Albumi godine - Monitor.hr
30.12.2015. (23:03)

Albumi godine

Najbolje iz glazbe u 2015. sumirano u 25 albuma koji najbolje opisuju svoje vrijeme, jedan mali uvod u istraživanje vrlo dobre godine…

1. Kendrick Lamar: ‘To Pimp a Butterfly’
Dok se većina drugih MC-ja brine o tome kako napraviti što veći „banger“, Kendrick Lamar reda konceptualne albume na kojima pokušava napraviti sintezu psihološkog profila suvremenog mladog afroameričkog muškarca. ‘To Pimp a Butterfly’ epsko je i ambiciozno ostvarenje uštekano direktno u naslijeđe afroameričke tradicije u rasponu od jazza do g-funka. Album zapravo konstantno balansira na nevidljivoj granici agresije, ljutnje i optimizma, odnosno pokušaja ohrabrivanja sebe i prihvaćanja svijeta oko sebe. No, Lamar ovdje ne dobiva jednoznačne odgovore na brojna pitanja jer ih možda ni ne treba dobiti, a njegov anđeo čuvar u liku 2Paca (čiji su odgovori izvučeni iz starog intervjua) odlazi na kraju albuma bez komentara na centralnu metaforu o gusjenici – konzumentu urbanog okruženja, i leptiru – talentu koji ga iz istog oslobađa.

‘To Pimp a Butterfly’ je album koji još izravnije od ‘Good Kid, M.A.A.D City’ govori o položaju Afroamerikanaca u suvremenoj Americi, uzrocima njihovih odluka kao i posljedicama tih odluka. Album je hrabar potez i u glazbenom smislu. Umjesto da se okruži trendovskim zvukovima producenata kao što su primjerice DJ Mustard ili MikeWillMadeIt te tako igra na sigurno, Lamar i njegov kućni producent Sounwave oslonili su se na fusion talente Terracea Martina, Thundercata i druge glazbenike iz nešto drugačijeg miljea, čime su postigli zvuk sličan onome The Roots, kasnijih Outkast ili podcijenjenog Commonovog albuma ‘Electric Circus’. Istina, tekuće bas linije, saksofoni i jazz harmonije povremeno su u izravnom srazu s agresivnim aspektima Lamarove izvedbe, no to samo doprinosi dojmu podijeljenosti koja dominira albumom.

U vremenu u kojem hip-hopom dominiraju cirkusanti, klaunovi i budale neosporno je potreban glas razuma. Kendrick Lamar je ovim univerzalno prihvaćenim albumom definitivno potvrdio da nije samo voljan, već je itekako sposoban prihvatiti tu ulogu, a drugo je pitanje koliko će se dugo njegova poruka zadržati u kolektivnoj svijesti opterećenoj konstantnim poremećajem pažnje.
https://www.youtube.com/watch?v=AS_nCdRcOWY

2. Liturgy: ‘The Ark Work’
‘The Ark Work’ je remek-djelo. Naslušali smo se i naslušat ćemo se još na stotine komentara o tome kako Liturgy nisu metal, o tome kako je Hunter Hunt-Hendrix pretenciozni hipster, o tome kako su njihovi albumi nakupine nepovezanog zvučnog smeća, no sve to ne mijenja stvari – ‘The Ark Work’ je remek-djelo. Album koji dijeli, album koji ljuti, album koji zbunjuje, ali prije i poslije svega album koji pokazuje da u glazbi uvijek ima nešto drugačije, novije, svježije, luđe i nepredvidljivo.

Bilo koja glazbena zajednica (u širem smislu, vrlo vjerojatno i društvena) okupljena oko purista boji se propustiti nove, drugačije, strane ideje, ne samo zato što se plaše promjena jer je uvijek implicitno jasno da su one neizbježne, nego jer se boji rizika i prijetnji koje takve ideje predstavljaju za ustaljenu praksu. Agresivno eksperimentalni svijet ovog albuma doista i jest prijetnja za uvriježeno poimanje metala koji posljednjih godina, čast izuzecima, ponovno poprilično kreativno stagnira, ali je svojim sirovim nepomirljivim duhom isto tako bliži originalnom valu skandinavskog black metala negoli bilo koji od njegovih izravnih apologeta.

Nitko me ne može uvjeriti da je, primjerice, ‘Transilvanian Hunger’ Darkthrone predstavljao primjer poštivanja konvencija. Nisu to ni ‘Tago Mago’ Cana, ni ‘Interstellar Space’ Johna Coltranea, ni ‘Unkown Pleasures’ Joy Division, niti ‘It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back’ Public Enemy, pa se danas gomila takvih albuma štuje sa strahopoštovanjem, dok su njihovi „sigurni“ suvremenici polako ali sigurno potonuli u zaborav. Jedno od takvih ostvarenja koje će buduće generacije kovati u nebesa, jest i ‘The Ark Work’. Zašto? Zato što je sulud, hrabar i zapravo na puno načina “kriv“. Pretvarajući svoje objektivne mane u prednosti, Liturgy otvaraju svoju glazbu nepredvidljivim mogućnostima.

3. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
Sufjan Stevens je tijekom bogate i sjajne karijere koristio velike narative, bilo biblijske ili geografske tematike, kako bi kroz njih pričao puno intimnije i osobnije priče, ponekad umotane u šareni celofan metafora, ponekad nešto izravnije ali ipak uklopljene u veću cjelinu. Na svom posljednjem albumu nema velikog narativa. Nema pjesama o gradovima i serijskim ubojicama. Nema stihova o američkim predsjednicima i popularnim znanstvenicima. Stevens je konačno otvoreno progovorio o onome o čemu neprestano priča već gotovo petnaest godina, o odnosu sa svojom majkom.
Carrie ga je napustila nekoliko puta u životu, prvi put kada je bio beba od godine dana, posljednji put prije tri godine kada je umrla od raka želuca. Stevensova majka bila je bipolarna te je patila od šizofrenije i njezine postupke valja promatrati kroz prizmu borbe protiv mučnih bolesti, no teško je slušati ovu ploču i ne suosjećati s malim ostavljenim djetetom koje je taj osjećaj napuštenosti, ublažen donekle prisustvom poočima Lowella Bramsa, prenio na čitav svoj odrasli život. Upravo ta nesposobnost da se riješi stvari koje ga ne prestaju mučiti od djetinjstva čine ovaj album potentnim i moćnim jer omogućuju da se s njime povežete u korijenu. ‘Carrie & Lowell’ tako prestaje biti samo album audiografija jedne određene obitelji, knjiga uspomena na bolno odrastanje, i postaje bazen u kojem se svatko od nas može utopiti ili oprati, ovisno o tome što točno tražite od ovakve muzike.

4. Deafheaven: ‘The New Bermuda’
Život je nepravedan pa Deafheaven nikad neće biti veliki bend, previše su autentični i premalo unutar tih žanrova koje su spojili (koji se baš i ne vole), iako su shoe-gazeom i post-rockom proširili granice metala na način da je opet postao živahan, novi, progresivan, a zabavan i melodičan. Kič su izbjegli tako što nisu pretjerali ni sa čim, samo su spojili neobično, a spojivo, zapravo suđeno jedno drugom. To što su drugačiji i moderni neće im pomoći kod metal-purista koji teško prihvaćaju izlaženje van (nemetalskih) granica, dok će većini ostalih biti jednostavno – previše metal.
Treći album im je vjerojatno i najbolji dosad – pjesme su najrazrađenije, bez suzdržavanja i opreza, najujednačenije, a raznolike toliko da dijelovi sežu od Brutal Truth do Mogwai. Tko bi rekao da će grajndkorasti početak 10-minutne ‘Luna’ završiti sa dumejksejtinkastim uspavljivanjem, ili da rokerska balada ‘Baby Blue’ može imati takvog vraga na vokalu. Ali sve to može – to bogatstvo zvukova, duple bas-pedale, gitare što u razmaku od pola minute idu od blekmetalske eksplozije do surferskih uspavanki, vokal iz pakla, živčanost i sjeta milih tonova, gradnja pa razgradnja dionica. Simfonija je ovo, pjev ptica, melem za uši zagađene konvencijama, madrfakin ‘Labuđe jezero’!
Deafheaven smjenjuju, ako već i nisu, Mastodon s pozicije omiljenog metal benda za nemetalsku publiku, a metalcima daju priliku da se opet po prvi put zaljube.

5. Oneohtrix Point Never: ‘Garden of Delete’
Daniel Lopatin već godinama pod aliasom Oneohtrix Point Never kreira mahom sjajne albume koji propituju odnos nostalgije i današnjice, mašte i stvarnosti, kiča i visoke umjetnosti, no nikad dosad nije napravio tako lud, zbunjujuć, hrabar i zabavan album kao što je ‘Garden of Delete’. U svom mahnitom eklekticizmu, ‘Garden of Delete’ je zapravo ultimativni generacijski album, svojevrsna ne-ironična oda ranom razdoblju mp3-a s kojim su se svi Lopatinovih godina (rođen 1982.) pa i oni malo mlađi neizbježno susreli.
Pomalo suluda raznovrsnost ovog albuma savršeno hvata upravo taj osjećaj otvaranja sasvim novih svjetova pred našim ušima, s kojim smo se susretali kasnih devedesetih i ranih dvijetisućitih kada smo na loše komprimiranim mp3-cama i iskrzanim piratskim CD-ima kompulzivno gutali sve što nam je došlo pod uši. Upravo zbog takvog nepredvidljivog glazbenog svežderstva ‘Garden of Delete’ zvuči kao pomamna mutantska verzija svega što ste ikad čuli. Death metal duple bas pedale sudaraju se s plinkvavim kvazi jazz gitarskim solima, EDM-om nadahnuti helijevski vokali prelijevaju se preko šećernih ambient padova i iritantno procesiranih nu-metal gitara, a Daniel Lopatin cijelim tim kaotičnim orkestrom upravlja neočekivanim majstorstvom konstantno gradeći i izvrćući očekivanja slušatelja ali i konvencionalne strukture pjesama.

6. Ghostpoet: ‘Shedding Skin’
U čistunskom i vrlo prijekornom svijetu alternativne kulture pomak koji donosi manje “alternativnosti” završava ili barem s propisnom osudom ili totalnim okretanjem leđa. Ghostpoet, kao kolačić iz alter-svijeta iz vremena svojih prvih dvaju albuma, malo je okrenuo novu stranicu da bi nam poslao jedan alter-pop slatkiš, 10 toplih baršunastih kolačića za koje nema trenutka u kojem ne pašu, pa čak i kad govori o alkoholizmu o braku. Od prve ‘Off Peak Dreams’ pa do desete ‘Nothing in the Way’, ‘Shedding Skin’ je, u nekom savršenom svijetu, uhuugodna radijska glazba čovjeka koji voli svijet, iako mu se taj svijet baš i ne sviđa – “Life’s alright, I guess, if sweetened up”.
Ghostpoet za pjevanje nema glasa, za poeziju nije dovoljno samouvjeren niti ima želju mijenjati svijet pa taj njegov vokal između pjevanja i recitiranja služi samo tome da prihvati svijet kakav je, bez da imenuje krivca. Melankolija i ograničena tuga, bez razbijanja tikve zašto su stvari takve kakve jesu.

7. Courtney Barnett: ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’
O svakodnevnici se ne pišu himne. One su rezervirane za velike osjećaje i velike događaje jer grandioznost valjda traži grandioznost, dok svakodnevnica ne traži apsolutno ništa. Courtney Barnett joj je poklonila čitav album nesvakidašnje sjajnih pjesama. Kroz priče o pokušavanju impresioniranja dečka u bazenu držanjem daha, kupovanju organskih jabuka, razgledavanju kuće u predgrađu i (ne)košnji trave u dvorištu, Barnett priča o svemu onome što nam zapravo prolazi kroz glavu dok oremo tu glupu svakodnevnicu. Čas smo nesigurni i ne znamo šta bi sa životom, čas smo si jebeni i svijet nas može poljubiti u guzicu, i tako je valjda svakome uvijek, samo u različitim omjerima. Barnett kuži stvari i priča o njima uz puno humora i kulerštine, dovoljno otvorena da bi se mogli povezati s njom, a opet donekle zatvorena, svjesna da bi pretjerano dijeljenje osjećaja moglo smoriti druge. Unatoč tome što nas je zamolila da je ne stavljamo na pijedestal, kada čujemo ovako savršenu ploču teško je to ne napraviti.

