom katu, poput napuštenog psića, čekajući da se pojaviš na dnu hodnika sva u plavom, pa da se otvore vrata naše sobe 29 i začuje glas sudske službenice, “Markić, Dežulović” Boris Dežulović za Novosti.

07.04. (13:00)

Minuta šutnje za pokisle i one koji su zapeli u gužvi

Andrassy: Zašto im nitko nije javio da će padat? Javljeno im je, ali ljudi sve češće odbijaju čitat vijesti

“Prvi glas”, kaže i ljuti se što joj nitko nije javio da stiže oluja i/ili radovi zbog kojih će dionica kojom putuje na posao bit zatvorena, a pokušali su joj javit, samo nije htjela slušat. Jasno mi je da se ljudima ne da čitat o ratovima, poskupljenjima i svim ostalim ružnim temama koje kvare dan, ali svejedno moraš znat barem osnove o stvarima koje se događaju – ako ne u cijelom svijetu, onda barem u vlastitoj državi. “Nema šanse”, kaže moja prijateljica koja u autu panično prebacuje radio stanicu čim vijesti krenu, a uvijek se iznervira kad ju dočekaju i na drugim stanicama jer uvijek idu na puni sat i na pola istog. Uvijek tri kratke vijesti, uvijek s vremenskom prognozom odmah nakon njih, ukupno dvije i pol minute života, uvijek NEĆU. Andrea Andrassy za Miss7

05.04. (20:00)

Postavljaju prava pitanja

Dežulović: MUP i muplji

Kada Informer javi da je “policija upala u prostorije Rektorata Beogradskog univerziteta i tamo pronašla rektora Vladana Đokića u njegovoj kancelariji”, ili se upita “šta prorektor traži ispred Rektorata?” – ili, nemam pojma, “šta belgijski ambasador radi na sastanku rektora sa ambasadorom Belgije?” – vama je možda glupo, ali Informerovoj publici sve je jasno…

Ako ste sada ubeđeni da ste videli i pročitali sve, sačekajte još sat-dva: ni dva sata kasnije, naime, reporteri Vučićevićevog Informera uspeli su nakon iscrpljujuće potrage da lociraju i – prorektora Nebojšu Bojovića. “Kada je video našu ekipu i reporterku prorektor je krenuo da beži, odbijajući da odgovori na pitanje šta traži ispred Rektorata!” javio je Informer. “Uhvatili smo i njegov izraz lica koji govori da se ovome uopšte nije nadao!”

I zaista, ko bi se uopšte nadao prorektora pronaći ispred Rektorata? Bojović je mislio da je tu potpuno siguran, ali znate kako kažu pajtonovci: niko ne očekuje španski Informer! Da, pardon, srpsku inkviziciju. Boris Dežulović za Novosti.

05.04. (16:00)

HSDZP

Krušelj: Je li moguća velika koalicija HDZ-a i SDP-a?

Iako pokušava ponešto relativizirati ogromne probleme, ponegdje unijeti i koje zrnce optimizma, razumljivo je da se Vlada nalazi pred svojevrsnim zidom. Ni hvale vrijedne piarovske vještine, jedino čime se Plenkovićev kabinet može istinski pohvaliti, puno ne pomažu. Što god Banski dvori učine, može rezultirati negativnim rezultatima. Šarena Vladina laža o stalnom rastu plaća i mirovina u aktualnoj zbilji postaje tragikomična. Hrvatska je i prije drastičnog rasta energenata stekla neslavnu titulu šampiona inflacije u konkurenciji preostalih 26 zemalja Europske unije.

Plenkoviću je, nema dvojbe, jako uzdrman piarovski građen status “velikog i nepokolebljivog Europejca“, predodređenog da jednog lijepog dana ipak osvane u vrhu bruxelleske administracije. Zato panično razmišlja o tome kako da promijeni karijerni imidž koja ga neumoljivo sustiže, ali i primiri nezadovoljstvo hrvatske javnosti. Navodno bi mjesta potpredsjednika Vlade bila ponuđena oporbenim čelnicima Siniši Hajdašu Dončiću i Sandri Benčić.

