Žižek: Vi što ulazite u radikalnu politiku, ostavite svaku nadu - Monitor.hr
Jučer (13:00)

Jedna od ideja

Žižek: Vi što ulazite u radikalnu politiku, ostavite svaku nadu

Svakodnevne aktivnosti najbolje obavljaju konzervativci – dovoljno su pragmatični da izbegnu preterane rizike, uvek imaju u vidu da čak i najbolji projekti mogu poći po zlu. Ukratko, oni znaju da delatnik u politici mora preuzeti punu odgovornost: pravi političar nikad neće reći „imao sam dobar plan, ali su nesrećne okolnosti sve upropastile“. Međutim, takav pristup nije dovoljan da se nosi sa izgledima neizbežnih katastrofa koje prete čitavom čovečanstvu – zato je potrebna nova vrsta lenjinističke elite, grupe čiji glavni zadatak nije da razrađuje staromodne komunističke snove, već da nas sve pripremi za predstojeće katastrofe, da budemo svesni da se približavamo globalnom vanrednom stanju. Moja utopija je stoga tiha koalicija između umerenih konzervativaca (koji vode svakodnevne poslove) i lenjinističke elite (koja nas priprema za predstojeći slom) – ali sam takođe svestan da oba ova aktera danas odlaze sa političke scene. Umerene konzervativce zbrisali su trampovski populisti, a ono što je preostalo od radikalne levice zarobljeno je u lažnom mirovnom utopizmu. Novi tekst Slavoja Žižeka donosi Peščanik.


Slične vijesti

Danas (07:00)

Što kaže psihoanaliza?

Glasnović o sve raširenijim teorijama zavjera: naš lokalni „specijalitet“ jest povijesni revizionizam – sada nas uvjeravaju da je Jasenovac zapravio bio partizanski logor

U ovom vremenu, čak se i najočiglednije činjenice dovode u pitanje. U jednom danu možete naići na uvjerljive video-montaže koje „dokazuju“ da je Zemlja ravna, na detaljne blogove koji negiraju slijetanje na Mjesec ili na internetske ratnike uvjerene da je globalno cijepljenje sredstvo masovne kontrole.

No, odvajanje sposobnosti uvjeravanja od obveze prema istini nije nova pojava. Još su u antičkoj Grčkoj sofisti vježbali retoriku ne da bi otkrili što je istinito, nego da bi pobijedili u raspravi. Sokrat i Platon su ih kritizirali jer su istinu podredili umijeću „da sve može izgledati uvjerljivo“ — bilo to točno ili ne. Ipak, u usporedbi s današnjim sofistima, oni iz antičke Grčke izgledaju gotovo bezazleno.

Današnji sofisti imaju daleko snažnije alate i preciznije ciljeve. Umjesto foruma i agora, imamo društvene mreže; umjesto pergamenata i govornica, tu su video-montaže i algoritmi. Umjesto zabave i nadmetanja, cilj je jasan: relativizacijom svega, progresivni elementi u društvu pretvaraju se u tek jednu od mnogih opcija, čime se njihova snaga razvodnjava i pacificira. Ovakvom „borbom argumenata“ sustav opstaje i učvršćuje se, sve više postajući u očima ljudi jedini mogući, a što je još važnije — prirodan izraz ljudske naravi. Anton Glasnović za Forum.tm

Prekjučer (21:00)

Pa se ti probaj organizirat

Basara: Odnos slabosti

Dok se mi ovde bavimo kuhinjskim političkim filozofijama i faktualnim i kontrafaktualnim istorijama, po ulicama srbskih varoši i kasaba besne ulične borbe, prava itnifada, lete jaja i flaše smrznute vode, padne tu poneki kamičak, a mogu se videti i pajseri. N. N. majke protestne invencije misle da se jedna (ponekad i previše) opipljiva politika i jedna organizovana samovolja – kakve su da su – mogu „pobediti“ spiskovima lepih želja i neorganizovanim voluntarizmom. U toj stvari greše. Tako neće „pobediti“. Ali to ne znači da će „pobediti“ Visoka (mladoženjina) strana u smislu u kome Visoko Mesto očekuje da pobedi. Najtačnije bi bilo reći: svi će izgubiti. Država je nesavršeni mehanizam za usklađivanje društvenih sila, kojih ima tušta i tma, ne samo dve kao u našem slučaju. Ako neka od tih sila prigrabi više uticaja nego što ima realne snage, onda slede pičvajzi.  Svetislav Basara