8. Kneebody + Daedelus: ‘Kneedelus’
Najbolji je poklon onaj što iznenadi, ali je i baš točno ono što želiš. Takav je album ‘Kneedelus’ – mlada, iskričava, pulsirajuća, nova, drugačija glazba, iznenađenje, ali takvo da uopće nije jasno kako to da još nitko nije napravio nešto slično.
Kneebody su petorica momaka iz Kalifornije koji sviraju otprilike moderni jazz, Daedelus im je zemljak i radi elektroniku, a i prijatelji su iz djetinjstva, već su surađivali, ali ovo im je prvi put da su napravili album zajedno i to onu vrstu suradnje koja je još i bolja od onog što rade solo. Kompromis koji se u suradnjama dogodi ispadne zamka u koju upadne većina i diskreditira se, ali u ovom slučaju ‘Kneedelus’ je “najbolje od oba svijeta”, nešto što od Kneebody i Daedelus solo ne bismo dobili, a ovdje su nadogradili jedni druge i bolji su od samih sebe.
‘Loops’ i ‘Drum Battle’ su trenuci na albumu gdje najviše osjetimo jazz improvizaciju i taj cinični zvuk saksofona s jedne, i plesnu ritmiku elektronike s druge. Možda malo prerano na albumu uspore, ali mogao bi to biti znak da se tek zagrijavaju, da će od ‘Kneedelus’, albuma, postati Kneedelus, bend što donosi uzbuđenje u jazz koji je prečesto sinonim za dosadu i prenemaganje.
https://www.youtube.com/watch?v=bFzr7d8Vy0U

9. Sleaford Mods: ‘Key Markets’
Oko toga što jest punk, a što nije punk i dan danas se neprestano raspravlja. Definicija samog muzičkog žanra nije toliko problematična, no definicija pokreta, subkulture i samog stava odnosno skupine vrijednosti jest, a to je ionako ono o čemu najviše pričamo kada pričamo o punku. Na kraju smo prisiljeni oslanjati se na subjektivan doživljaj pojma, a po njemu Sleaford Mods su više punk od parizera.
Dvojac četrdesetogodišnjaka iz Newcastlea u tri je godine izbacio tri sirova, minimalistička, DIY albuma koje bi zvukovno mogli smjestiti negdje između The Streets i The Fall, a ‘Key Markets’ bi mogao ponijeti titulu najboljega među njima, iako se bitno ne razlikuje od svojih predhodnika. Po običaju Andrew Fearn isporučuje rudimentarne pjesme u kojima melodije ima tek u naznakama, a preko kojih Andrew Williamson psuje o propasti radničke klase, okrutnosti visoke politike, otuđenju i svakodnevnoj ljudskoj gluposti toliko resko, toliko ljutito, toliko glasno da mu kroz muziku možete napipati žile što su mu iskočile na čelu. Jedina razlika je što ovdje to radi konciznije, duhovitije i više punk nego ikad prije.

10. Joanna Newsom: ‘Divers’
Potpuno odvojena od bilo kakvih glazbenih trendova, Joanna Newsom je kroz cijelo proteklo desetljeće strpljivo kreirala vlastiti artistički svemir koji nudi baroknu raskoš lišenu kiča i psihodeliju oslobođenu lutanja. Divers je njeno najkonciznije ostvarenje još od prvijenca ‘The Milk-Eyed Mender’, no to ne znači da njegovih pedesetak minuta nije glazbeno i tekstualno zgusnuto i iskorišteno do maksimuma. Album ponovno nudi rijetko viđeno aranžersko majstorstvo, a instrumenti, melodije i tekstovi pjesama miješaju se u cikličkom ritmu stvarajući skladnu cjelinu.
‘Divers’ se bavi velikim temama poput rođenja, ljubavi, smrti i najviše od svega protokom vremena koje neumitno utječe na sve navedeno. Tu svoju prolaznost ‘Divers’ ponosno nosi na rukavu, a završne tri pjesme ‘You Will Not Take My Heart Alive’, ‘A Pin-Light Bent’ i ‘Time, as a Symptom’ predstavljaju svojevrsni nekrolog i oproštaj u direktnoj suprotnosti s narativom stvaranja opisanom na početku albuma. Unatoč tom konstantnom naglašavanju prolaznosti, nije u pitanju mračno ili pesimistično ostvarenje, već prije slavljenje ljudskosti u njenoj krhkoj iskonskoj formi, a kružna priroda života naglašena je i samim početkom i krajem albuma, odnosno riječima „sending“ i „transmit“, koje utješno daju do znanja da se sve ponavlja.

11. Corrections House: ‘Know How To Carry A Whip’
Ako su postranjski projekti ono što ljudi u svojim matičnim bendovima ne mogu ili ne žele raditi, ispada da mnogi metalac želi raditi industrial. Sirotan od žanra odavno je, kao dijete, pokazivao potencijale za velike stvari, ali nekako se nije razvio, ni komercijalno i artistički, zaostao u razvoju. Ono nešto malo što su Reznor i Manson napravili zapravo je, s rastom, prestajalo biti industrial, dok su ostali pokušaji, tipa Fear Factory, nekako sami sebe pojeli.
‘Know How To Carry A Whip’ je drugi album Corrections House i nekako je sigurniji od prvog, fokusiraniji, odvažniji, kao da im je, pod stare dane, jasnije što žele i samouvjereniji su.
Previše prljavo da bi bilo Nine Inch Nails, previše živo da bi bilo Nailbomb, a razrađenije da bi ostalo na projektu sa strane. Ako su se u svojim matičnim bendovima i potrošili, momci iz Neurosis, EyeHateGod, Minsk i Yakuza ovdje proživljavaju novu mladost. Slobodno nek ovako i ostare…

12. Young Fathers: ‘White Men Are Black Men Too’
Edinburški alt-hip hop trio Young Fathers široj je javnosti postao vidljiv lani nakon osvajanja prestižne britanske nagrade Mercury za ‘Dead’, nastupni album koji je uslijedio nakon dva odlična mixtapea/ EP-a ‘Tape One’ i ‘Tape Two’. Taj album je malo očistio njihov prljavi pristup hibridu pop rock/hip hop, no istodobno je bio većinski lišen hitoidnih refrena koji su se pojavljivali niodkuda na ranijim izdanjima. ‘White Men are Black Men too’ izbjegava grešku prethodnika i niz zaraznih vokalnih pristupa prekriva pristojnom količinom zvučne prljavštine, a krajnji rezultat je ostvarenje koje na momente zvukom i energijom podsjeća na sjajni debi TV on the Radio s kojim dijeli i sklonost upotrebi i izvrtanju klišeja „bijele“ i „crne“ glazbe. Sučeljavanje crnog i bijelog vidljivo je ne samo u provokativnom naslovu albuma, nego i tekstualnom sadržaju u kojem je optimizam često suočen s ciničnijim opservacijama. Koristeći kontrapunkt minimalističkog glazbenog pristupa zasnovanog na pulsirajućim analognim synthevima (ovdje povremeno proširenog epskim upadima pokupljenima iz gospela, soula i indie rocka) i naglašene vokalne prisutnosti Young Fathers još su jednom stvorili simpatično ostvarenje koje je naizgled teško kategorizirati, ali je lako slušati.

13. Björk: ‘Vulnicura’
Dok se na prošla dva albuma, ‘Volta’ i ‘Biophilia’, bavila univerzalnim temama poput Zemlje i svemira, Björk se na ‘Vulnicuri’ ponovno okreće sebi. Rezultat je, paradoksalno, daleko sveobuhvatniji od onog na ambicioznim prethodnicima – valjda je uvijek lakše poistovjetiti se s nečijim osobnim iskustvom negoli sa šarenim bajkama. ‘Vulnicura’ je emocionalno najizravniji album Björk i, uz ‘Vespertine’, najintimniji koji je ikad objavila, a ako je jedan dokumentirao prepuštanje ljubavi, drugi bilježi njeno razrješenje.
Najveća snaga ovih pjesama leži u odluci da se slomljeno srce ne utopi u moru patetike i očajavanja, nego u vrlo izravnom suočavanju s razrušenim odnosom i ekspresivnoj zvukovnoj paleti, na momente drsko neprimjerenoj jednom u suštini break-up albumu. Glazbeno, ‘Vulnicura’ počiva na sukobu klasicistički (naravno, u smislu moderne kompozicije, a ne „klasične klasike“) aranžiranih gudača i futuristički orijentiranih beatova. Taj se dualizam sjajno uklapa u osnovno tkivo pjesama koje neobično precizno seciraju raspad jednog odnosa, a njegova kompleksnost puni one praznine koje riječi ne mogu ili jednostavno ne žele opisati.

14. Prurient: ‘Frozen Niagara Falls’
Novi album Dominicka Fernowa, njegov tko zna koji pod imenom Prurient, lako je odbaciti kao neslušljiv ili, što je još gore, kao pretenciozan. To nije teško napraviti s pločom koja jednako posuđuje iz harsh noise, industrial, glitch i ambient ladica u koje glavnina ljudi nikada u životu neće zaviriti.
‘Frozen Niagara Falls’ je teška i mučna ploča, o tome nema spora, ali ne zato jer je neslušljiva ili pretenciozna, već zato što govori o teškim i mučnim temama – o međuljudskim odnosima, o razilaženjima, o istodobnom osjećaju bijesa i ljubavi prema jednoj osobi, o neuzvraćenoj zaljubljenosti, o beskrajnoj tuzi koja polako okiva čovjeka, oštra i prodorna poput leda.
Ovo je zahtjevan album kojem treba posvetiti vremena i to ne samo zato jer traje dulje od 90 minuta. Strpljenje se isplati. Ne postoji baš puno ploča na kojem ćete čuti tako lijep opis modernih odnosa kao što je “Friends are everywhere but I’m always leaving, dismantling us with rumors”. A to je samo početak ledene sante koju je Fernow porinuo u ovaj mračni ocean nemilosrdne muzike.

15. Enablers: ‘The Rightful Pivot’
Slušanju Enablersa bi ekvivalent bilo sjedenje ispred ogledala razmišljajući o sebi i o toj slici koju vidiš u tom ogledalu. Poprilično sam siguran da to nije najsretnija rabota, ali pretpostavljam da je razultat tog akta poprilično katartičan i samospoznajuć. Veoma egzistencijalistički, znam, ali ovaj bend izvlači to iz mene. Takav destruktivno/delirični moment na mene ostavlja svaki album Enablersa, s tim da je ovaj najfinije rafinirao sve ono u čemu su Enablers jaki. Na ‘The Rightful Pivot’ su svoje brušenje glasno/tiho dinamike i melodiziranja doveli na jedan posve novi nivo. U rijetkim trenucima kada se gitare izvuku iz tog emotivno-implozivnog melodiziranja i gnjevno-eksplozivno sruše u riff dobija se dojam potpune kataklizme biblijskih proporcija. Tom biblijskom momentu pogotovo doprinosi pjevačevo inzistiranje na spoken word maniri koja podsjeća na beat pjesnike iz pedesetih – balansirajući između pametnih crtica iz života koje se preklapaju sa sumornom jednostavnošću tiših dijelova i glasnim maničnim izljevima gnjeva i izgubljenosti.
https://www.youtube.com/watch?v=nUj7FoetcrQ

16. Gonzales: ‘Chambers’
Gonzalesova transformacija iz pop izvođača i majstora repera u majstora klasične glazbe sada je potpuna. Od glazbenika koji je proizvodio hitove za Feist i Peaches, preko humorističnih glazbenih epizoda koje je objavljivao na internetu pa do suradnje s recimo Daft Punk koji, treba se reći, dosta duguju Gonzalesu, pogotovo za inspiraciju za njihov posljednji album – došao je stvarno do momenta kada mu se može bez zadrške priznati da se ima pravo nazivati ‘Chilly Gonzales, the musical genious’.
Nezamisliva je lakoća kojom Gonzales kroz klasične instrumente, njihove zakonitosti i glazbene partiture ‘progovara’ pop glazbu. Jednostavno je nevjerojatno da je klasična glazba itekako suvremena i bitna, pogotovo kada se iskorištava na način na koji to radi Gonzales. Fantastičan spoj glazbenih era donio je još jedan Gonzalesov glazbeni trijumf i poslasticu, čak i za one kojima je klasična glazba potpuno strani pojam. Nedvojbena je ljepota koja daje mitsku snagu klasičnoj glazbi općenito i pogotovo ovom albumu, čega je Gonzales itekako svjestan pa pjeva “Are you still with me, You’re gonna myth me”…

17. Jenny Hval: ‘Apocalypse, Girl’
“In New York I don’t dream. I always wanted to be less subculturaly lonely, but here I see no subculture. No, no future. No big science. No big bananas. But I found no, no future“, Jenny Hval gorko-slatkim pristupom suočava se s mnogim pitanjima koja muče populaciju oba spola diljem zapadne civilizacije. ‘Apocalypse, Girl’ je album o životu i smrti, no najviše je album o prolaznosti, dakle osjećaju koji dobar dio ljudskog roda na ovaj ili onaj način mori tijekom boravka na Zemlji.
Glazbeno gledano, ‘Apocalypse, Girl’ je dovoljno jako ostvarenje da izdrži svu svoju tematsku težinu. Okružena nizom iskusnih avangardnih glazbenika poput Lassea Marhauga koji je i producirao album, perkusionista Thora Harrisa, harfista Rhodrija Davisa, čelistice Okkyung Lee i klavijaturista Øysteina Moena, Hval se upušta u niz hermetičnih ali na momente i vrlo zaraznih art-rock i art-pop kompozicija čiji komadići ponekad zvuče izrazito poznato, samo postavljeno u jedan novi, drugačiji kontekst.
‘Apocalypse, Girl’ je trijumf mašte i stava koji pokazuje da je autentična glazba današnjice itekako moguća.

