Viktor Ivančić: Tuđmanova zagrobna sjenka - Monitor.hr
20.10.2020. (13:30)

Od A do Z

Viktor Ivančić: Tuđmanova zagrobna sjenka

Zašto je [Zoran Milanović] onda navalio na Plenkovića što je ovaj čovjeka pod istragom posadio na direktorsku funkciju? Kakvim se to pravnim i moralnim kriterijima rukovodi predsjednik hrvatske države kada optužbu za primanje mita smatra kardinalnom, pa premijer osumnjičeniku ne smije dopustiti da vodi državno poduzeće, dok optužbu za teški ratni zločin drži bagatelnom, pa on osumnjičeniku smije i želi uručiti državno odlikovanje? – uspoređuje Viktor Ivančić slučajeve Dragana Kovačevića i Zlatana Mije Jelića.


Slične vijesti

Prekjučer (23:00)

Umetnička sloboda

Basara: Meritum groteske

Stvar ovako stoji: ako pišete roman ili snimate film/seriju na temu nekog stvarnog (obično traumatičnog) događaja, stvaralačka sloboda vam daje pravo da umetničku reprezentaciju događaja poverite fiktivnim junacima, ali ste (svuda osim u Srbiji) u obavezi da događaj o kome pišete roman ili snimate seriju rekonstruište tako da koliko-toliko korespondira sa istorijski uglavljenom faktografijom. Na šta bi, recimo, ličila serija o američkom građanskom ratu ako bi serijin autorski tim prećutao da se taj rat vodio s ciljem ukidanja ropstva, a predstavio da su, umesto Linkolna i njegovog generaliteta, rad vodili Pat Garet i Bili D Kid. A serija „Tvrđava“ upravo nešto slično radi. I upravo je zato stekla ogromnu popularnost u društvu koje ne samo da „ne zna ništa o sebi“ (Đinđić) nego i ne pomišlja da išta sazna o sebi, društvo u kome su neprekinuti nizovi posledica nejasnog uzroka – tzv. stradanje – najveći (i najunosniji) politički i paraumetnički kapital… Svetislav Basara

Prekjučer (10:00)

Poruke mira za svaku situaciju

Ivančić: Gospa van Sebe

Viktor Ivančić se za Novosti poigrao s božićnom porukom zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše, upotrijebivši vlastita pitanja:

Zar ne bi bilo normalno da na očitu zloupotrebu crkvenih prostorija u svrhu proustaške propagande, i to od strane samih svećenika, reagira barem Biskupska konferencija?

Mir na zemlji ne započinje u konferencijskim dvoranama, nego u srcima pojedinaca. Taj se pak mir ondje ne zaustavlja, nego zahvaća društvo, odnose među osobama, skupinama i narodima i tako postaje odraz Božjega mira.

O čemu Vi pričate? Što je to “odraz Božjeg mira”?

Anđeli pjesmom zazivaju mir, ali mir se ne može graditi na neistini, zaboravu ili iskrivljavanju stvarnosti.

Dobro, a kakvo je osobno mišljenje Vaše preuzvišenosti o jaslicama koje su načičkane šahovnicama s bijelim početnim poljem, ukrašene zastavom HOS-a i opremljene pseudopovijesnim tekstualnim prilozima o masovnom stradanju Hrvata pod strašnom partizanskom čizmom?

Slobodni smo u Kristu i upravo zato možemo, svatko na svojem mjestu, malim koracima mijenjati svijet: pravednim radom, kršćanskim odgojem djece, poštenim obavljanjem javne službe, hrabrim svjedočenjem istine u društvu koje se ponekad boji istine…

22.12. (19:00)

Vidimo se na proljeće

Basara: Rupa bez krčmara

Neverovatna lakoća teorija kojima Prijatelj studenata kopa rupe u koje bi stvarnost trebala da upadne, obrnuto je proporcionalna nespremnosti stvarnosti da upada u rupe i sklonosti stvarnosti da namesti stvari tako da, po sili poslovice ko drugom jamu kopa, sam u nju upada, teoretičar upadne u rupu koju je iskopao.

Ko da raspiše izbore, ko da ih finansira – za to trebaju grdne pare – ko, nadalje, da ih organizuje i šta da rade oni koji na izborima pobede, to su sitnice na koje Prijatelj studenata – koji je, ako je suditi po najrecentnijim pisanijama, zašao poduboko u fazu parapolitičke psihodelije – ne daje ni pet para, nego se laća plajvaza i pravi pobedničku računicu (bez krčmara). Koja (u prepričanoj) verziji glasi: vladajuće stranke neće izaći na građanske izbore, studentska lista će „više nego ubedljivo“ pobediti, Visoko Mesto, naravno, neće priznati izbore i onda sledi – šta?

