Nakon što su mu propali pokušaji s Davorom Filipovićem, nećakom sarajevskog komunističkog glavešine, pa s Mislavom Hermanom, čija je mama hadezeovka po povoljnoj cijeni sređivala lažne invalidske mirovine, te je za to bila i pravomoćno osuđena, ideja Andreja Plenkovića da pokuša s Kolindom Grabar Kitarović na svoj je način genijalna. Kroz nju je, naime, kroz tu ideju, progovorilo nešto što vrhovniku inače kronično nedostaje: osjećaj za povijesni trenutak. Naime, Kolinda se na hrvatsku političku scenu 2026. izlazi kao inačica Jakova Jozinovića. I kao što je Jakov samo s jednom ili dvije svoje pjesme, lišen izraženijeg pjevačkog umijeća i s držanjem utjelovljene AI, postao hrvatski i regionalni pjevač nad pjevačima, tako bi, dobro to zamišlja Plenković, a meni dojavljuje moja mila crvica iz njegova prefrontalnog korteksa, Kolinda lako mogla postati zagrebačka gradonačelnica.

U povijesti političkih borbi nije, istina, zabilježeno da je netko prvo bio predsjednik države, a onda gradonačelnik. To je pad s konja na magarca, ili da ostanemo rodno korektni, s kobile na magaricu. Ali Kolinda je, kao i Jakov Jozinović, genijalno je to Andrej Plenković shvatio, slobodna od kronoloških opterećenja. Ona se, vođena šunjatom, ničega ne sjeća, i umije svoje poklonike navesti da se više ni oni ne sjećaju. Pa ako već nije mogla doći na čelo Nato saveza, onda neka bude zagrebačka gradonačelnica. Miljenko Jergović za svoj blog.

U podcastu portala Ideje, dr. Ivan Žilić s Ekonomskog instituta Zagreb analizira fenomen hrvatske inflacije koja ponovno bilježi rekordne razine u eurozoni. Dok statistika prikazuje prosječan rast cijena, Žilić upozorava na veliku heterogenost: dok neka kućanstva osjećaju inflaciju od 6%, drugi trpe udar i do 20%. Kaže kako ograničavanje cijena goriva pomaže svima linearno, umjesto da precizno cilja najranjivije skupine. Inflacija je često znak pregrijane ekonomije koja “brzo trči”, no problem nastaje kada taj rast ne prati adekvatno povećanje kupovne moći građana. Cheapflacija (čipflacija) je fenomen unutar određene kategorije proizvoda gdje cijene onih artikala koji su u startu bili najjeftiniji rastu brže i više nego cijene skupljih, luksuznijih varijanti istog proizvoda. Specifičan položaj Hrvatske i priljev europskog novca mehanički podižu BDP, ali dugoročna održivost takvog modela bez strukturnih reformi ostaje upitna. Žilić zaključuje da bez rasta plaća i broja zaposlenih, sam podatak o rastu gospodarstva gubi smisao za prosječnog građanina.