18. BadBadNotGood and Ghostface Killah: ‘Sour Soul’
BadBadNotGood su možda najneobičnija pojava na glazbenoj sceni – trojica mršavih bljedolikih kanadskih klinaca koji barataju jazzom poput 50-godišnjaka, a beskompromisno su i bez zadrške zaljubljeni u hip-hop poput tinejdžera. Tri su albuma groovy džezirali da bi na svom četvrtom i to s četvrtinom snage dali Ghostfaceu ponajbolje podloge koje se moglo pronaći ove godine. BBNG su bili i toliko uviđavni prema svom tinejdžerskom heroju pa ga nisu zasjenili svojim groove-genijem, što su već nekoliko puta dokazali da mogu, nego su mu prepustili glavnu riječ jer ipak bi Ghostface komotno mogao biti tata ovim golobradim Toronćanima. ‘Sour Soul’ je ono kad se po prvi puta nađu dvojica majstora i, bez puno dogovora i muke, kao iz rukava, izbace nešto jednostavno i sjajno, bez da proliju kap znoja.

19. Mastery: ‘Valis’
Zastrašujuća je količina overloada kognitivnih sposobnosti moždanih stanica koju uzrokuje hiperaktivna otvarajuća epsko-pobjedonosna kompozicija ovog albuma. Black metal se iz hermetičnog i kvazi-elitističkog ekstremizma pretvorio u kompleksni laboratorij za istraživanje novih dubina subžanrovske glazbe – od (apsolutno logične) interkolizije s punkom do (još logičnijeg) koketiranja s psihodelijom – formule koja se na ovom albumu manifestira u svih tisuću riffova u svakoj pjesmi, podebljana neugodnim svemirsko-ambijentalnim intermezzima. One-man-band Mastery, koju realizira individua koja se skriva iza imena Ephemeral Domignostika, je dovela ovaj black metal eksperimentalni dragulj do ruba ionako zamagljenih žanrovskih granica.

20. Bully: ‘Feels Like’
File under college rock, women’s studies.
‘Feels Like’ feels like hrpetina albuma iz 90-ih, od Nirvane i Dinosaur jr-a, preko Breedersa i Superchunka do Sebadoha i Archers of Loaf. Za razliku od većine 90’s epigona Bully znaju napisati dobru pjesmu koju ne nose samo zarazne i pamtljive melodije kakvih na albumu ima na bacanje, već i pametni i osobni tekstovi Alicie Bognanno. Umorna od loših momaka, bolnih veza i odvratnih osjećaja bezvrijednosti koji iz njih proizlaze, Bognanno pjeva o pokušajima da pobjegne od vlastite patologije, svjesna koliko je to zapravo teško.
Unatoč tome što se na nekim mjestima potpuno ogoljela, Bognanno uspijeva ostati kul i smijati se vlastitim greškama, ne krijući nadu da će ih jednog dana nadvladati, promatrajući pritom veze iz perspektive kakvu u devedesetima baš i nismo imali prilike često vidjeti.

21. Nadine Shah: ‘Fast Food’
Iako porijeklom pripada, geografski, u Norvešku i Pakistan, Nadine Shah je totalno Engleska. Njen pomalo teatralni indie-rock i iskrena intimna poetika s trenucima doticanja banalnosti daju taj prokleto neodoljivi i prilično samodopadni otočni šarm koji na čelu ima ispisano “ovo je moglo zvučati samo ovako i nikako drugačije”.
Dok ju je prije zanimalo mentalno zdravlje ljudi i doživljavala je svoju muziku kao nešto daleko veće i odgovornije, sad se približila tlu i pita se neke daleko prizemnije stvari poput je li važnije nekome pokazati da ga voliš ili ostati dama, baš joj propisno na živce ide hipstersko prenemaganje, a i, kvragu, kakve gaće odijenuti!?
Njena borba za boljim svijetom na prvom je albumu krenula od toga da shvati druge ljude, sad, na drugom, pokušava shvatiti sebe, počevši od ljubavi pa sve do unterveša (ne nužno povezano). Na vrhuncima ‘Fool’ i ‘Stealing Cars’ djeluje kao da pokreće svemirski brod i teško je vjerovati da u budućnosti nećemo čuti puno o njoj…

22. Tijuana Panthers: ‘Poster’
Moji omiljeni surferi su izdali svoje remek djelo. Od benda koji je sjetno prizivao kasne pedesete/rane šezdesete sa svojim surf zvukom, pop višeglasjem i glorificiranjem ljeta, pretvorio se u ozbiljan bend koji servira hitove bolje nego Goran Ivanišević aseve. Ovaj koloplet mega-hitova je melem za bilo koju nedaću koju svakodnevni život može donijeti. Jednostavno je nemoguće ostati ravnodušan na bilo koju od pjesama s ovog albuma – prvi put kada se pojavi refren odmah ga počneš pjevati. Također je fantastično kako su Tijuana Surfers uspješno uspjeli izbjeći indie rock, post-ovo, post-ono, vezanje za ovaj ili onaj žanr/trend. Zbog toga ih volim još i više. Živjelo ljeto i Tijuana Panthers!

23. Viet Cong: ‘Viet Cong’
Ne čudi što se u “everything timeu” u kojem trenutno živimo, u kojem svi žanrovi i pravci pop muzike postoje istovremeno u jednoj točki, pojavilo milijun bendova koje možda ne možemo okarakterizirati nekoć popularnim označiteljem “retro”, ali koji to u suštini jesu. Govorim o bendovima koji uzimaju sastojke iz različitih muzičkih epoha, stavljaju ih u glazbeni blender i drže fige da će dobivena smjesa zvukova zvučati dobro i, što je još teže postići, svježe. Glavnina takvih bendova žestoko fejla, čak i više od prosjeka. Viet Cong nisu među njima. Njihov spoj post punka, psihodelije, synth popa i mračne eksperimentale, koji najčešće zvuči kao da umorni vojnici rade vježbe istezanja u betonskom dvorištu za hladnog kasnojesenjeg dana, oblačići pare u zraku, ptice na žicama i sve to skupa, izrodio je jedan od najboljih albuma godine i pokazao kako posezanje u prošlost ima smisla samo ako ste sposobni napisati dobru pjesmu. Kanađani su ih na svom prvijencu napisali sedam.

24. Visionist: ‘Safe’
Slično kao i producenti Lotic, Arca ili Rabit, Visionist ne vidi bass glazbu kao nužno plesnu, što rezultira pristupom u kojem su ritmovi sporadični i često izrazito hektični, melodije lijepe no okrnjene oporim digitalnim pečatom, a vokali izmanipulirani do granica neprepoznatljivosti. Slušajući ‘Safe’, nije lako predvidjeti što će doći sljedeće; pojedine skladbe posve su oslobođene ritma, dok se u drugima on pojavljuje u ulozi nasilnog uljeza. U singlu ‘Victim’ varljivo lijepi gotičarski synth padovi bivaju podvrgnuti baraži distorziranih nepravilnih bubnjeva.
Visionistov pristup vokalnim samplovima mnogi će usporediti s Burialovom cut’n’paste estetikom, ali dok spomenuti svaki vokalni isječak tretira pažljivo poput djeteta stvarajući dirljivu, nostalgičnim emocijama nabijenu atmosferu, Carnellu su oni samo još jedan instrument i često sredstvo iskazivanja krajnje nelagode. Glasovi su tako lišeni gotovo svih ljudskih karakteristika te pretvoreni u visoko i nisko pitchane karikature koje usamljene plutaju u tom digitalnom mraku.
Birajući neskriveno digitalnu zvučnu paletu, Visionist i sebe i slušatelja lišava utješne topline organskoga te nas samim time stavlja u položaj prihvaćanja nove prirode svijeta u kojem živimo. Unatoč dominaciji mraka, ‘Safe’ zrači i nezanemarivom dozom utješne ljepote, koja nam poručuje da u tom kaotičnom raspadu organskoga i digitalnoga ima neke nade, mogućnosti nečeg novog i neslućenog.
https://www.youtube.com/watch?v=GLbbETkGO6g

25. Dawn Of Humans: ‘Slurping At The Cosmos Spine’
Ne znam postoji li žanr glazbe koji je podložniji metamorfozi od punka. Svašta može biti punk – ali Dawn Of Humans je definitivno jedan od najpunk bendova koje sam u životu slušao. Apsolutni nihilizam i artistička pravovjernost u najčišćem smislu tog pojma. Nema granici teatralnosti u njihovom izričaju, kao ni milosti prema sebi ali ni publici, imalo se prilike vidjeti i u Zagrebu nedavno. Definitivno rubna manifestacija spomenute metamorfoze punka na ovom albumu se pojavljuje u svojem punom sjaju. Intergalaktički punk iz mišje rupe, rekao bih – svuda je oko nas ali je klandestino, treba ga otkriti. Implozija u eksploziji, samljevena u ljepoti ludila koju nam isporučuje vokalist kroz svoje primordijalno prkosno vrištanje u mikrofon, uz pratnju lo fi glazbene estetike, kako produkcijski tako i sadržajno te gotovo ritualni ritam koji svemu daje dodatni dojam potpune barbarštine. Kada bih trebao kratko pojasniti glazbu koju sviraju Dawn Of Humans odmah bih, kao iz topa ispalio – pećinski punk primitivizam za najhrabrije.

