Inicijativa Kulturnjaci 2016 upozorila je u srijedu na tribini “Kontekstualizacija historijskog revizionizma” na brojne implikacije revizije povijesti u upornom inzistiranju “vladajuće elite” na izjednačavanju i opravdavanju teze o dvama totalitarizmima, fašističkome i komunističkome, te da, kako je istaknuto, afirmacija ustaškoga režima skrivena u takvoj retorici može imati ozbiljne posljedice na opću društvenu klimu.
Otvarajući temu tribine u Novinarskom domu u Zagrebu, spisateljica i povjesničarka Đurđa Knežević istaknula je kako je riječ o drugoj tribini koju organizira inicijativa Kulturnjaci 2016, inicijalno pokrenuta s ciljem da se zbog niza razloga smijeni aktualni ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
Inicijativa je dosad prikupila pet tisuća potpisa kulturnih radnika različitih profila, a “stvar je samopoštovanja i pristojnosti onoga koji sjedi na ministarskom mjestu da se zapita zbog čega ga oni koji čine dušu kulture ove zemlje ne žele za ministra”, kazala je Knežević.
Osim što je dolaskom na ministarsko mjesto proveo čitav niz odluka kojima se nisu poštivale demokratske procedure, ministar Hasanbegović upitan je zbog svojega dosadašnjeg rada, i to ponajprije zato što je to što čini njegov rad u većoj mjeri obilježeno ustaškim svjetonazorom, s čime kuturnjaci, kao i velik dio građana Hrvatske, nisu suglasni, rekla je.
No, nije problem samo ministar Hasanbegović jer on nije “izvršio desant” na Ministarstvo, već je tamo postavljen kao provoditelj svjetonazora i izvršitelj ideja politike garniture koja je na vlasti, istaknula je Knežević.
Opasna relativizacija fašističkog nasljeđa
Stav je Kulturnjaka 2016 da se pristupom reinterpretacije zbivanja iz nedavne povijesti na našim prostorima i njihovom revizijom, posebice kroz uporno inzistiranje na izjednačavanju i opravdavanju teze o dvama totalitarizmima sadržano u izjavama tipa “Ja sam anti-fašist i anti-komunist”, izgrađuje novi nacionalni obrazac koji prijeti poništavanjem svih realno postojećih ideoloških podjela i odvođenjem hrvatskog društva u ideološki monolit.
“Totalitarizmi su po definiciji isti, no ta se dva totalitarizma ne mogu identificirati, uzajamno relativirati tako da jedan drugoga opravdaju”, kazala je Knežević. Nadalje, revizija znači samo ‘ponovno vidjeti i ništa ne učiniti’, a reinterpreatcija je dovođenje novih evidencija i kreiranje novog stanja, upozorila je.
O implikacijama revizije povijesti na društvenu klimu i tome koje su stvarne posljedice afirmacije “najcrnjih figura” iz hrvatske povijesti, te “šutnje o istinskom karakteru NDH” govorili su na tribini koja je napunila veliku dvoranu Novinarskog doma povjesničari Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina te spisateljica i sveučilišna profesorica Sibila Petlevski.
Jakovina je istanuo kako revizionizam nije sam po sebi zastrašujuć pojam: s poviješću se često manipulira, na zapadu kako i na istoku, i mnoštvo je primjera historijskoga revizionizma, kazao je.
“Zlorabljenje povijesti ono je što postoji svugdje, ne može se izbjeći, ali se treba znati prepoznavati, a postoji već desetljećima i ne smanjuje se”, kazao je Jakovina. Posebno je to prisutno na našim prostorima, zbog čega i nemamo solidnu historiografiju, ocijenio je.
Po njemu, ministar Hasanbegović doista je zainteresiran za povijest, a imenovan je ponajprije “jer je simbol jedne ideje i da riješi stanje u medijima, što radi vrlo uspješno”.
Markovina je kazao kako teza o dvama totalitarizmima “isključivo služi niveliranju partizanske baštine i baštine NDH”, koja je “dubinski neodrživa i koje je Hasanbegović samo eskalacija”, a što je, smatra, “nešto na što je nažalost i prošla vlada na neki način blagonaklono gledala”.
“Problem s tom tezom je u tome da je NDH kao ideja zločin: NDH je zločin u ideji, zamisli i izvedbi i isključiva je posljedica kolaboracije s Mussolinijem i Hitlerom, dok je komunizam u osnovi plemenita ideja koja se nikako ne može staviti u istu ravan s bilo čime što se vezuje uz NDH”, istaknuo je Markovina.
Hasanbegović je po njemu “samo pijun (prvog potpredsjednika Vlade) Tomislava Karamarka i ideje koja se provlači već zadnje dvije-tri godine, koja predstavlja konačni pokušaj da se zaključi priča koja se nije zaključila u 90-tim godinama prošloga stoljeća, a to je da se bilo kakvo pozitivno vrednovanje komunističke baštine naprosto izbaci iz javnog prostora”.
Ono što je, međutim, najproblematičnije jest da se kroz tezu o postojanju dvaju totalitarizama i pokušaj niveliranja endehazijske i komunističke baštine provlači također i poruka da je “legitimno fizički se obračunavati s ljudima koje vladajuća grupacija proglasi za izdajnike, narodne neprijatelje ili bilo što drugo”, upozorio je.
Petlevski je rekla kako je bitno razlikovati prošlost od povijesti, jer “prošlost je sve ono što se dogodilo, a što treba na neki način ‘staviti u neku ladicu'”. Profesionalizacijom povijesti dolazi do razmimoilaženja povjesničarskih i javnočitateljskih verzija prošlosti, a pokušaj “ustoličenja zamišljenih vizija stvarnosti” može imati ozbiljne posljedice, upozorila je.
Istaknula je da je Hasanbegovićev opus, koji je čitav pročitala, “utemeljen na doista znanstvenom, arhivskom radu”, no on je ipak revizionist kada, primjerice, govoreći o NDH pridjev ‘fašistička’ stavlja u navodnike, smatra.
Samim time što je postao osoba koja obnaša javnu dužnost, ministar je prestao biti povjesničarom i znanstvenikom i postao osoba koja djeluje u sferi javnosti, pa je kao takav izložen sudu onih koji sjede nasuprot, a koji nije uvijek nužno pozitivan i uniforman, a “reći iz pozicije vlasti da se moramo autocenzurirati, predstavlja ozbiljnu prijetnju”, poručila je.
Sudionici su ocijenili da smo “postali društvo u kojemu je relativizacija fašizma postala ‘mainstream’ a ne neka marginalna pojava”, te se složili kako takva retorika može imati ozbiljne posljedice.