Prekjučer (19:00)

Na nebeskom svemrežju

Jergović: Moja pokojna majka s AI razmjenjuje izraze međusobnog suosjećanja

Moja mati bila je predana Facebooku. Imala je onaj veliki PC, s tastaturom, mašinom i monitorom, pa bi na njemu po cijele noći komunicirala sa svijetom. To joj je promijenilo posljednje godine života. Ona, koja je oduvijek živjela u usporednim stvarnostima, i imala je jedan stvarni život koji nije priznavala, i drugi koji je bio poprilično fikcionalizirana, da ne kažem lažna prefabrikacija tog života, ali na čijoj je istinitosti insistirala, tjerajući i sve nas oko sebe da u to vjerujemo, s Facebookom je dobila sredstvo potpunog samoostvarenja.

Kako bi to izgledalo, da je poživjela, pa da je nabavila pametni telefon? Takvih je telefona bilo 2012, ali nisu se po Sarajevu još tako masovno proširili da bi si i ona nabavila jedan. Moja mati, da je doživjela aktualno širenje i konfekcioniranje Artificial Intelligence po internetu i diljem zbilje, ona bi konačno dobila potvrdu kako su njezini doživljaj i tumačenje stvari zapravo potpuno usklađeni sa stvarnošću. Toga sam postao svjestan prije nekoliko mjeseci, kada smo u Ljubljani pobjegli od kiše u jedan fini caffe na Tromostovlju, gdje je Ana krenula postavljati pitanja Umjetnoj Inteligenciji. Sa strojem je razgovarala kao da je živ. Zahvaljivala je na odgovorima, a on je bio sretan što joj se našao na pomoći. Onda bi on nešto krivo odgovorio, pa bi ga Ana ispravljala. AI se tad ispričavao, obećavajući da se sljedeći put biti pažljiviji… Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (13:00)

Ko nas bre zavadi?

Basara: Istorijska čitanka

Za srpsku istoriju i život bi bilo veoma dušekorisno – a srpsko-hrvatska bi mržnja bila nešto jasnija (i manje krvava) – ako bi se našao neki mlađahni istoričar koji bi se zapitao; da li je hrvatski „kompleks prema Srbima“ bio hrvatska percepcija stanja stvari ili srpska autopercepcija.

Iako nisam istoričar, „koptiram“ za ovo drugo. Devetnaestovekovni Srbi su o sebi doista mislili u dlaku onako kako Milan St. piše (i misli) – Srbi uostalom i dan-danas tako misle – pa su se zdravo iznenadili kad su ustanovili da Hrvati ne dele njihovo mišljenje.

Kad viđi vraga: Milan St. priznaje Hrvatskoj da je unatoč tom (nedokazanom) osećanju inferiornosti postala članica EU s političkim sistemom daleko demokratskijim od ovoga u Srbiji, da je (…) pronašla svoje mesto i izborila se za svoj status u civilizovanom svetu, a Srbija nije. Ona još uvek tavori u ulepšanim predstavama prošlosti i grca u autoritarnosti. Svetislav Basara

Nedjelja (12:00)

Industrija osmijeha, otpad po izboru

Beck: Čim turist pokaže da je svjesno biće, Hrvati reagiraju pomalo uvrijeđeno

Turizam se kod nas olako, površno i pogrešno smatra pružanjem usluge, što izaziva brojne probleme, a dugoročno ga može i upropastiti. Turist se neprecizno naziva gostom, kao da nam je doma svratio u posjet, dok je na nama da mu ponudimo grickalice, piće i obrok, a po potrebi i ležaj (i kantu za smeće, naravno).

Međutim, turist je veoma složeno ekonomsko biće. Turist nije pasivan repromaterijal, koji ćemo mi ugraditi u ono što zovemo turističkim proizvodom, nego veoma naporno radi na svom odmoru, a zauzvrat očekuje nešto što bismo mogli nazvati autentičnim iskustvom. Oni koji to razumiju, nude im trekinge i škrapinge, raftinge i paraglajdinge, michelinove zvjezdice i posjete nacionalnim parkovima, a ako ničeg nema, turisti potraže to sami, pa ih onda na moru spašavaju jer su na supu otišli po buri ili ih izvlače helikopterom iz neke gudure.

