Tomislav Marković: Patrijarhovo brisanje granice na Drini - Monitor.hr
17.01.2020. (10:30)

Širenje ljubavi prema susjedima

Tomislav Marković: Patrijarhovo brisanje granice na Drini

Izgleda da je patrijarh Irinej malo doradio hrišćansku poruku ljubavi, u duhu narodne izreke koja kaže da ljubav ne zna za granice, pa je rešio da izbriše granicu na Drini koja više od sto godina predstavlja trn u oku vernicima velikosrpskog nacionalizma… “Republika Srpska je srpska država, a u našim srcima kuca ljubav prema srpstvu i svetome Savi”, bubnuo je patrijarh Irinej i ostao živ… Prošle godine je lepo čovek objasnio Crnogorcima ko su i šta su, da ne lupaju glavu i ne zamaraju se tim komplikovanim identitetskim pitanjima, tu je patrijarh kao stručnjak za nacije da utvrdi ko je ko: “A šta su Crnogorci nego Srbi iz Crne Gore?! Kao što postoje Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci, Hercegovci, tako postoje i Srbi Crnogorci”. Nije se ni tu patrijarh zaustavio u širenju ljubavi prema susedima, kad nekog voli on prosto ne zna za dosta… piše Tomislav Marković za Al Jazeeru.


Slične vijesti

Danas (20:00)

'A gdje ćeš bolje zabave nego „ići u Ajduka“, maltretirati i vrijeđati protivničke navijače i igrače'...

Krušelj: Uživamo u bogatim plodovima Plenkovićevih ‘dvostrukih konotacija’

Svakoj je razumnoj osobi, a pogotovo političkim analitičarima, bilo savršeno jasno da je igrokazom premijera Andreja Plenkovića oko komisije koja se svojevremeno bavila ocjenom pozdrava „Za dom spremni“ kao dijela HOS-ove ikonografije otvorena Pandorina kutija koje nije mogla dovesti do ničeg dobrog. Tako je nastala ideološki i pravosudno opasna sintagma „dvostruke konotacije“, koja je vrlo brzo obilježila hrvatsku političku praksu.

Nije bio toliki problem što su se politički nedorasli ili vlastitom važnošću zaslijepljeni članovi spomenute komisije, povjesničari i drugi uglednici, temeljito obrukali, posluživši kao „smokvin list“ premijerovih zaplotnjačkih namjera. Puno je veća nezgoda bila Plenkovićeva namjera da legalizacija ustaškog pozdrava, koji je u NDH iznjedrio desetine tisuća nevinih žrtava, bude pogonsko gorivo za HDZ-ovo prikupljanje birača desnice i ostanak na vlasti. Mučna tema, ali čita se zbog stila, doajen Željko Krušelj za Danicu

Danas (18:00)

Apokalipsa za tjedan dana

Kraj Srbije: ili NDH ili ništa

Prošle nedelje, naime, ugledni srpski polihistor i građanin, dojučerašnji predsednik Republike Srbije Aleksandar Vučić izazvao je nemalu senzaciju objavivši eksplozivno proročanstvo pod radnim naslovom “Kraj Srbije, nedelja 25. oktobra A. D. 2026”.

Iako je Aleksandar Vučić danas priznat kao otac srpske kibernetike, robotike i vazdušnog gradskog saobraćaja, on uopšte nije mislio na ono na što ste pomislili vi: njegova veoma precizna predikcija srpske apokalipse – koju je sa svojim specifičnim smislom za humor predvideo 25. oktobra, tačno na julijanski datum Oktobarske revolucije – nema nikakve veze sa veštačkom inteligencijom, robotima iz Šapca i letećim automobilima. Prema njegovim izračunima, naime, do sloma vascelog srpstva te će nedelje doći usled eksponencijalnog rasta srpske glasačke populacije, koja danas broji neverovatnih milion ljudi više nego punoletnih stanovnika i raste gotovo eksponencijalnom stopom.