Individualne liste
Karlo Rafaneli
1. Oneohtrix Point Never: ‘Garden of Delete’
2. Kendrick Lamar: ‘To Pimp a Butterfly’
3. Jenny Hval: ‘Apocalypse, Girl’
4. Liturgy: ‘The Ark Work’
5. Visionist: ‘Safe’
6. Rabit: ‘Communion’
7. Matana Roberts: ‘Coin coin: Chapter Three: River Run Thee’
8. Miguel: ‘Wildheart’
9. Kneebody + Daedelus: ‘Kneedelus’
10. Sleaford Mods: ‘Key Markets’
11. Kamasi Washington: ‘The Epic’
12. Björk: ‘Vulnicura’
13. Floating Points: ‘Elaenia’
14. Deafheaven: ‘The New Bermuda’
15. Prurient: ‘Frozen Niagara Falls’
16. Joanna Newsom: ‘Divers’
17. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
18. Courtney Barnett: ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’
19. Jlin: ‘Dark Energy’
20. Helm: ‘Olympic Mess’

Saša Nužda
1. Enablers: ‘The Rightful Pivot’
2. Gonzales: ‘Chambers’
3. Mastery: ‘Valis’
4. Tijuana Panthers: ‘Poster’
5. Dawn Of Humans: ‘Slurping At The Cosmos Spine’
6. Destruction Unit: ‘Negative Feedback Resistor’
7. Anasazi: ‘Nasty Witch Rock’
8. Jamie xx: ‘In Colour’
9. The City & I: ‘Downer’
10. Corrections House: ‘Know How To Carry A Whip’
11. Palmbomen II: ‘Palmbomen II’
12. Cult Leader: ‘Lightless Walk’
13. Ghostpoet: ‘Shedding Skin’
14. John Carpenter: ‘Lost Themes’
15. Pile: ‘You’re Better Than This’
16. Björk: ‘Vulnicura’
17. Haust: ‘Bodies’
18. White Hills: ‘Walks For Motorists’
19. The Body & Thou: ‘You, Whom I Have Always Hated’
20. King Midas Sound & Fennesz: ‘Edition 1’

Hrvoje Frančeski
1. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
2. Courtney Barnett: ‘Sometimes I Sit and Think, and Sometimes I Just Sit’
3. Liturgy: ‘The Ark Work’
4. Bully: ‘Feels Like’
5. Viet Cong: ‘Viet Cong’
6. Beach Slang: ‘The Things We Do To Find People Who Feel Like Us’
7. Julia Holter: ‘Have You In My Wilderness’
8. Jessica Pratt: ‘On Your Own Love Again’
9. Girlpool: ‘Before The World Was Big’
10. Joanna Newsom: ‘Divers’
11. Sleaford Mods: ‘Key Markets’
12. Kurt Vile: ‘B’lieve I’m Goin’ Down’
13. Kendrick Lamar: ‘To Pimp a Butterfly’
14. Destroyer: ‘Poison Season’
15. Title Fight: ‘Hyperview’
16. Prurient: ‘Frozen Niagara Falls’
17. Lower Dens: ‘Escape From Evil’
18. Young Fathers: ‘White Men Are Black Men Too’
19. Sleater-Kinney: ‘No Cities To Love’
20. Oneothrix Point Never: ‘Garden of Delete’

Kruno Bošnjaković
1. Deafheaven: ‘New Bermuda’
2. Ghostpoet: ‘Shedding Skin’
3. BadBadNotGood and Ghostface Killah: ‘Sour Soul’
4. Nadine Shah: ‘Fast Food’
5. Kneebody + Daedelus: ‘Kneedelus’
6. Kendrick Lamar: ‘To Pimp A Butterfly’
7. Colin Stetson and Sarah Neufeld: ‘Never Were The Way She Was’
8. Ghostface Killah & Adrian Younge: ‘Twelve Reasons to Die II’
9. Chelsea Wolfe: ‘Abyss’
10. Young Fathers: ‘White Men Are Black Men Too’
11. Faith No More: ‘Sol Invictus’
12. Death Grips: ‘The Powers That B’
13. Dan Mangan + Blacksmith: ‘Club Meds’
14. Sufjan Stevens: ‘Carrie & Lowell’
15. A$AP Rocky: ‘At.Long.Last.A$AP’
16. Dawn Richard: ‘Blackheart’
17. Corrections House: ‘Know How To Carry A Whip’
18. Bosse-de-Nage: ‘All Fours’
19. Jose Gonzales: ‘Vestiges And Claws’
20. High On Fire: ‘Luminiferous’


Slične vijesti

21.12.2023. (11:00)

Opiši mi godinu - glazbom

Najbolji albumi prema izboru Ravno do dna: od stranih Algiers, Klinika Denisa Kataneca od domaćih

Algiers su iznjedrili avangardni spoj hip-hopa, punk rocka i elektronike, ali ga nisu zaboravili ni okupati gospelom. „Shook“ nije samo jedan od „onih“ važnih albuma koji kreiraju nove zvučne krajolike, već i album kojeg se konzumira duži period i bez zasićenja, jer svako novo slušanje otvara neka nova vrata percepcije.Na druom mjestu je odlični The National, ostatak popisa ovdje. Od domaćih albuma tu je na vrhu Klinika Denisa Kataneca (dok je Idem – Poyy kod njih na drugom mjestu). Sve u svemu dost dobra glazbena godina, ima se što za slušati (i čuti).

15.12.2023. (08:00)

Top of the pops

Lana Del Rey ima najbolji album ove godine, prema izboru Muzike

Štogod bila, Lana Del Rey sigurno nije bespomoćna, niti ju treba spašavati, upravo suprotno, na ovom albumu nastavlja graditi vlastiti mit i vlastiti svemir, uz potpuno samopouzdanje, svjesnost o vlastitoj veličini i talentu, dugačku dugačku jezičinu i velika muda, kaže Danaja Glavičić u recenziji albuma koji je kasnije uvršten na sam vrh top liste ovogodišnjih albuma, prema izboru Muzike. Iza nje su Boygenius, Sza, Olivia Rodrigo, Paramore, Caroline Polachek, King Gizzard & The Lizard Wizard, Foo Fighters, Yves Tumor i drugi.

14.12.2023. (15:00)

Slušaj najglasnije

Popis najboljih domaćih i regionalnih albuma za 2023, prema izboru Muzike

U top 10 ovogodišnjih naslova našli su se IDEM – poyy, Jelusick – Follow the Blind Man, Vojko V – Dvojko, Klinika Denisa Kataneca – Kao zao kor, Po’ Metra Crijeva – Boškarin IV, Pocket Palma – III, Iva Lorens – Svitanje, Đorđe – Borba, Nemanja – Voodoo Beat, The Cyclist Conspiracy – Mashallah Plan… U prvih 15 ugurali su se i Pipsi s Vesnom, Mašinko, Tibor… Muzika

31.12.2020. (22:36)

Život je lijep, glazba ponajljepša u njemu

Najbolji albumi 2020.

I u lošijim godinama bilo je lijepih stvari po kojima se i takve godine pamtilo. Glazba je oduvijek bila ovdje za nas, tako i ove godine, iz koje su Monitorovi glazboljupci odabrali ono naj-naj-naj, od Fione Apple do Sevdalize…

31.12.2020. (22:30)

Albumi 2020

I u lošijim godinama bilo je lijepih stvari po kojima se i takve godine pamtilo. Glazba je oduvijek bila ovdje za nas, tako i ove godine, iz koje su Monitorovi glazboljupci odabrali ono naj-naj-naj.

 

1.Fiona Apple – ‘Fetch the Bolt Cutters’

Pomalo je čudno koliko je svijetu trebalo da univerzalno prihvati nesvakidašnji talent Fione Apple. ‘Fetch the Bolt Cutters’ fantastičan je album, no Apple dosad nije snimila ništa loše. Svaki od njenih albuma predstavlja duboko promišljeni i potpuno osobni autorski svemir. ‘Tidal’ , prvi album iz 1996., snimljen prije njene dvadesete godine, bio je pomalo nepravedno gurnut u tada vrlo aktualni ženski kantautorski val. Unatoč pamtljivim, jasno definiranim i prijemčivim pjesmama, od kojih je ‘Criminal’ postala ogroman i dandanas vrlo prisutan hit, od starta je bilo jasno da je Apple vrlo poseban autorski glas. Njene brojne ekscentričnosti poput sklonosti iznimno dugim naslovima albuma ili neobičnim, vrlo perkusivnim aranžmanima uparene su s gotovo kabaretskom strukturom pjesama.

Tajna njenog uspjeha krije se u tome što joj pjesme istodobno djeluju tradicionalno i pomaknuto. Ta dva ekstrema nikad nisu bila izražena tako jasno kao na ‘Fetch the Bolt Cutters’, albumu punom u osnovi jednostavnih klavirskih pjesama koje podižu fenomenalni, beskrajno kreativni aranžmani. Unatoč soničnoj briljantnosti, emocionalno težište ovog albuma leži u njegovoj tematici. ‘Fetch the Bolt Cutters’ se bez problema može shvatiti kao album #metoo ere, ali on je puno više od toga. Počevši od naslova on uspješno sumira individualna i kolektivna ženska iskustva u rasponu od seksualnih napada do ljubomore ili zavisti na druge žene. Apple ovdje uspijeva nešto što #metoo pokret nije ni mogao – predstaviti traumu i njene posljedice kao širok raspon međusobno suprotstavljenih pa i posvađanih emocija.

2.Phoebe Bridgers – ‘Punisher’

“I hopped the fence when I was seventeen/Then I knew what I wanted” pjeva Phoebe Bridgers na otvaranju svog drugog albuma prisjećajući se odrastanja u Pasadeni. No njena prekrasna ploča nije spomenik tinejdžerstvu i osjećajima nepobjedivosti i odlučnosti koja se zna manifestirati u tim godinama, dapače, ona je sve suprotno. Bridgers na ‘Punisheru’ ima 25 godina, a ne 17, te, kao i mnogi pojedinci u srednjim dvadesetima, pokušava prokužiti kakav bi točno život željela voditi, kakav je život vrijedan vođenja, i je li uopće. Njene pjesme, čija je muzička konstrukcija vezana uz tradiciju američkog indie folka u kojem se isprepliću utjecaji kako Eliotta Smitha kojeg je izrijekom navela kao inspiraciju i likova poput Jima O’Rourkea, Wilco ili The New Folk Implosion koja se prvenstveno vidi u gustoj zvučnoj kulisi punoj sitnih elektroničkih zvukova, pune su mračnog humora, reskih opservacija, cinizma i empatije (jer jedno ne ide bez drugog).

Bridgers pjeva o nedostatku vjere, o potrazi za domom, o smrti i prijateljstvu i – jako rijetko – ljubavi, no dok većina njenih vršnjaka ima tek opće uvide o spomenutim temama te ih često romantizira njeni su izrazito osobni i samokritični što im daje snagu uvjerljivosti, a opet dovoljno umotani u celofan poetičnosti da se možete s njima poistovjetiti. Ona tek ovlaš, u nekoliko slika, spominje neke od odnosa koji su utjecali na ovaj album, poput kaotičnog odnosa s ocem čiji je ružni razvod s majkom jedna od tema spomenute prve pjesme na ploči, ili odnosa s Ryanom Adamsom koji ju je seksualno zlostavljao, no generalno ostavlja dosta prostora za osobnu interpretaciju.

‘Punisher’ kako svojim liričkim temama i njihovom obradom, tako i prepoznatljivim, ali ne i epigonskim muzičkim idejama ostavlja dojam monumentalne cjeline čija bi je emotivna dubina i glazbena pitkost trebali pretvoriti u klasik žanra koji će biti kanoniziran kroz sljedećih dvadeset godina.

3.Run the Jewels – ‘RTJ4’

El-P i Killer Mike sigurno nemaju kristalnu kuglu, ali već godinama drže prst na kolektivnom pulsu Amerike. Već je prošli ‘Run the Jewels 3’ sa samog kraja 2016. bilo izrazito politički orijentirano ostvarenje objavljeno u sam osvit vladavine Donalda Trumpa, no četvorka sada odvodi stvari korak dalje. ‘RTJ4’ je remek- djelo, produkt dugogodišnjeg rada dvaju neumornih veterana koji s godinama postaju sve bolji.

El-P se po običaju i u tekstualnom i produkcijskom smislu drži svojih davno uspostavljenih futurističkih standarda, kao istinski Philip K. Dick hip hopa. Killer Mike pak svaki put zvuči sve oštrije i agilnije, nudeći stvarnošću protutežu Eč-P-jevim metaforama. Njihovo partnerstvo zbog toga funkcionira idealno. Nadopunjuju se i nadovezuju kao kakav policijski duo iz buddy-buddy komedije osamdesetih, što je činjenica koje su i sami vjerojatno vrlo svjesni jer album i otvaraju filmskim “sami protiv svih” obračunom.

Ovaj album istodobno predstavlja oštru i nedvosmislenu osudu sistemskog rasizma, ali i nacrt za bolju zajedničku budućnost. El-P i Killer Mike, bijelac iz New Yorka i Afroamerikanac iz Atlante, zajedno su pokazali ne samo da mogu funkcionirati kao neodvojiva cjelina, nego su tako postigli i daleko više nego u dotadašnjim, sasvim respektabilnim samostalnim karijerama. Naravno, funkcioniranje rap dua nije isto kao ono kompleksne zemlje sastavljene od krvavog povijesnog nasljeđa i institucionalnog rasizma pretočenog u polulegalni ekonomski sustav privatnog zatvorskog sustava. No alternativa mržnji, a to potvrđuje i vrlo mješoviti rasni profil prošloljetnji prosvjednika je itekako moguća.