Imamo najveću čartersku flotu na svijetu, ali nismo riješili ljudima odlaganje smeća – to je zato što se ne shvaća da je turizam klasična industrijska grana, pa dakle i veliki zagađivač: zagađuje vozilima, zagađuje ljudima, troši i uništava prirodne i kulturne znamenitosti, u konačnici razara ljudske i društvene odnose; kapitalizam je uvijek neljudski, a takav nam je i turizam. Boris Beck za Večernji list o problemu sa smećem kojem je svjedočio (cijeli tekst na Narodu).

Nedjelja (09:00)

Došlo vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok

Dežulović: Tajna himalajske soli

I kao što ste vi odmah požurili tražiti kupku od himalajske soli, jer nije bilo vremena za poduku iz klavira i padobranski tečaj, tako je i Plenković na hitnoj sjednici Vlade osnovao Organizacijski odbor za obilježavanje Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, pa onda – shvativši da je odavno prošao rok određen zakonom i da nema vremena za javni natječaj – poslao ministra obrane Ivana Anušića da otrči u grad i do dva popodne, kako god zna, nađe nekakvu firmu koja se bavi tehničkom produkcijom i scenografijom vojnih mimohoda. Jednostavno nije bilo vremena za zakonske obaveze, javne natječaje, specifikacije, ponude, rokove i ostale formalnosti, pa je tehničku produkciju i scenografiju mimohoda o tridesetoj godišnjici Oluje Ministarstvo obrane ugovorom povjerilo privatnoj tvrtki Katapult promocija d.o.o. A vi odmah posumnjali na korupciju. Boris Dežulović za Novosti.

09.08. (21:00)

Taman da se poželi vratiti gdje su ga držali

Andrassy: Imajte srca, Ćaća se vraća u jedan sasvim drugačiji, novi svijet u kojem će mu svašta bit nepoznato

Ljudi su većinom nezadovoljni informacijom o Sanaderovom puštanju na slobodu – neki kažu i da takva izdaja nikad ne bi trebala bit na popustu – ali bolje ikakvo sniženje nego nikakvo. Ako ste i vi među nezadovoljnima, imajte srca – Ćaća se vraća u jedan sasvim drugačiji, novi svijet u kojem će mu svašta bit nepoznato, a znate kako je penzionerima teško pratit promjene i novitete. Zamislite da nakon 11 godina uklonjene slobode napokon izađete na kavu, a oko vas iz svakog drugog mobitela izlazi Tralalero Tralala. Ballerina Cappuccina. Bombardiro Crocodilo. Brr Brr Pata Pim. Tung Tung Tung Sahur. Cappuccino Assassino... Ivo je propustio i pojavu Wolta i Bolta, što znači da Ivo sasvim sigurno ne zna da se unatrag nekoliko godina lijevo i desno gleda i kad izlaziš iz dućana, a ne samo kad prelaziš na pješačkom. Doduše, Domovinski pokret se trudi da se to promijeni, ali tko zna koliko će ljudima trebat da nauče hrvatski. “Sasvim nevezano”, Ivo je propustio i predizborni plakat Domovinskog pokreta na kojem su na savršenom hrvatskom napisali “ideologodija.” Andrea Andrassy za Miss7.

09.08. (09:00)