Pobedi li na izborima opozicijska Studentska lista – već evo ceo mesec dana upozorava Vučić na predizbornim mitinzima, u televizijskim ukazanjima, govorima i intervjuima – nova blokaderska vlast primoraće Srbe da u kolonama idu na koncerte ustaškog pevača Marka Perkovića Tompsona, terajući ih da salutiraju nacističkim pozdravom i viču “za dom spremni”… Boris Dežulović za Novosti

Danas (15:00)

Nisam ja odavde, ja sam s vlasti

Ivančić: Septička java

O ekološkoj katastrofi u Lici premijer je rekao: “Vlada nije napravila problem, kakve veze mi imamo s tim? Riječ je o pojedincima koji će za to odgovarati, kakve veze imamo s njima? Nikakve!”

Državna vlast nema ništa s tim što je dio državnoga teritorija pretvoren u toksično đubrište? Državna vlast nema ništa s trovanjem državnog tla? Na prvu se iskaz može činiti idiotskim, no riječ je o drugoj vrsti mentalnoga i moralnog defekta: Andrej se Plenković razbolio od bezgrešnosti. Predugim boravkom na vlasti razvio je naviku da se kao dionik pojavljuje isključivo u trijumfima. Pošto mu ni jedno sranje ne može ići na dušu, svaki mu prigovor ide na nerve.

U nekom trenutku vladar je odlučio da ne živi u ovoj zemlji, već nad njom. Zašto bi hrvatski premijer znao kako se živi u Hrvatskoj? On je uz Hrvatsku vezan samo utoliko što je tiranizira. Sa svojom vladajućom bandom on stvara stvarnost, ali ne participira u njoj. A ta je stvarnost takva da se svatko njome mora osjetiti okuženim.Viktor Ivančić za Novosti

Danas (09:00)

Zdravlje nije skupo, bolest možda je

Andrassy: Ako su stvari za ormar opravdani trošak, zašto se preventivni pregled mora boriti da bude na listi?

Šteta je propustit odjeću koja vam se sviđa, nema veze što vam se ormar doli guši od one koju je isto bila šteta propustit, šteta je ne isprobat viralni milky toner jer nam svima odjednom “treba” glass skin, a najveća je šteta ne kupit must-have božićne dekoracije koje vjerojatno nikom ne trebaju da bi Božić bio sretan, ali lijepo ih je imat u životu. Sve treba, sve je must-have, a ja nisam ovdje da vas osuđujem dok istovremeno očekujem dostavu još četiri “treba mi” paketa – ja sam ovdje da vas podsjetim na jednu od najvažnijih must-have kupovina koju žene vole preskočit. “Neopravdani trošak”, kažu mnoge kad ih se pita za zdravlje – iste one koje stručno primjenjuju “girl math” načela kad treba opravdat impulzivnu kupovinu torbice, čizama ili napolitanki. Andrea Andrassy podsjeća – naručite se na pregled, za Miss7

Jučer (14:00)

Nijedna opsesija nije dobra

Basara: Dani jednopartijskih opsesija

Opsesijama i opsesivcima u životu je dobro krenulo tek krajem 18. i početkom 19. veka. Pre tog vremena, opsesije i opsesivci su (možda i ne sasvim bez razloga) smatrani, pod jedan, đavoljom rabotom i, pod dva, ljudima posednutim đavolom.

U rečeno vreme se u mnogim zemljama – sa izuzetkom Srbije, što možda objašnjava neke stvari povezane sa opsesijama – opsesivnost lečila takozvanim egzorcizmima, tj. usmenim isterivanjima đavola (u boljem slučaju), u nešto gorem slučaju potapanjem u stajsko đubrivo, u najgorim slučajevima teškim batinanjima.

Istorija opsesija beleži slučajeve uspešnog izlečenja, ali beleži i slučajeve smrti lečenih.

Zlatno doba opsesija opsesivaca – i mračno doba njihovih žrtava – počinje sa usponom tvrdih ideologija, na prvom mestu socijalističkih, na drugom komunističkih, na trećem mestu fašističko-nacističkih. Svetislav Basara nastavlja…

Jučer (00:00)

Glavu kuće imamo, još samo da nađemo nekog da plati režije

Andrassy: Feministkinje (načelno) ne mrze muškarce, samo mrze ideju da su žene manje vrijedne jer se nisu rodile s pimpekom

Interesantno je kako ljudi brzo promijene mišljenje – kad se neka žena uda za nogometaša, prigovara joj se da samo trči za parama, a kad netko predloži da žena mora imati svoje pare, opet ne valja jer… ne znam zašto, ali ne valja.

