Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nije za glupe
Viktor Ivančić: Veličina maloumlja
Da li su fašisti gluplji od pristojna svijeta? Točan odgovor glasi: jesu, gluplji su. Ili da to formuliram ovako: ako si glupan, možeš se realizirati u različitim poljima, ne moraš nužno postati fašist, ali ako si fašist – nužno si glupan. Da otklonim moguće zabune, dodat ću odmah kako se ne radi o pukim kognitivnim predispozicijama i (ne)sposobnosti da se tu i tamo uključi mozak – mada ni te blagodati ne treba zanemariti – nego o nečemu fatalnijem od toga: o svojevrsnoj obavezi da se bude glup, o odlučnosti fašističkog subjekta da ga u ostvarenju njegove uloge u svijetu ne ometa nikakav misaoni napor ili prisila refleksivnog tipa. Fašist koji nije glupan stoga je raritetna roba, poput vitamina u balegi, a iz perspektive fašističke desnice i roba s greškom, obogaljeni primjerak koji će, zbog loših navika u pogledu kroćenja intelekta, davati tek polovične rezultate na planu svakodnevnog aktivizma. Fašist koji drži do sebe u stanju je pretrpjeti različite poraze, no nikada ne upada u zamku spoznaje. Pod pretpostavkom da nije glup po prirodi – a navodno ima i takvih – fašist je glup po dužnosti… – tako počinje sjajni (a nego kakav) tekst Viktora Ivančića za Novosti o hajki na Dežulovića zbog njegovog humanističkog teksta.
