Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Vučetić: Hrvatska je bešćutna država koja šuti pred smrću male Madine
Roditi se u nekoj kulturi znači trajno, na izvanjski način, biti obilježen nečim na što ničim i nikako nismo mogli utjecati. Riječ je o čistom slučaju ili, ako smo pobornici fatalizma i religijske providnosti, sudbini odnosno božjem planu. Budući da nisam zagovornik unutarsvjetske ili, pak, nebeske sudbine, čovjeka promatram u njegovoj zatečenosti u svijetu koji ima kontinuitet ljudskog divljaštva i kultiviranja tog divljaštva, ali i u njegovoj individualnoj sposobnosti da spozna situaciju u kojoj se nalazi, da je nadiđe i stvori vlastiti, osobni, obiteljski svijet, a taj svijet je svijet mogućnosti istinske, nepovijesne, neobjektivne, potpuno subjektivne sreće. Nemojmo živjeti u skladu s normama bešćutne države neovisno o tome kako se naša država zove. Nemojmo pripadati razdoblju, stoljeću ili vremenu koje bira Putina, Orbana, Vučića ili ove naše bešćutne jadnike koji šute pred smrću malene Madine. Marko Vučetić za Autograf.