“Feminizam uništava svijet.”

Tako govore već odavno, a ovih su se dana ponovno aktivirale gospođe koje ponosno objavljuju da one nikad nisu bile – niti će ikad biti – feministkinje.

“JA nisam feministkinja”, kažu, “ja sam PRAVA žena.”

U ime pravih žena se – i pravih muškaraca, naravno – unatrag nekoliko godina kleči na trgovima, a želja je da se vrate tradicionalne vrijednosti, one prema kojima je muškarac glava obitelji. Kleče muškarci, to već znamo, ali s njima često kleče i žene – IZVAN ograde koja ih dijeli od muškaraca jer im je zabranjen ulaz među “glave”, zbog čega se ljudi često uzrujavaju i viču “diskriminacija”, a ja ne vidim potrebu.

Kad se već kleči za čednost u odijevanju i ponašanju žena, normalno je da žene koje sudjeluju znaju gdje im je mjesto, a mjesto im sigurno nije na poziciji na kojoj su muškarci. Andrea Andrassy za Miss7

Utorak (13:00)

Rođenje moderne arene

Jergović: Priča o stadionu iz kojeg su rođeni svi drugi stadioni

Olympiastadion sagrađen je u obliku antičke arene i u pseudoantičkom, historicističkom duhu arhitektonskog nazikunsta, kojeg je, promatrajući svijet Hitlerovim okom i iz Hitlerove duše, stvorio Albert Speer. Kontinuiranog ovalnog oblika, sav obložen vapnencem, sa 136 stupova, raspoređenih u dvokatne kolonade, smješten u smjeru istok-zapad, s otvorom iznad Maratonskih vrata, Führerovom kamenom ložom i rasporedom prostora namijenjenih mističnim ritualima sportskog natjecanja i državno-nacionalnog samopotvrđivanja, koji će biti snimljeni i prikazani u najutjecajnijem pornografskom filmu u povijesti, “Olympiji” redateljice Leni Riefenstahl, koji u dva dijela, “Fest der Völker” i “Fest der Schönheit”, stvara nacionalsocijalistički olimpijski i sportski mit, koji je ostao dominantan u slici i ideji svih do danas održanih Olimpijskih igara.

U ujedinjenoj Njemačkoj je, uz termitsku temeljitost, porušeno sve ili skoro sve što je arhitektonski simboliziralo DDR, ali je najupečatljiviji arhitektonski simbol nacizma opstao. Zašto? Ne, nikako zato što bi Nijemci pokazivali slabost prema tom povijesnom razdoblju, nego zato što je duh tog mjesta, estetski, sportski pa skoro i etički, u međuvremenu pobijedio, premda su Hitler i fašisti 1945. bili potučeni. Od tog stadiona do minhenske Allianz Arene postoji arhitektonski, estetski, sportski, pa i etički kontinuitet. Ili još jasnije: da Albert Speer, vodeći ruku Wernera Marcha, nije stvorio Olympiastadion, ne bi bilo ni Allianz Arene, onakve kakva je ona danas… Promišlja Miljenko Jergović

Nedjelja (15:00)

Oni bi gledali svoj film

Ivančić: Djeca Mosora

Moram priznati da se već neko vrijeme nisam susreo s tako zgusnutim očitovanjem proustaške paranoje. Priznajem također da me bila obuzela silna tuga nad prizorima Zafranovićeva moralnog srozavanja dok je promovirao svoj film, pogotovo onom scenom kada je pred kino-platnom u Banjaluci udijelio sočan verbalni rukoljub Miloradu Dodiku, čovjeku koji redovno razglašava mit o sedamsto hiljada Srba ubijenih u Jasenovcu, pa je sada i filmskoga redatelja valjda upoznao sa žanrovskim finesama svoje žrtvoslovne pornografije, a k tome i autoritarnom vođi paradržave na čijem je teritoriju zabranjeno prikazati film Jasmile Žbanić “Quo vadis, Aida?” o genocidu u Srebrenici. Savez umjetnika s vlašću, osim što taštine uključenih aktera pumpa do ruba eksplozije, otvara mnoge mogućnosti, između ostalih i tu da se umjetnički obračun sa zlom stavi u službu zla.