4.Duma – ‘Duma’

U trenutku kada mladi autori inspiraciju traže prvenstveno roštajući po kolekcijama ploča svojih roditelja, bilo onih stvarnih, bilo onih digitaliziranih na YouTubeu, užitak je čuti nešto novo što nikad prije nisi čuo. Nešto novo ovoga puta dolazi iz Kenije preko Ugande i zove se Duma. Martin Khanja i Sam Karugu tvorci su jedinstvenog industrial grindcore zvuka u kojem se miješaju growlanje, duboki elektronički basevi, sintetički bubnjevi koji nesmiljeno cijepaju te ambijentalni i folklorni zvukovi tipični za Nairobi iz kojeg Duma dolazi. Njihov prvijenac izrazito je gust, abrazivan i divlji album koji ispod zaglušujuće površine skriva pravu riznicu sjajno ukomponiranih detalja koji svakim slušanjem otkrivaju nešto novo. Duma je dokaz kako u pop glazbi još uvijek ima prostora za inovaciju, samo treba znati gdje je potražiti.

5.Oranssi Pazuzu – ‘Mestarin Kynsi’

U godini u kojoj su Mr. Bungle izdali prvi album u dva desetljeća, najbolji “Mr. Bungle” album su snimili ovi ludi Finci. ‘Mestarin Kynsi’ je stilski gotovo nemoguće opisati. Njegov ritualistički psihodelični rock podjednako je oslonjen na nasljeđe jazz fusiona, kraut rocka i black metala. Na sve to dolazi i zamjetna doza elektronike zbog koje se čini da ste zalutali na nekakav druidski rave.

Ovakva nekonvencionalna i nepredvidljiva ostvarenja često znaju zaglaviti u “čudnosti radi čudnosti”, no ‘Mestarin Kynsi’ uspijeva zvučati iznenađujuće fokusirano u svojoj eklektičnosti. Poseban unatoč tome što se njegovi raznorodni utjecaji relativno lako mogu razaznati u pitanju je album koji fascinira svojom tvrdoglavošću, nekonvencionalnošću i atmosferom.

6.Haim – ‘Women in Music Part III’

Sestre Haim su neobični ljudi, kao stare duše zarobljene u mladom tijelu, bend koji – s umetnutim brdom simbolike – kao da je nastao u romanu i poslan u 1970.-e da mijenja svijet. Iz prvog pokušaja nije upalilo, sad bi moralo, a i ove današnje predvodnice revolucije daleko su više kul. Prvo, njima žanr ne znači baš ništa, zato i sviraju manje-više sve što se može odsvirati na gitarama jer one ne sviraju neku određenu muziku nego jednostavno – muziku. Drugo je što Haim pjevaju o sebi, a ne o onome što bi trebalo biti, što je i jest mjesto otkud sve počinje.

Ono što ‘WIMPIII’ posebno snažno traži su – drugi ljudi, bilo da je to na koncertu ili u autu s najboljim prijateljima dok svira ovako kul soundtrack ceste. Treći Haim je album kolektiva i zajedništva, ona posebna snaga nas ljudi kao pojedinaca. Sestrinstvo i gitarstvo!

7.Neptunian Maximalism – ‘Eons’

Ovaj belgijski kolektiv stvara glazbu koja se opire lakoj kategorizaciji. Na pola puta između metal benda i free jazz ansambla, Neptunian Maximalism na ‘Eons’ predstavljaju kompleksan glazbeni svijet koji istodobno priziva Sun Ra, Milesa Davisa, velikane sporog metala poput Sleep, Earth ili Sunn O))), te europske prog rock ekscentrike poput Magme ili Univers Zero. Unatoč trajanju od dva sata i gustom zvuku na razmeđi improvizacije i kompozicije ovo nije naporno ostvarenje. Pjesme su fluidne i gotovo hipnotički slikovite, a aranžmani koliko god bi netipični ili bizarni uvijek uzemljeni organskim toplim šumom bas i bras sekcije, te ritualističkim bubnjevima koji cijeloj zvučnoj slici daju teško opisiv iskonski osjećaj.

8.Porridge Radio – ‘Every Bad’

Engleska četvorka vraća indie rock njegovim osnovama – sirova, izravna glazba, (ne pretjerano) jednostavna, kojom sebe istražuješ dok se prezentiraš svijetu. Nisu smislili ništa novo, ali od strasti koju su dali u ‘Every Bad’ album isijava energijom, kao da je prvi put. Tekstovima također prave razliku, pogotovo na mjestima kad Dana Margolis djeluje ironično, a zvuči mrtvo ozbiljno, kao kad na samom početku albuma kaže “I’m bored to death, let’s argue” jer želimo da se nešto događa, ne?!

Scena s koje su Porridge Radio vrlo je underground, čak ni ‘Every Bad’ nema ambicije, iako sadrži sve potrebno za velike stvari. Rock’n’roll u svom najboljem izdanju, slobodno zaboravite sve ostale normalno nenormalne.

9.Emma Ruth Rundle & Thou – ‘May Our Chambers Be Full’

Kolaboracija folk kantautorice Emme Ruth Rundle i sludge metal benda Thou urodila je nesvakidašnje lijepim albumom koji svojom ekstremno tiho-glasno-tiho zrcali načelni sukob folka i sludge metala svojih autora. Ogromne količine potisnutih tenzija samo čekaju eksploziju koja se događa od djela do djela, od pjesme do pjesme. Taj njihov spoj je zapravo logičan premda povremeno uznemirujući. Oba žanra iz kojih autori dolaze često se obraćaju višim silama u potrazi za objašnjenjem, a Rundle i Thou zvuče istodobno precizno i zaposjednuto što cijelom albumu daje preplavljujući osjećaj kontroliranog kaosa. ‘May Our Chambers Be Full’ idealan je album za ovu i ovakvu godinu baš zbog tog spoja nade i očaja, nagle buke i iznenadne tišine, ogoljele melodije i distorzije. Život je očigledno često van okvira pa zašto ne bi bila i glazba.

10.Destroyer – ‘Have We Met’

Prošle su 24 godine otkako je Dan Bejar u Vancouveru oformio Destroyer i polako ga pretvorio iz sobnog lo-fi projekta u etabliranu indie silu. Kroz godine Destroyer se mijenjao, zadržavajući tek nekoliko prepoznatljivih osobina – sjajan osjećaj za pisanje melodija, sklonost bogatim orkestracijama i još bogatijim tekstovima i jedinstven Bejarov glas čija će piskutava specifičnost odbiti mnoge, ali one koje privuče zakačit će za sve vijeke vjekova. No u ostalim segmentima, posebno u stilu i vidljivim utjecajima, bend se mijenjao iz projekta u projekt što je i sam Bejar primijetio kada je 2015. godine pričao o tada aktualnom albumu ‘Poison Season’: “To je moj cilj, svaki put početi od nule”. Ovog puta Destroyer su izdali taj kredo. ‘Have We Met’ kao da opravdava svoje ime, pošto je album stilski gotovo pa presjek karijere benda te se muzički oslanja na različite faze razvoja, od čiste indiejane ‘This Night’, pozadinske elektronike ‘Your Blues’, preko tuge ‘Destroyer’s Rubies’ i grandioznosti ‘Poison Seasona’, do steelydanovske začešljanosti ‘Kaputta’. ‘Have We Met’ tako ne nudi ništa novo u opusu Destroyera, osim 10 jako dobrih, na trenutke fantastičnih pjesama. Što je sasvim dovoljno, ako ćemo iskreno.

11.Sevdaliza – ‘Shabrang’

‘Shabrang’ je najljepši i najtopliji “sintetički” album ove godine. Odsviran gotovo mehanički, robotski, drugi Sevdalizin album emotivno je nabijen, u nekim trenucima na rubu plača, ali opet snažan, samouvjeren, slobodan… Na svom putu od Irana do Nizozemske i od košarkaške reprezentativke do pop pjevačice, Sevdaliza je prošla trip-hop, alter-r’n’b i pop da bi se smjestila negdje što bi se otprilike zvalo trip-pop, hipnotična i topla glazba.

Biseri poput ‘No Way’, ‘Darkest Hour’ i ‘Habibi’ razazuti između ovih 15 melodičnih blaga toliko su sjajni da su čak i ovdje iskočili.

Osim što je rekonstruirala svoj identitet, dio pjesama Sevdaliza je, pored engleskog, otpjevala na perzijskom, čime album dodatno briše onu odbojnu supremacističku sliku Bliskog istoka kao egzotičnog mjesta. Zaista krasna i vrijedna glazba.

31.12.2019. (19:01)

Hvala ti godino, bila si super!

Najbolji albumi 2019.

Odlična muzička godina je iza nas s mnoštvom od vrlo dobrih preko odličnih albuma do remek djela, a Monitorovi glazboljupci napravili su selekciju najboljeg od najboljeg, krasnu kolekciju lijepe i zanimljive glazbe – ovdje (uz svaki od albuma je po jedna pjesma, sve skupa malo preko jednog sata, odvojiti ih, vrijedno je tog vremena).

31.12.2018. (19:54)

Skromni doprinos ljepoti u svijetu

Albumi 2018. godine

Godina je iza nas, a Monitorova stručna radna skupina, željna novog, lijepog, zanimljivog, drugačijeg, toplog, iznenađujućeg, probrala je albume koji su je obilježili i ostaju za vječnost. Radost slušanja! Ovdje lista.

31.12.2018. (19:27)

Albumi 2018. godine

Godina je iza nas, a Monitorova stručna radna skupina, željna novog, lijepog, zanimljivog, drugačijeg, toplog, iznenađujućeg, probrala je albume koji su je obilježili i ostaju za vječnost. Radost slušanja!

1. Mitski: ‘Be The Cowboy’

Mitski ima dušu kontaminiranu melankoličnim baladama koje su kao stvorene za velike raskide malih ljubavnih priča. Njene su pjesme emocionalno kompleksne, ali pamtljive, primamljive, vrlo iskrene i otvorene. Nju samu kao da zbunjuje njeno srce pa je izrezala ta svoja pleća, uzela srce u šake i pokazala nam ga da joj pomognemo da bolje shvati samu sebe. Ta u privatnom životu famozno zatvorena 27-godišnjakinja, na ‘Be The Cowboy’ otvorena je do ranjivosti, sebe je dala toliko koliko je htjela, a to je cijelu sebe – zbunjenu, zaljubljenu, izgubljenu, razočaranu, pogođenu ženu koja misli da joj se događa ljubav, a kad se osvrne vidi pogreške.
U pitanju je album koji univerzalne teme provlači kroz specifičnu osobnu prizmu, na mjestima namjerno zbunjujuće nedorečenu, no samim time životniju i dirljiviju. Zato i nije važno što je ovo “samo” indie-rock – malo gitare, klavira i vokala – jer nam je svima dala da joj budemo najbolji prijatelji, iako joj zapravo ne možemo pomoći, samo saslušati, i ona to zna.

2. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’

Kako jasno prenijeti političku poruku kroz, većinom, intrumentalnu glazbu? Kad se dva bubnja udruže u ‘My Queen is Harriet Tubman’ pa se preko njih slože tuba i saksofon kao u trku, čujemo li mi kako se ova američka ropkinja oslobađa ropstva?! Ili kad visoki tonovi prođu kroz ‘My Queen is Nanny of the Maroons’ čujemo li visoke ciljeve slobode ove jamajčanske nacionalne junakinje?
‘Your Queen is a Reptile’ je najpolitički album Shabake Hutchingsa – u svom bendu Shabaka Hutchings and his Ancestors više je okrenut duhovnosti, dok u The Comet is Coming jednostavno slavi svemir – iako je i u prethodna dva albuma Sons of Kemet duboko okrenut Africi i crnačkom životu i identitetu. Ali ovdje ide izravno protiv ustaljenosti i žabokrečine društva kojem kao simbol stoji najdugovječnija europska kraljica koja gleda kako da zadrži stvari kakve jesu, a slavi reformatorice i borkinje koje su se dignule iz potlačenosti i obespravljenosti da bi popravile društvo za sebe i sve ostale. Shabaka kao dijete, doslovce, Kariba i istočnog Londona, izrastao je iz te plodne crne zemlje, uzeo autentičnu američku glazbu – jazz – i napravio himnu akciji i slobodi.
Svirati je učio slušajući ljude s hip-hop scene kao što su Nas i Tupac Shakur, pa je ovaj njegov jazz s dvostrukim bubnjevima jaaako ritmičan, na trenutke toliko repetitivan da je minimalističan, bez želje za solo-bravurama, sve u svrhu jakog groovea, u čemu Sons of Kemet pomaže i afrobeat, i soka, i grime, sve sami jaki ritmovi.
Moj kralj je Shabaka Hutchings!

