Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Sviđa li ti se ova priča?
Vučetić: Ljubav je, najkraće rečeno, pričanje zajedničke, egzistencijalno vrijedne priče
Čovjek ne živi neposrednost života, nego naraciju odnosno interpretaciju onoga što navodno jest. Naracija o stvarnosti je, kada se radi o čovjeku, daleko jača od same stvarnosti. Naša stvarnost je sastavljena od priča koje nam je netko ispričao, uz koje smo pristali, ali i od priča koje smo mi nekome ispričali. Ovo posebno dolazi do izražaja u individualnom životu kada se, primjerice, zaljubimo u nekoga. Mi se nismo zaljubili u nekoga na temelju nekih objektivnih kriterija, nego na temelju priče koju nam je taj netko ispričao, tu priču smo prepoznali toliko bitnom da smo odustali od autonomije individualizma. Kada ta priča izgubi smisao, ljubav nestaje, iako, na tzv. objektivnoj, lako provjerljivoj i mjerljivoj razini, akteri te priče o ljubavi bivaju isti prije trenutka opoziva ove naracije o ljubavi i u trenutku kada taj opoziv nastupi. Kaže Marko Vučetić tek kao uvod u temu potlačenih djelatnika pravosuđa i oporbe koja se radije bavi plinskom aferom, za Autograf.