No Ivica Šola, to je ipak nešto sasvim drugo. On ne kritizira kontekst, već same fundamente; on se ne obračunava s promocijom odioznog slikopisa, nego sa samom njegovom temom: zašto bi ijedan Hrvat dostojan te blistave nacionalne etikete gledao film o ustaškim zločinima koje su počinili partizani? Viktor Ivančić za Novosti

10.10. (18:00)

Lideru metla, da prvo počisti ispred svog praga

Krušelj: I najlošijem Plenkoviću ide bolje nego najboljem Hajdašu Dončiću

Za razliku od brojnih hadezeovskih muljaža i uobičajenih kaznenih djela, što hrvatsko biračko tijelo unaprijed očekuje i cijeni, gospođa je svoj moralni integritet prodala za sitniš. Hrvatski bi je građanin više cijenio da je u pitanju bila nula-dvije više. Ovako su u pravu analitičari koji govore o običnom kokošarenju. A kokošarenje je najniža razina nezakonitosti, tek sitni lopovluk. Tu više od brojki govori činjenica da je svoju ogladnjelu ekipu počastila medicinskim titulama. Kako je na to reagirao nemali dio biračkog tijela? Podrugljivim smijehom. Budući da SDP u javnosti bije glas da se u dosadašnja dva slučaja nije odviše snašao u obnašanju državne vlasti, javnim se prostorom proširilo ironično tumačenje da esdepeovci „ne znaju čak ni krasti“! A to je u zemlji velikog lopovluka teška i diskreditirajuća kvalifikacija.

Dok se to događa, stranka u javnosti djeluje blijedo i neodlučno. Postala je talac stranačkih dužnosnika i saborskih zastupnika koji su odavno shvatili da je oporbeni status ono najpoželjnije i najlagodnije u političkoj karijeri. Nesporno je da je SDP sve više u sjeni puno glasnijeg i odlučnijeg partnera iz platforme Možemo. Željko Krušelj za Danicu

08.10. (19:00)

Oda arhitekturi

Jergović: Pohvala stadionu u Maksimiru, onakvom kakvim su ga zamišljali Vladimir, Tommaso i Alberto

U projekt novog maksimirskog stadiona upisano je ono isto društveno i kulturno samopoštovanje koje se očitovalo u onom stadionu Vladimira Turine. On je, naime, gradio vodeći računa ne samo o parku, šumi, ruži vjetrova, zemlji i zraku, nego i o kompleksnim identitetima zajednice i o gradu u kojem je njegova generacija arhitekata, te jedva još poneko stariji, prva gradila nešto što neće biti kopija, imitacija ili periferija imperija. Neobično, a promatraču koji u Zagrebu živi s naročitim poštovanjem prema armiranobetonskim kulturno-povijesnim obilježjima ovoga grada pomalo i ganutljivo je da su s takvom pažnjom i brigom, s razumijevanjem i s odistinskom poniznošću stvarno kultiviranih stvaraoca, ideji novog stadiona u Maksimiru prišli mladi arhitekti iz Milana.

Naime, tako je lako i jednostavno siromašnim sueuropljanima ili prieuropljanima ponuditi ono što su oni sa zahvalnošću prihvaćali kad im je Bollé projektirao katedralu ili kad su im Fellner i Helmer proslijedili toliko puta ponovljeni projekt kazališta. Umjesto privida tradicije i siromašnije verzije nečega što drugdje već postoji mnogo autentičnije i solidnije, milanski arhitekti radosno su se podčinili nekoj dobroj lokalnoj tradiciji. Većeg dara ni komplimenta hrvatska kultura u najširem smislu riječi nije dobila u posljednjih trideset i pet godina. Miljenko Jergović za svoj blog.