S njima bi mogao dugoročnije vladati bez kamena oko vrata kakvim se pokazao Domovinski pokret. Ovih je dana opsežni tekst na tu temu objavio tjednik 7dnevno, zasnovan na insajderskim informacijama iz vrhova vladajuće stranke. Kako je riječ o tabloidu desne orijentacije, mnogi su na to samo odmahnuli rukom. Javna je tajna, međutim, da Plenković u neformalnim razgovorima sa svojim najvažnijim suradnicima, ali i s pojedinim oporbenim dužnosnicima, spominje upravu tu mogućnost. Željko Krušelj za Danicu

05.04. (12:00)

Sve isto, samo s manje oduševljenja

Dežulović: Kratka povijest najboljeg od svih mogućih svjetova

Kad se, međutim, točno i okruglo pedeset godina kasnije, prošle subote 28. ožujka pred splitskom lukom ukazala divovska silueta nuklearnog nosača aviona USS Gerald R. Ford, najvećeg ratnog broda ikad sagrađenog – desetak metara dužeg i od stare Saratoge – nije više bilo ni Hajduka u četvrtfinalu Kupa prvaka ni znatiželjne djece da se potrpaju u čamce za obilazak plovećeg Disneylanda s čokoladicama, žvakaćim gumama i Pall Mallom bez filtera. Posada američkog orijaša ovoga puta, naime, nije u Split stigla položiti vijenac partizanskim mornarima, u misiji održavanja prijateljskih odnosa s malom svjetskom nesvrstanom silom, već na “redovno održavanje i kraći odmor”, nakon misija u Karipskom, Crvenom i Sredozemnom moru, usidren pred obalama Venezuele i Bliskog istoka.

A nije, istina, ni prvi put: nosaču aviona Gerald R. Ford ovo je već treća posjeta Splitu, uplovljava on u ovdje redovno kao kakav talijanski kruzer, pa je tako pred splitskom lukom bio usidren i pola godine ranije, prošle jeseni. Pedeset godina kasnije, shvatili ste, američke pizdarije već odavno imamo i kod kuće. Sve otkako živimo u svijetu Coca-Cole, najboljem od svih mogućih svjetova. Boris Dežulović za N1

01.04. (21:00)

Ne laju, ali kao da su na uzici

Beck: Za razliku od europskih, naši političari imaju dvonožne ljubimce

Psi su važni u političkom životu Francuske, i svaki je predsjednik od Charlesa de Gaullea imao barem jednog, možda zato da se razlikuju od Engleza koji su skloniji mačkama. Ove je godine Larry, glavni mišolovac Downing Street 10, proslavio 15 godina u službi, uz veliku pokrivenost medija. Taj mačak skromnog porijekla, udomljen iz skloništa, dočekao je ondje i ispratio Davida Camerona, Theresu May, Borisa Johnson, Liz Truss i Rishija Sunaka, da bi sad služio pod laburistom Keirom Starmerom. Mačke, netipično francuski, voli i Marine Le Pen, kao i belgijski premijer Bart De Wever, koji od prošlog kolovoza u uredu ima crno-bijelog mačka, udomljenog. Uvijek me kopkalo kako to da političari kod nas nemaju kućne ljubimce. Otkad je Bandić umro, pa je Rudija preuzela njegova obitelj, i otkad je, nakon četiri godine druženja, Kolinda Grabar-Kitarović predala svog psa Kiku na udomljavanje, jedina dva relevantna ljubimca nestala su iz političkog života. Ovih dana sam opet o tome malo mozgao i zaključio da se naši političari ne mogu posvetiti četveronožnim ljubimcima jer je prevelika konkurencija dvonožnih. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

01.04. (09:00)

Zašto ići u školu uopće, dajte im diplomu odmah

Andrassy: Škola nije hotel u kojem su profesori posluga učenicima koje treba nagrađivati

“Moj je sin iz vašeg predmeta dobio četvorku, ali pregledao sam rad koji je predao i jasno je da je trebao dobiti peticu. Prema kojem kriteriju ocjenjujete i koliko dugo predajete ovaj predmet? Pretpostavljam da je loša ocjena posljedica vašeg neiskustva. Molim vas da ispravite ocjenu. Tata”… samo je jedan od mailova koje je Andrea Andrassy dala na uvid, a koje je čitao jedan američki profesor povijesti, za Miss7. Red na satu više nije borba protiv povremenog neposlušnog učenika, nego protiv generacije koju doma sve češće uče da je škola hotel u kojem su profesori posluga. Oni su u školi da se opuste i zabave, profesori su tu da ih nagrade čak i kad ne bi trebali, a ako neće, roditelji će poslat mail – ili će doć u školu i napravit red. Ne svi učenici, ne svi roditelji, plus ovo je Amerika, ali sigurna sam da bi hrvatski profesori mogli poslužit i puno gore priče.