Kad te stigne sve što godinama puštaš u odvod

Jergović: Zašto je dobro s vremena na vrijeme prazniti septičku jamu

Dogodila nam se nezgoda u kući na selu. U prizemlju je, u takozvanoj donjoj kupaonici, podni sifon počeo vraćati vodu. Ti se gore tuširaš, pereš suđe, ili nešto treće radiš, a on ti u prizemlju sve to vraća. Nezgodna stvar, dakle. Ana odmah nazove službu hitnih intervencija. Javi joj je mlađi muški glas, kaže joj, moram li baš sad, baš sam mislio s curom na Kupu, na kupanje. Ana pita možete li sutra ujutro. On oduševljen može… priča Miljenko Jergović u novijoj kolumni, kazavši kako im je ipak na kraju pomogao susjed: Unaprijed dogovorena cijena Ivekova posla unutar je logike zajednice. Zahvaljujući njemu i njegovom pedesetak godina starom IMT traktoru i cisterni, još uvijek postoji društveni okvir unutar kojeg živimo. Hrvatska nisu ni Vlada, ni policija, ni ono što nam donose još uvijek skoro demokratski izbori. Hrvatska nije manijak koji će vam na neviđeno isprazniti septičku jamu za tristo eura, ni ona dvojica nogometnih navijača, jedan dobar, drugi zao, koji koordinirano podižu cijenu vašeg straha od govana. Hrvatska je suhonjavi, sredovječni ili malo stariji mještanin, upečatljivog turopoljskog naglaska, fino distanciran, koji obavlja posao bez kojeg bismo bili izgubljeni i bez kojeg više ne bi bilo ni društvene zajednice, ni Hrvatske.

08.08. (00:00)

Hrvatstvo na žlicu: sad s još manje ljudskosti!

Đikić: Oluja jedne dimenzije

Kako se i zašto Hrvatskoj dogodila regresija u nacionalističko jednoumlje kad je riječ o odnosu politike i javnosti prema stradanju Srba u “Oluji”, to jest kad je riječ o odnosu spram ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane? Ne mislimo, naravno, na promjenu u pogledu kaznenog progona odgovornih za te zločine: od toga je Hrvatska definitivno odustala još 2012., kad je Haški sud oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača.

Što se dogodilo premijeru Plenkoviću da više nije u stanju izgovoriti jednu jedinu jasnu i suvislu rečenicu – bez ograđivanja i relativizacije – o stradanju Srba u “Oluji”? Da, ulazak Domovinskog pokreta u vladajuću koaliciju, i to u ulozi ključnog partnera, pomaknuo je udesno cijelu političku scenu, pa tako i HDZ, ali to ne može biti glavni razlog jer oslabljeni Domovinski pokret ipak više ovisi o HDZ-u nego što HDZ ovisi o DP-u.

Prije će stoga biti da je Plenkovićevo skretanje udesno uvjetovano nastojanjem da parira autentičnim unutarstranačkim desničarima predvođenima Ivanom Anušićem, da im maksimalno suzi manevarski prostor, da se dokaže i u pogledu hrvatstva kako bi izbio sve adute onima unutar HDZ-a za koje procjenjuje da su opasni za njegovu svemoć jer valjda ne pokazuju u dovoljnoj mjeri lojalnost i zahvalnost… Piše Ivica Đikić za Novosti.

07.08. (20:00)

Crna je nova crvena – sad i s biračkim pečatom

Mihaljević: Ako je Tito bio zločinac, onda su Truman i Churchill bili još veći

Premijer Andrej Plenković ostat će zapamćen kao čovjek koji je dovršio proces poustašenja Hrvatske. Danas su ustaški pokliči i koračnice hrvatski mainstream. Čuju se na masovnim koncertima, na ulici, stadionima, obljetnicama Domovinskog rata... Danas u javnom prostoru manje-više nekažnjeno možete braniti ustaše i Pavelića, ali ne i partizane i Tita. To je u Hrvatskoj postalo prilično opasno. Jer Bleiburg. Nijemcima i Japancima, koji katarzu II. svjetskog rata proživljavaju i danas, nikad nije padalo na pamet da zbog Hiroshime, Nagasakija, Dresdena, Berlina i brojnih drugih gradova – u kojima su saveznici neselektivno i namjerno u bombardiranju pobili mlijune civila – Trumana i Churchilla proglase zločincima. I usporede ih s Hitlerom. No, u Njemačkoj i Austriji se ne nose crne uniforme s nacističkim znamenjem, niti se diže junačka desnica u zrak uz onaj zloglasni “Zieg heil!” urlik. Barem ne nekažnjeno i s dvostrukim konotacijama. U Hrvatskoj je, međutim, nacizam i fašizam dobio pravo javnosti. U njihovu se slavu nekažnjeno urla na nogometnim stadionima i hipodromima, u parlamentu, na obljetnicima oslobođenja Hrvatske u Domovinskom ratu, na ulici i u školama. Robert Mihaljević za Danicu.