– Kako šta, zna se: Peti oktobar. Svetislav Basara

21.12. (15:00)

Neki se samo prave Englezi

Dežulović: Good Morning, Croatia!

Svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski. I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”. Boris Dežulović at his best, for Novosti.

21.12. (12:00)

Čist račun, duga ljubav

Beck: Zar i dječja božićna radost mora imati fiskalni račun?

Biti netko tko u svemu vidi transakciju, koji za sve u životu traži račun, koji iz zlobnog hira uništava radost mnogih, koji svojom sebičnošću sprečava humanitarne akcije – pa zbilja je tužno biti takav… Komentira Boris Beck za Večernji list školske božićne sajmove koji su se unatoč lanjskim prijavama za neizdani račun održale. Potpuno je suludo sitnice koje djeca i mladi izrađuju nazivati proizvodima. Te rukotvorine ne odgovaraju industrijskim standardima, nisu nezapaljive, s njih otpadaju dijelovi koje bebe mogu progutati, nemaju potvrde da nijedna životinja nije stradala pri njihovoj izradi, neekološke su i nepatentirane. A što tek reći o kolačima izrađenima u nehigijenskim kuhinjama i nesteriliziranim uvjetima?

Dodajmo da djeca za to ne dobivaju dohodak, nisu u radnim odnosu, ne uplaćuju se doprinosi – pa kako se onda djelo njihovih ruku, nastalo u njihovo slobodno vrijeme i od dobre volje, može smatrati „proizvodom“ i za njegovu prodaju tražiti račun? Jer se uopće i ne radi o prodaji, zato što to i nisu osobito vrijedne stvari, nego o njihovu darivanju, da bi onaj koji ih je primio na dar, mogao darovati nešto novca – a i taj dar i taj novac neće ostati kod njih, nego će biti proslijeđeni drugim ljudima… Narod

20.12. (15:00)

U kazalište kao na pogreb

Ivančić: Kultura hrama

Smjena intendanta Bilandžića, za čijeg je mandata splitski teatar nakon dugogodišnje hibernacije napokon prodisao i uspostavio umjetničku i kritičku komunikaciju sa stvarnošću, nikoga nije iznenadila, jer HDZ-ova strategija okupiranja kulturnih punktova od nacionalnog značaja, čim se za to steknu iole povoljne političke pretpostavke, ne priznaje iznimke. Stvarni grijeh Vicka Bilandžića u tome je što je otvorio prostor slobode na nedoličnome mjestu, pa su se dogodile neke neželjene iritacije, neke nesnosno provokativne predstave, koje kritički progovaraju o “aktualnim prilikama”, koje izazivaju rasprave i sporenja, koje ne previđaju političku zbilju, čak se s njom i sprdaju. Umjesto živog i angažiranog teatra, Split će dakle opet dobiti “hram kulture”, odnosno kulturu hrama, jer je hram zadnje mjesto na kojemu je dopušteno propitivati svetinje, odavati se blasfemičnim ispadima i, uopće, bilo koga uznemiravati. Viktor Ivančić za Novosti

18.12. (09:00)

Hrvatske tragedije

Andrea Andrassy: Zašto je Božić postao agresivna histerija?

Za što se ono u nedjelju palila treća adventska svijeća? Mislim da je radost, čekajte da provjerim… Ako ste ovaj tjedan – i ovih tjedana – postojali u javnom prostoru, jasno je da radosti gotovo da i nema. Umjesto radosti, vlada histerija. Promet je nepodnošljiv, ljudi su živčani, svatko se bori za sebe u nastojanju da stigne sve što mora pred Božić, a u dućanima je predincidentno stanje. Sljedećih sedam dana je ključno – tko živ, tko mrtav – a onda ćemo se na Božićno jutro okupit oko bora i pričat o nježnosti kao da se dva dana ranije nismo skoro poklali zbog zadnje hit igračke na polici, zadnjeg lijepog bora ili zadnjeg parkirnog mjesta u shopping centru. Dva dana prije Božića, pobješnjeli divljaci, a na Božić dobri ljudi koji svima žele mir i veselje… Živciraju me i gužve na blagajni i one u Pošti, ali JA sam isto ta gužva. Tjedan radosti je u tijeku, a oni koje ovih dana pere agresija “u ime sretnog i radosnog Božića” takav Božić nisu zaslužili. Calm the fuck down, sve je ok i sve stignete – pitanje je samo hoćete li odabrat da to stignete radosno i lijepo unatoč ponuđenoj histeriji, a to je uvijek osobni odabir. Piše Andrea Andrassy

