Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Zato budimo ovih dana svi u miru
Vučetić: Koliko ima istinskih kršćana, toliko ima i kršćanstva
Prvoloptaški prigovori bi ovu rečenicu proglasili tipičnim protestantizmom, ali, ako je smisao kršćanstva da se kršćanska poruka spozna snagom individualnog razuma te da se oživotvori snagom individualne volje, onda je jasno da kršćanstvo nije religija kolektiviteta. To što neki, redovito oni koji imaju političkih i financijskih pretenzija, žele drugima nametnuti svoju viziju kršćanstva kao kozmičko rješenje, time samo pokazuju protukršćansku narav kolektiviteta bez individualnog egzistencijalnog pristanka.
Riječ je o nasilju, a ne o religioznosti. Nametanje svoje volje ili svoje interpretacije cjeline smisla drugima nije čin dobrohotnosti i humanosti, na djelu je svirepo nasilje. Nasilno kršćanstvo je samo jedno, dok slobodnih kršćanstava ima onoliko koliko ima slobodnih kršćana. MAlo filozofije za Božić donosi Marko Vučetić.