3. Pusha T: ‘Daytona’

Da je Kanye lud znali smo i prije, ali ove je godine definitivno puknuo do kraja sa svojim ulizivanjem Trumpu i gotovo pa O.J.-ovskim pokušajima da se odmakne od svog rasnog identiteta na kojega ga ostali pripadnici crne manjine u SAD-u neprestano pozivaju. No, slizavanje s političkim antikristom de jeur nije jedini kriminal kojeg je Kanye napravio u kurentnoj godini.
Njegov solo album “ye” je u najbolju ruku smeće, a njegova suradnja s Kid Cudijem, iako se nekim ljudima svidjela, nije ni blizu ostvarenjima iz ranijeg perioda karijere kada je Kanye (a ovo pišem skroz ozbiljno i bez imalo zajebancije) pokazivao sposobnost da spaja mainstream popularnost i muzičke inovacije unutar svog žanra u rangu jednih Beatlesa ili Davida Bowieja. Srećom pa se Kanye (unaprijed) iskupio briljantnom produkcijom na ‘Daytoni’, prvom od pet albuma snimljenih u pustari Wyominga. Prepun sampleova, na momente lud, na momente ubitačan, album klizi lakoćom kakvu kod Kanyea nismo vidjeli od ‘My Beautiful Dark Twisted Fantasy’, komprimiran u svega 21 minutu izvrsnosti.
Srećom pa je i Pusha T jednako ozbiljno pristupio materijalu i odverglao neke od svojih najboljih stihova u karijeri, pokazujući još jednom zašto su Clipse na trenutke bili najbolji hip-hop duo na planeti. Njegova kadenca, njegov flow savršeno su se stopili s Kanyeovom muzikom i svijetu poklonili album koji je jednog veterana bar malo iskupio, a drugom podario nov život nakon par ne pretjerano upečatljivih solo projekata.

4. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’

‘Some Rap Songs’ treći je album Earla Sweatshirta, a ovaj 24–godišnjak na njemu djeluje kao prekaljeni veteran sve udaljeniji od ostatka hip hop svijeta. Slično kao i njegov veliki uzor MF Doom, Earl ovdje koristi fragmentarni pristup glazbi koji stvara osjećaj dezorijentiranosti, a sve kako bi kroz ta zamagljena stilska sredstva dočarao osobnu traumu.
Earlov glas često na ovim kratkim boom bap apstrakcijama biva preplavljen slojevima beatova, sampleova i instrumenata, no svako novo slušanje
otkriva novi, često iznimno sugestivan par stihova. Za razliku od većine svoje generacije Earl ne glorificira teme poput smrti, narkotika i depresije, a sve što kaže najčešće je u službi specifičnog osjećaja izolacije.
Usprkos svom nonšalantnom naslovu ‘Some Rap Songs’ daleko je od usputne kolekcije pjesama. Pažljivo posloženi komadići tvore cjelinu koja u 25 minuta uspijeva iscrtati značenjem neobično bogatu osobnu i obiteljsku povijest primjereniju nekom romanu nego hip-hop albumu.

5. Boygenius: ‘Boygenius’

Tri nadarene kantautorice mlađe generacije – Julien Baker, Phoebe Bridgers i Lucy Dacus – udružile su se u rijetku supergrupu dostojnu tog imena. Umjesto borbe ega, ovdje prevladava suradnja, zajednička nadgradnja ionako iznimno jakog individualnog stvaralaštva. Svaka od ovih šest pjesama pogađa u srce kristalnom jasnoćom zvuka, emocije i po ruke, ali opet bez skretanja u banalnost.
Nekako se samo po sebi nameće usporedba s Crosby, Stills, Nash & Young. Baš poput te legendarne folk rock družine, Boygenius ne pišu pjesme koje pomiču društvene ili zvukovne granice već prije svega lijepo zvuče čak i kad tematiziraju teže teme poput usamljenosti ili života na cesti.
U pitanju je ostvarenje koje pokazuje koliko je kantautorska vještina istodobno jednostavna i komplicirana. Pjesme zvuče pitko i pristupačno no to ne znači da iza njih ne stoji ozbiljna emocionalna težina, a takav balans nikad nije lako ostvariti.

6. Idles: ‘Joy as an Act of Resistance’

Idles su Art Brut za ljude koji ne briju na modernu umjetnost i jebanje već na ružnoću, socijalizam i jedinstvo. U vrijeme kada se zemlja besciljno i panično pokušava iščupati iz mreže koju je sama na sebe bacila Brexitom, bwnd iz Bristola pruža glasnu podršku svim onim stvarima koje su konzervativne glasače motivirale da izaberu izlazak iz EU. Prvenstveno imigrantima, jel. Idles se pri tom obračunavaju i s toksičnim maskulinitetom, tabloidima, manipuliranjem slabije obrazovanim članovima društva, klasnim podjelama i svim ostalim nasljeđem 19. i 20. stoljeća kojeg su glasači UKIP-a i fanovi Davida Camerona, Therese May i Borisa Johnsona zamijenili za identitet.
Nije da će Idlesi uspjeti s obračunom i pozvati nas sve na zajedništvo koje gromoglasno zazivaju na albumu, no uspjeli su u onom što im je primarni posao – zvučnom dokumentiranju bijesa, ali i nade u najvažnijem političkom trenutku na Otoku od kraja građanskog rata u Ulsteru.

7. Low: ‘Double Negative’

Netko bi slušajući sve slojeve distorzije i loopova mogao zaključiti kako je ‘Double Negative’ radikalan raskid ovog veteranskog trija s vlastitom ostavštinom. No od slowcore početaka do kasnijeg folkom inspiriranog zvuka, njihov izričaj je ostao podjednako intiman i minimalan, premda su se vremena definitivno mijenjala, a ovakav produkcijski odabir ponajviše reflektira bendovo viđenje današnjice.
‘Double Negative’ je album o strahu, ali ne o nekom fiktivnom od nadolazeće apokalipse, nego o opipljivom, stvarnom strahu od života u vremenu koje te odbacuje. Slojevi zvuka na ovom albumu namjerno skrivaju glasove Mimi Parker i Alana Sparhawka, no opet ne mogu posve poništiti njihovu posebnu, skromnu ljepotu koja ih je oduvijek izdvajala iz gomile indie bendova.
Unatoč svoj buci i naletima pesimizma, u pitanju je u konačnici optimistično ostvarenje na kojem se momenti harmonije probijaju kroz hladne nanose digitalnih šumova čineći ih tim više posebnijima i potrebnijima.

8. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’

Umjesto jednostavnog i sigurnog ponavljanja uspješne radiofonične formule prethodnika ‘AM’ Arctic Monkeys su svoj šesti album pretvorili u najčudniji i najriskantniji potez svoje karijere. Gitare su u drugom planu, a pozornica je prepuštena prostranoj međuigri klavira, bubnja i vokala. Alex Turner se u ovim gustim, rječitim pjesmama pokazuje kao dostojan nasljednik Davida Bowieja, Scotta Walkera i Jarvisa Cockera iz Pulpa s čijim ‘This is Hardcore’ ovaj album dijeli atmosferu specifičnog glamuroznog raspada. ‘Tranquility Base Hotel + Casino’ svojim konceptom svemirskog lounge albuma podosta odudara od prosječnog, nemaštovitog stanja u suvremenom rocku, no sva teatralna ambicija ne bi puno značila da se ne radi o pjesmama koje su koliko god pomaknute opet duboko ukorijenjene u stvarnosti. Turnerovo mjesečevo odmaralište nije ništa drugo doli prilika za analizu sebe i svijeta sa sigurne satiričke distance, no upravo je taj odmak donio njegovom autorskom rukopisu dosad neviđenu autorsku zrelost kojom su dosadašnje oštroumne opservacije samo postale ubojitije i snažnije.

9. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’

Kada bi Kanye prestao pričati o stvarima koje površno poznaje kako bi jeftino i nepotrebno kupovao pozornost možda bi češće dobili prekrasan, kreativan i šaren album kao što je ova neočekivano sjajna suradnja s Kidom Cudijem. Kids See Ghosts je u mnogočemu direktna opreka Westovoj kaotičnoj medijskoj godini – promišljen, empatičan, dirljiv. Sa svojih dvadesetak minuta Kids See Ghosts
uspijeva spakirati milijardu i jednu ideju u svoju strukturno i žanrovski eklektičnu mješavinu.
Dugogodišnji suradnici formalizirali su svoje partnerstvo projektom koji pametno koristi najbolje strane obojice dok su negativne, tendenciozne instinkte ostavili po strani. Atmosferu i ton ovog albuma dalo bi se usporediti s optimističnim klasikom ‘Yoshimi Battles the Pink Robots’ The Flaming Lipsa, a to je ne samo veliki kompliment njegovim autorima, nego i podsjetnik da kad se uklone slojevi ega i kompulzivne potrebe za pažnjom West ostaje jedan od najzanimljivijih, najotvorenijih umova suvremenog hip hopa.

10. Jpegmafia: ‘Veteran’

JPEGMAFIA ne štedi nikog, a ‘Veteran’ je album koji je nakon nekoliko mixtapea ovog promišljenog provokatora predstavio kao svjež i dobrodošao glas eksperimentalnog hip-hopa. Šaren, povremeno neuhvatljiv ali većinski pristupačan unatoč kaotičnim tendencijama unutar beatova u pitanju je album koji se nesvakidašnje efektno obračunava s suvremenom medijskom kulturom, trolajući trolere i trpajući tone referenci, metafora i komentara unutar svojih 19 kratkih pjesama. No u autorovoj naizgled bizarnoj logici itekako ima reda, a na svaki senzacionalistički naslov poput ‘Libtard Anthem’ ili ‘I Cannot Fucking Wait Until Morrissey Dies’ dolazi himnički naboj poput onog na sjajnom singlu ‘Baby
I’m Bleeding’. Stvorivši ovako zapetljan i hiperaktivni album JPEGMAFIA je zapravo dobio vjeran odraz digitalnog doba u kojem svatko ima mišljenje o svemu. ‘Veteran’ je zvuk svih tih informacija koje vam se slijevaju u uši nesmiljenom brzinom i prže vam mozak bez upozorenja. Rijetko što zvukovno opisuje današnjicu poput ovog albuma.

11. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’

Ovaj je album teško slušati, pomalo je i zastrašujuć, što ga čini savršenim za Mike Pattonovu etiketu Ipecac. Daughters su, otkako su se ponovno okupili, proširili svoj zvuk s grind-corea iz davnih dana na tech-core, dodali cijelo brdo noise-rocka, a i ovaj album, prvi nakon osam godina, im je duplo duži od prethodna dva, onaj blitz-debi da se i ne spominje.
Treba biti spreman da bi se slušalo ‘You Won’t Get What You Want’, kako to već često i ide s Ipecacovim izdanjima, i tko izdrži do kraja zaslužuje pohvalu, ali dobije i nagradu – 48 minuta najljupkije mizantropije koju današnji metal nudi.

12. Khruangbin: ‘Con Todo El Mundo’

Povremeno, kao da su s Marsa pali, pojave se bendovi za koje, sudeći prema glazbi, nije jasno ni otkud su, ni kako su došli do te muzike koju sviraju, a ni kako da ih točno shvatimo, ako uopće ima potrebe za tim.
Khruangbin su takvi. To što se uz njih može napisati riječi poput “psihodelični rock”, “Tajland”, “Bliski istok”, “surf” i “funk” ne objašnjava previše tu njihovu glazbu, prije će izazvati reakciju “HA!?!”, a zapravo ima savršenog smisla u vremenu kad su ograničenja glupa i odrednice totalno relativne, ‘Con todo el mundo’ je jedan trenutak u prostoru i vremenu određen samo time kako su se njegovi autori osjećali.
To što je njih troje iz Texasa je također čista slučajnost, komotno su mogli biti iz Primoštena i htjeti svirati na terasi gdje se okupljaju arty turisti. Ovo je mir, neopterećenost, opuštenost, zadovoljstvo, nježnost – sreća samim tim što smo tu.

