Lijek protiv jezive dosade
Zadnja ruka: Baretić je napisao rijetko zabavnu i duhovitu knjigu
Novi, dugoočekivani roman Renata Baretića u jednu ruku opravdava očekivanja odlične proze, no u drugu predstavlja pravo iznenađenje. Od omiljenog „Osmog povjerenika“ (2003.) Baretić je pomno gradio svoj osebujni stil pisanja, koji bi se mogao opisati kao stvarnosna proza s otklonom. Rijetko zabavna i duhovita knjiga, i to ne samo na razini likova i događaja o kojima govori. Roman je napisan na inventivnoj upotrebi i kombinaciji raznih dijalekata, od splitskog do zagrebačkog kajkavskog. Stilski ovaj roman doista pruža ono što se često naziva „užitak u tekstu“. Duhovitost je prisutna i na razini jezika – što je inače karakteristično za poeziju – a čini se da je upravo takva sjajna upotreba stila ono mjesto koje omogućuje „prolaz“ Zvonkovim (protagonistovim) likovima. S obzirom da su oni zapravo samo riječi, poigravanje jezikom ono je mjesto na kojem se susreću pisac Zvonko i njegovi likovi. A to je onda i mjesto susreta sa čitateljem, kojem će novi Baretićev roman zasigurno iznimno svidjeti. Lupiga