31.03. (10:00)

A i promijeniti ime kluba

Jergović: Zašto je važno i potrebno srušiti stadion na Poljudu

Ideja da bi se na mjestu Dubrovnika mogao napraviti ljepši i još stariji grad, ili da bi se pokraj lomače na kojoj se spaljuju nedostojne knjige i primjerci degenerirane umjetnosti (Entartete Kunst) mogle napisati mnogo bolje knjige, te naslikati i izvajati mnogo bolja umjetnička djela, stara je koliko i čovjekova strast za odricanjem od razuma, a s razumom i ljudskosti, morala, vjere i dobrote.

Prema takvoj ideji, koja ne može nastati bez dubinske neukosti i neproduhovljenosti, brahijalna je sila moćnija od umjetnosti i umjetničkog nadahnuća. Ona može na ruševinama živog grada stvoriti stariji i ljepši grad, može nanovo i bolje napisati sve te spaljene knjige, i sagraditi NOVI Poljud koji će ponovo biti remek-djelo arhitekture. Nasilnici ove vrste, naime, ne priznaju općevažeću i razumu tako blisku i razumljivu činjenicu prema kojoj remek-djela ne nastaju po nečijoj namjeri, nego po nadahnuću. A nadahnuće ne dolazi silom, niti dolazi u svakom trenutku i svakome. U vremenima brahijalne sile nadahnuće je uvijek protivno toj sili.

Dva su razloga zbog kojih su HDZ i ulična stranačka sila utjelovljena u Torcidi odlučni da sruše zacijelo najznačajniju modernističku građevinu u Splitu i Dalmaciji. Prvi razlog je materijalno-financijske prirode. Izvršitelj radova na rušenju, HDZ-ov gradonačelnik Splita, naumio je Magaševo autorsko remek-djelo pretvoriti u šutu, jer je to način da izgradnjom trgovačko-poslovno-ugostiteljsko-stambenog mastodonta u koji će biti inkorporirano i nogometno igralište s tribinama, dakle stadiona kakvi se danas, uglavnom za arapske novce sezonski grade i ruše po Zapadu, on i njegovi ljudi zarade goleme novce. Miljenko Jergović za svoj blog

29.03. (13:00)

Čeka se nastavak

Dežulović: Vučićevo proročanstvo

Čuvena Kremanska proročanstava zlatiborske braće Tarabić, recimo, mogu da se tumače ovako i onako, pa se sezonski izvlače kao precizna naveštanja: “glava s kraljevskom krunom, zlom rukom i zlom srećom” ispašće tako kralj Aleksandar Obrenović, a “sveopšti rat” – Prvi, Drugi ili Treći, svejedno – izbiće “kad miris iziđe iz poljskog cveća, a milost iziđe iz čovjeka”. Kad god izbije, razumeli ste, Tarabići pogodili. Reči Tomislava Tarabića bile su, međutim, betonski jednosmislene: “Ako neko od vas u idućih mesec ili dva vidi negde Zorana Đinđića, recite mu da je i Tito pred smrt imao problema s nogom!”.

Ne, shvatili ste, neka “glava s krunom kraljevskom”, nego imenom i prezimenom premijer Zoran Đinđić, ne nekakva “zla sreća”, nego “problemi s nogom” kao i “Tito pred smrt”, i ne nekad “kad miris iziđe iz poljskog cveća, a milost iziđe iz čovjeka”, nego – molim lepo – “u idućih mesec ili dva”. I šta? “U idućih mesec ili dva” – ili preciznije, tačno sedamnaest dana posle Nikolićeva proročanstva – u sredu, 12. marta 2003. godine Zoran Đinđić stvarno umro! Izašao čovek iz blindiranog BMW-a pred dvorišni ulaz u zgradu Vlade u Nemanjićevoj 11 i iz čista mira, naslonjen na štaku, samo pao! Boris Dežulović za Novosti.