13. Deafheaven: ‘Ordinary Corrupt Human Love’

Deafheaven ili volite ili ne. Metalcima su previše hipsterski i premalo čistunski, indie-rockerima suviše agresivni pa preostajemo svi mi kojima volimo dobru muziku, što god kombinirala. A raznolikost, puno izraženija nego na ranija tri albuma ove neobične petorke, je ono najslađe na ‘Ordinary Corrupt Human Love’.
Georgea Clarkea i njegovu družinu sve je manje briga tko što misle o njima – u sat vremena ovog albuma bend prođe kroz black-metal, post-rock, indie-rock i surf, od gitarskih baladica preko klavirskih melankolija do metalskih urlika, pjevajući (dobro, uglavnom urličući) o ljubavi, nadi i starenju, sve nekako sjetno, kako je to bio zamislio Graham Greene iz čijeg romana je i izvučen naslov albuma.
Bendovi koji imaju jedan odličan album su rijetkost, bendovi s dva sjajni, a bendovi s tri odlična albuma – genijalci.

14. Peel Dream Magazine: ‘Modern Meta Physic’

Prvi album Peel Dream Magazinea, solo projekta Njujorčanina Joea Stevensa prvenstveno se bavi dizajnom interijera. Muzika naslonjena na rad velikana 90-ih poput Stereolab i Yo La Tengo, osuvremenjena i provučena kroz snovite filtere tipične za bendove s Captured Tracksa (iako PDM izdaje za oh tako prilično nazvani Slumberland Records), evocira unutrašnjosti obiteljskih prigradskih kuća otprije 40 ili 50 godina, sa svojom drvenom lamperijom, velikim prašnjavim lampama, stolićima ispalim iz kancelarija DDR-a i debelim, bapskim sagovima pogodnim kako za igranje autićima u djetinjstvu tako i za seksualne eskapade u nešto kasnijim godinama. Topli zvukovi ‘Modern Meta Physic’ ipak nadilaze okvire audio verzije časopisa Better Homes and Gardens pošto se Stevens uz fizičke bavi i metafizičkim interijerima, prostorima duše ako baš tako hoćete, i to na način koji ostavlja dugotrajan pečat na pozornom slušatelju.

15. Shame: ‘Songs of Praise’

Shane je zakoračio u 2018. prvim albumom ‘Songs of Praise’ i za dlaku je falilo da ga proglasim i najboljim godine. Oni su jednostavno bend koji niti malo nije pretenciozan u svojim naporima da vam ne budu naporni. Imaju onu zdravu komponentu iskrenosti što je ključni sastojak svakog uspješnog rock DNA koji nam nudi bend bez felera, pun snage i drskosti.
Slušajući ovaj album točno se da zaključiti da su Shame vjerojatno i uživo jako dobar bend. Nema to nikakve veze s pričom kako su izuzetni muzičari, jer to i nisu, nego prije svega ima veze s onim što rock glazba treba uvijek ponuditi: energiju, iskrenost i dobru zajebanciju.
Shame nastavljaju odličnu tradiciju britanskih bendova koji su svoju inspiraciju pronašli u simbiozi punk i post-punk glazbenog krika. Jasno je kao dan da su njihovi glazbeni idoli oni koji su u prošlosti nudili iste kvalitetne proizvode Television, Bunnyman, LCD Soundsystem.
Oni kada bi i “pišali uz vjetar” ne bi “pokisli”, jednostavno su uletjeli u pravom trenutku s pravim albumom prvijencem i u ovom trenutku ništa im ne može zasmetati da se dobro zezaju i u tom procesu zapravo prisegnu ka statusu budućih zvijezda.

16. Screaming Females: ‘All At Once’

Garaža Screaming Femalesa oduvijek mi je išla na živce. Ne zato što je bend bio iritantan ili nedajbože loš, već zato što su im pjesme imali golem potencijal kojeg bi uvijek nekako uprskali nepotrebnim solažama i drugim nemuštim i nemaštovitim intervencijama u jednu poprilično bazičnu formu čiji je forte oduvijek bio sirovost. Na svom novom albumu bend iz New Brunswicka konačno se odrekao pucanja u vlastite noge i isporučio 15 moćnih stvari kojima dominira moćan glas Marisse Paternoster koji polako secira sve loše strane ljubavnih veza koje često prelaze granice patologije. Unatoč tome što je uronjen u valove distorziranih gitara i mračnih osjećaja ‘All At Once’ nije nimalo naporan te njegovih 50 minuta trajanja kao da prođe za 15.

17. Wayne Shorter: ‘Emanon’

Tamo negdje s kraja 1964. pa sve to početka 1969. Wayne Shorter je bio vrlo važan član Miles Davis Second Great Quinteta. Ne samo kao saksofonist, nego i kao kompozitor. Interesantno je da je bio jedan od rijetkih muzičara / kompozitora koji su snimali s Miles Davisom, a kojima Miles nije mijenjao apsolutno ništa od njihovih
kompozicija.
Trostruki album ‘Emanon’ (što zapravo kada bi se pročitalo od pozadi prema naprijed znači “no name”) je pravi jazz dijamant kreacija Waynea Shortera, njegovog suvremenog quinteta i Orpheus Chamber Orchestre.
Prvi vinil je snimljen u studiju s The Wayne Shorter Quartet i s Orpheus Chamber Orchestra, dok su drugi i treći vinil zvučna zabilješka živog nastupa The Wayne Shorter Quartet u Londonu. Ovaj uradak u sebi nosi zvučnu kulisu misterija i romantike kao glavne odrednice u komuniciranju između 85-godišnjeg Wayne Shortera i članova njegovog Quarteta (klavijaturist Danilo Perez, basist John Patitucci i bubnjar Brian Blade). Intenzivan, zahtjevan i vrlo precizan pristup jazz improviziranju gdje veliki Gazda (Wayne Shorter) stimulira ostatak muzičara da pokažu koliko su maštoviti i da na površinu izbace svoju kreativnost.

18. Møl: ‘Jord’

Kao i u slučaju post-metala ili stoner-rocka, black-gaze postaje žanr koji živi svojim životom i ne mijenja se s vremenom nego ostaje definiran, a dobar onoliko koliko ima dobrih bendova. Møl su sad već treća generacija black-gazea – iza prvoboraca Alcest pa onda Deafheaven koji su ga ponajviše razradili i njegova su uvjerljivo prva zvijezda – a na prvom svom albumu duboku su zabili svoj mač u ovaj kontradiktorni žanr. U duhu black-metala ovi su Danci pomalo grandiozni, trijumfalistični, dramatični, a s druge strane melankolični, nježni, atmosferični pa kad ih podrugljivo nazivaju hipsterskim metalom, neka – kod njih je to kompliment. Njihove kirurški precizne pjesme i krasna produkcija zvuk su slobode, otvorenosti, veličine, pa, iako nisu prvi u ovome, kad pravi dase visoko su na tronu blackgazea. Yebeno!

—————————————————————-

POJEDINAČNE LISTE:
1. Deafheaven: ‘Ordinary Corrupt Human Love’
2. Sons Of Kemet: ‘Your Queen Is a Reptile’
3. Møl: ‘Jord’
4. Mitski: ‘Be The Cowboy’
5. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’
6. NoName: ‘Room 25’
7. Rivers of Nihil: ‘Where Owls Know My Name’
8. Pusha T: ‘Daytona’
9. Kendrick Lamar: ‘Bad Kid Chill City’
10. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’
11. Boygenius: ‘Boygenius’
12. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’
13. Low: ‘Double Negative’
14. Zeal and Ardor: ‘Stranger Fruit’
15. Colin Stetson: ‘Hereditary’
16. Rolo Tomassi: ‘Time Will Die And Love Will Bury It’
17. Slowthai: ‘Runt’
18. Khruangbin: ‘Con todo el mundo’
19. Jpegmafia: ‘Veteran’
20. Kamasi Washington: ‘Heaven and Earth’
Kruno Bošnjaković kruno(at)monitor.hr

1. Pusha T: ‘Daytona
2. Peel Dream Magazine: ‘Modern Meta Psyhis’
3. Screaming Females: ‘All At Once’
4. Frankie Cosmos: ‘Vessel’
5. Snail Mail: ‘Lush’
6. Soccer Mommy: ‘Clean’
7. Shopping: ‘The Official Body’
8. Playboi Carti: ‘Die Lit’
9. Idles: ‘Joy as an Act of Resistance’
10. Mitski: ‘Be The Cowboy’
11. The Beths: ‘Future Me Hates Me’
12. Jean Grae & Quelle Chris’: ‘Everything’s Fine’
13. Low: ‘Double Negative’
14. Yo La Tengo: ‘There’s A Riot Going On’
15. Mount Eerie: ‘Now Only’
16. Preoccupations: ‘New Material’
17. No Age: ‘Snares Like a Haircut’
18. Jpegmafia: ‘Veteran’
19. Adrianne Lenker: ‘Abyskiss’
20. M. Geddes Gengras: ‘Hawaiki Tapes’
Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor´(at)gmail.com

1. Mitski: ‘Be the Cowboy’
2. Shame: ‘Songs of Praise’
3. Wayne Shorter: ‘Emanon’
4. Myles Kennedy: ‘Year Of The Tiger’
5. The 1975: ‘A Brief Inquiry Into Online Relationships’
6. Panic! at the Disco: ‘Pray For the Wicked’
7. Kali Uchis: ‘Isolation’
8. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’
9. Christine & The Queens: ‘Chris’
10. Janelle Monáe: ‘Dirty Computer’
11. Khruangbin: ‘Con Todo El Mundo’
12. Nipsey Hussle: ‘Victory Lap’
13. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’
14. Cécile McLorin Salvant: ‘The Window’
15. Children Of Zeus: ‘Travel Light’
16. Jenny Wilson: ‘Exorcism’
17. Parquet Courts: ‘Wide Awake!’
18. Lonnie Holley: ‘MITH’
19. Young Fathers: ‘Cocoa Sugar’
20. The Kooks: ‘Let’s Go Sunshine’
Zoran Mišetić zoranm(at)lesker.com

1. Devil Master: ‘Manifestations’
2. Third Eye Foundation: ‘Wake the Dead’
3. Yamantaka // Sonic Titan: ‘Dirt’
4. Oh Sees: ‘Smote Reverser’
5. Actress: ‘Lageos’
6. Mirrors For Psychic Warfare: ‘I See What I Became’
7. Scattle: ‘Scattle’
8. Tirzah: ‘Devotion’
9. Луна – ‘Заколдованные сны’
10. Here Lies Man: ‘You Will Know Nothing’
11. The Body: ‘I Have Fought Against it, But I Can’t Any Longer’
12. Altin Gün: ‘On’
13. Fu Manchu: ‘Clone Of The Universe’
14. Sevdaliza: ‘The Calling’
15. Lorn: ‘Remnant’
16. Fire!: ‘The Hands’
17. Tropical Fuck Storm: ‘A Laughing Death In Meatspace’
18. Trevor Something: ‘Ultraparanoia’
19. Warmduscher: ‘Whale City’
20. Gonzales: ‘Solo Piano III’
Saša Nužda aadgbe(at)gmail.com

1. Sons of Kemet: ‘Your Queen is a Reptile’
2. Earl Sweatshirt: ‘Some Rap Songs’
3. Boygenius: ‘Boygenius’
4. Laurie Anderson/Kronos Quartet: ‘Landfall’
5. Armand Hammer: ‘Parrafin’
6. Mitski: ‘Be The Cowboy’
7. Idles: ‘Joy As An Act of Resistance’
8. Pusha T: ‘Daytona’
9. Low: ‘Double Negative’
10. Jpegmafia: ‘Veteran’
11. Arctic Monkeys: ‘Tranquility Base Hotel & Casino’
12. Kids See Ghosts: ‘Kids See Ghosts’
13. Skee Mask: ‘Compro’
14. Daughters: ‘You Won’t Get What You Want’
15. Anna Von Hausswolff: ‘Dead Magic’
16. Sleep: ‘The Sciences’
17. Arve Henriksen: ‘The Height Of The Reeds’
18. Objekt: ‘Cocoon Crush’
19. Ital Tek: ‘Bodied’
20. Hermit and the Recluse: ‘Orpheus vs. the Sirens’
Karlo Rafaneli shiveringinstatic(at)gmail.com

31.12.2017. (15:42)

Albumi godine

Bila je ovo godina ljubavi, veselja, promjene, nade, hrabrosti, odvažnosti, dobrote, ali i svega suprotnog. Dobra je glazba zato bila tu da donese neke odgovore, pruži utjehu i uputi ka sreći. Ovo su albumi iz 2017. koji su bili najbolji u tome…

1. Mount Eerie: ‘A Crow Looked At Me’

Ukoliko je ljubav, u svim svojim beskonačnim oblicima, najčešća tema pop pjesništva, smrt ne zaostaje puno. Pjevalo se o njoj na razne načine, kroz brojne prizme i filtere. Brojni su je mistificirali i uzdizali njenu religijsku komponentu, dok su je drugi romantizirali kao bijeg od boli svakodnevnice. No bez obzira voljeli li Nicka Cavea ili neki od brojnih emo bendova za MySpace generaciju valja reći kako su kroz povijest pop muzike samo rijetki pjevali o pravoj smrti. Dok ljubav ima stotine definicija i tisuće nijansi, smrt je na kraju krajeva nedvosmislena i rigidna.