18.12. (08:00)

Najpovoljnije krečenje na internetu - džaba

Basara: Vatrena cena nezavisnosti

Visoko Mesto blagoizjavilo da srbska državna nezavisnost ima svoju cenu, pak je taksativno nabrojalo kako sami nismo hteli da uđemo u NATO, kako principijelno nismo hteli da uvedemo sankcije Rusiji i da „nas“ (jebo ja nas) otuda ne treba da čudi što nas kolektivni Zapad gleda ko smrdljiv sir i koristi svaku priliku da nam „zabije nož u leđa“.

To da su Rusi nama (posredno, ali efektivno) uveli sankcije, Visoko Mesto nije se blagoudostojilo reći, ali zato će moja neznatnost reći – tj. džaba okrečiti – da rusko nepristajanje na prodaju NIS-a neće biti najveći ruski nož u srbska leđa, jer kad kucne čas – koji nije predaleko – da se rat u Ukrajini završi, kad počnu pregovori o međunarodnom priznanju ruskog suvereniteta nad Donbasom – koji Ukrajina neće moći odbraniti (što je meni žao) – pa kad novopečeni nobelovac Tramp kaže dragom Vladimiru: OK, dragi Vladimire, Donbas je tvoj, ali zauzvrat moraš potpisati nezavisnost Kosova, kad se, dakle, sve to zbude, šta mislite koliko će nanosekundi biti potrebno dragom Vladimiru da potpiše priznanje Kosova? Piše dalekogledajući Svetislav Basara.

16.12. (14:00)

A bili smo jednom falsifikatori

Andrassy: S onim koji je gazio ruže četiri godine sam dijelila razred

Sjećam se samo da nije bio pretjerano zaljubljen u školu, kao što nisam bila ni ja, da je unatoč tome uvijek imao neočekivano dobre ocjene iz matematike i da mi je jednom prilikom omogućio da falsificiram ocjene na polugodištu – jedini je u razredu imao skener, a nekolicina nas je to iskoristila kao zakrpu za mir u kući pred zimske praznike. Ovih se dana o mojem školskom kolegi piše na sve strane, a u svakom naslovu stoji riječ koja bode u oči onako kako je to sigurno radila svaka moja krivo riješena jednadžba u ispitu iz matematike – “muškarac”, kažu svi. Ruže za ubijene žene je gazio “muškarac”, a to je uvredljiva ideja, ne samo za muškarce, nego i za cijelo društvo. A kad već živimo u svijetu u kojem se sve češće priča o tome kako se tko “identificira”, bilo bi dobro da iskoristimo priliku i napravimo razliku između pojma “muškarac” i “bedak s glavom u guzici.” Butthead. Andrea Andrassy za Miss7

14.12. (14:00)

Pardon my French

Dežulović: Vitezovi Bezgrešnog Kurca

Ni Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina, dakako, nisu jedini obilježili Međunarodni dan borbe protiv femicida. Iste te subote, dok su se oni na koljenima vraćali tradicionalnim vrijednostima, na stubištu zgrade na Trgu Republike Hrvatske u Rijeci preminula je djevojka koju je njen dvadesettrogodišnji mužjak iskasapio s tridesetak uboda nožem. I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo herojski krvavi ženocid, bit će to Hrvatska kakvu su sanjali ćaće naše slavne muške domovine i didurine naše stare slave djedovine. Ostat će nam onda još samo dosanjati onaj davni vizionarski “Imagine there’s no women“. Jer to je, realno, jedini potencijalni problem seksički čiste Hrvatske, Hrvatske bez onih bučnih nastavaka za usisivače, kako se ono zovu, da: žene. Tko će, naime, poubijamo li svu ženščad, rađati nove Mužjake? Vitezovima Besplodna Kurca ostat će tada moliti još samo da se mogu nekako samooplođivati, kao u fra Lukinoj “Imagine”, pa da budu konačno svoji na svome. Boris Dežulović za Novosti.