“Our daughter is one and a half. You have been dead eleven days”, pjeva Phil Elverum glasom čovjeka koji nabraja činjenice. Njegova supruga Genevieve Castree preminula je 9. srpnja 2016. godine, nešto više od godinu dana nakon što joj je dijagnosticiran rak gušterače nedugo nakon što je rodila njihovo prvo i jedino dijete, kći. ‘A Crow Looked At Me’ nije pokušaj da se opjeva život mlade umjetnice, niti da se njena smrt stavi u kontekst, da se opjeva njena hrabrost u borbi protiv bolesti ili stavi točka na “i” jednog bogatog života. Zasnovan na jednostavnim zvukovima akustične gitare i klavira, bez pamtljivih melodija, struktura i refrena, on je bazičan poput smrti. To je ploča koja nema ambicije ni želje, osim možda poslužiti kao ispušni ventil čovjeka koji je nedavno izgubio suprugu, ali najčešće čak ni to. Njegova sirovost, izvornost i jednostavno postojanje čine ga najupečatljivijim komadom muzike kojeg smo ove godine čuli.

Pop glazba nije forum u kojem se raspreda o stvarnim stvarima, ona je prostor snova, interpretacija, mazanja očiju, prostor zvijezda i stava i kulerštine, i čega sve ne. Elverum je često obitavao u tom prostoru, koliko god iščašenom, i kao The Microphones i kao Mount Eeerie. Ne i ovaj put. ‘A Crow Looked At Me’ jednostavno postoji kao testament da smrt možemo romantizirati, da je možemo opjevati, graditi oko nje religije i kulteve i što sve ne, no jednom kada se dogodi sve te stvari postaju smiješne. “You had cancer and you were killed and I’m left living like this. Crying on the logging roads with your ashes in a jar. Thinking about the things I’ll tell you when you get back from wherever it is that you’ve gone. But then I remember death is real.”

2. LCD Soundsystem: ‘American Dream’

Svakim novim slušanjem ‘American Dream’, dugoočekivani četvrti album LCD Soundsystema, poprima neko drugačije značenje. James Murphy svoj je povratak koncipirao kao posvetu utjecajima među kojima su najočitiji David Bowie, Suicide, New Order i Talking Heads, no čak više od glazbenih korijena ‘American Dream’ obilježava sjena jednog grada. Slično kao što Berlin ima ulogu nevidljivog protagonista na čuvenoj Bowiejevoj trilogiji, a Manchester u radovima Joy Divisiona, tako i Murphy kreira album koji ocrtava njegov fiktivni New York živopisnom lakoćom Loua Reeda, još jednog mogućeg uzora.

Unatoč očitoj referencijalnosti, ‘American Dream’ produkt je snažne autorske vizije, ali potpuno svjesne svog položaja u široj pop-kulturnoj mitologiji. Obojen tamnosivim tonovima post punk naslijeđa, album je to koji svojom naizmjeničnom anksioznošću, melankolijom i toplinom povezuje preko tri desetljeća glazbene povijesti pružajući vrijednu sliku onog što se u tom protoku vremena promijenilo, ali još više onog što je ostalo isto.

3. Algiers: ‘The Underside of Power’

Algiers su svoj drugi album objavili s desnom pesnicom u zraku kao manifest revolucionara koji ruši sve i svako zlo koje vidi oko sebe, od kapitalizma do rasizma, vođen unutarnjim dobrom, čak fanatičnim idealizmom, koji nije lišen ni religioznosti.

Ljutiti su ovi momci, ali znaju da nisu sami – dozivaju pored sebe Che Guevaru, južnoafričke borce protiv apartheida, žrtve policijskog nasilja u SAD-u i Crne pantere kao uzore i nadahnuće, te žive ljude koji vjeruju u bolji svijet, napravivši im pjesmu kojom će sutra ići u borbu – “It’s the hand of the people that’s getting tenser now/And when we rise up…”.

Muzički ‘The Underside of Power’ spaja rock i punk, kao pokrete koji su mijenjali paradigmu društva, a ne samo glazbu, te gospel kao sliku pravedne borbe američkih crnaca, duhovnu snagu potlačenog borca koji čeka pravi trenutak da stupi u revoluciju. Iako žanrovski Algiers spadaju u post-punk, negdje između Bloc Party i TV on the Radio, ovo je rock u iskonskom obliku – nova ideja koja gradi nešto bolje.

Najhrabriji album godine.

4. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’

Negdje između artističke, uzbudljive i kul muzike izrastao je Colin Stetson s tim svojim futurističkih jazzom, neobičnom muzikom koja naglašava zapravo točno ono što jazz najčešće nije ili je točno suprotan. Stetson je repetitivan do hipnotičnosti, groovy do bola, seksi, moćan, s puno zavijanja, škripanja i lupkanja. Zato je i točnije za ovu glazbu reći ne da je jazz, nego ambijentalna i intenzivna, kakvu je nekad radio Aphex Twin, sličan Stetsonu po tom imidžu kul artističkog tipa.

‘All This I Do For Glory’ je prvi Colin Stetsonov solo album nakon 4 godine, prvi od trilogije ‘New History Warfare’ nakon koje je snimao s raznim frajeri(ca)ma – BadBadNotGood, Sarom Neufeld, Bon Iver i Animal Collective i nekako kao da stvari vraća na svoje mjesto. Povratnički album je ravno u glavu – nema intermezza ni pjesama-uvoda nego samo taj njegov ogromni saksofon, on s pjesmama od oho-ho minuta i ta njegova suluda tehnika cirkularnog disanja gdje udiše na nos dok u isto vrijeme puše na saksofon. Ne samo što je pronašao tu novu tehniku sviranja saksofona i što ga je učinio drugačijim instrumentom, nego je od saksa napravio – glavni instrument. Prije je saksofon bio dio benda i svirao je dio pjesme – kod Stetsona je saksofon cijeli bend koji svira sve dijelove.

‘All This…’ je snimljen live, bez naknadnog popravljanja, svaka pjesma praktički u dahu i tu ambijentalnu magiju tako se i sluša, treba samo paziti da ne zaboravimo disati dok slušamo.

5. Arca: ‘Arca’

Mladi venecuelanski producent s britanskom adresom Alejandro Ghersi a.k.a. Arca već je prepoznat kao inovator koji je svojim osebujnim beatovima obogatio radove izvođačica poput Björk ili FKA Twigs, no trećim samostalnim albumom zaplovio je u nepoznato. Prepoznatljive hladne, uglate strukture njegovih beatova i dalje su kičma izričaja, no u priču je dodan i novi, poprilično neočekivan element – Ghersijev emocionalno povišen vokal na španjolskom. Kontrapunkt impersonalnih mehaniziranih tekstura i melodramatskog vokala stvara u slušatelju dvojake osjećaje. Impresionira razina individualnog pristupa i originalnosti zvuka, no s druge strane baš zbog nje se pjesme poput ‘Sin Rumbo’, ‘Desafio’ ili ‘Piel’ čine poput proizvoda neke vanzemaljske civilizacije koja imitira ljudskost.

Teško je Ghersiju opovrgnuti hrabrost, a može se pretpostaviti da će ovaj pristup s vremenom poprimiti i neku razrađeniju formu, no jednako tako vrlo je lako zamisliti kako sve odlazi u parodijsku pretjeranost. Ne izgubi li sirovu snagu početnog šoka i uspije li podjednako uvjerljivo nadograditi i ljudsku i mehaničku stranu, Arca bi na nekim budućim ostvarenjima mogao redefinirati što znači biti kantautorom u digitalnom dobu.

6. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’

Ovo je kad bend glazbu shvaća kao igru, zabavu i zezanciju, iako su King Gizzard and the Lizard Wizard besramno tendenciozni (eto samo naziv benda za početak), ali nemaju neki cilj s tim, samo im se sviđa biti takvi pa nisu ni trunku iritantni. Čak i kad generalno imaju neki koncept, kao u slučaju ovog albuma, koncept je taj da koncepta – nema. Ali oni su sigurni da je tu!

S ‘Flying Microtonal Banana’ po prvi se put u povijesti Monitora dogodilo da je na godišnjoj listi album nakon kojeg je bend objavio još njih tri, sve u istoj godini, i o svakom od njih bi se dalo reći lijepu riječ: ‘Murder of the Universe’ je zabavni psihotični kaos, neurotočno rokijanje, kao bijeg luđaka iz ludnice, ‘Sketches of Brunswick East’ je mekani, lagani, jazzy odmor, savršeni album za nedjeljno popodne, dok je ‘Polygondwanaland’ ona najljepša vrsta prog-rocka koja samo želi malo pomaknuti svijest – rock-eskapizam.

Ali ‘Banana’ – Gizzardi ovdje pucaju od ideja, anarhični su i razigrani do besvijesti, eksplodirali su od rifova, ritmova i ambijenata, kao kad u ‘Melting’ vode na surfanje po orguljama, ili kad nas u ‘Open Water’ nose na put oko svijeta na bubnju i gitari, ili kad u ‘Nuclear Fusion’ gledamo predapokaliptični zalazak. Psihodelični je rock imao tu sreću da su ga se dohvatili ovi šašavi australski dječaci, tako predivno naivni i nesuzdržani da daju od sebe sve što imaju i znaju pa ovdje nema viška, nego vrijedi da je više – više!

Bend je ovaj album snimio tako što je oktavu podijelio u 24 logaritmički jednako udaljenih četvrtina tonova, što ne mora nitko ni shvatiti, sve dok su ovdje te leteće banane i besramno majmuniranje, sve veselja radi. Slavlje života!

7. Ryan Adams: ‘Prisoner’

‘Prisoner’ s lakoćom iskače iz teško preglednog labirinta diskografije Ryana Adamsa, ako ničim drugim onda neposrednošću i izravnošću materijala. Prepun velikih, a ipak jednostavnih pjesama o ljubavi i gubitku besramno uronjenih u Adult Oriented Rock produkciju osamdesetih, album neskriveno priziva ranjiviju stranu velike američke pjesmarice Brucea Springsteena. Baš poput Bossa, ni Adams se ne stidi sentimentalnosti i patosa pa ako vam se učini da bi se pjesme poput ‘Do You Still Love Me’ ili ‘Doomsday’ dobro uklopile u emocijama nabijeni finale neke TV drame, vjerojatno ste potpuno u pravu.

Snimljen kao epilog razvodu, ‘Prisoner’ je rijedak primjer nošenja srca na rukavu koji se usput poklapa s velikim, potencijalno komercijalnim zvukom. Pjesme poput ‘Haunted House’, ‘Shiver and Shake’ ili ‘We Disappear’ svojim umornim tonom pak predstavljaju dobrodošlu protutežu himničnom ostatku albuma.

Balansirajući između očaja i umjerene nade, Adams je snimio ostvarenje koje emocionalno rezonira unatoč upotrebi klišeja ili možda baš zbog njih. Napokon, pop glazba je oduvijek najbolji lijek za slomljena srca.

8. Xiu Xiu: ‘Forget’

Nije me pretjerano iznenadilo kada su Xiu Xiu prošle godine objavili album obrade pjesama iz serije Twin Peaks. Premda muzika Jamiea Stewarta i već koga god tko se nađe u ulozi njegovih ko-autora nema pretjerano veze sa skladbama Angela Badalamentija definitivno ima veze sa jezivim, konfuznim, ljigavim i ljubavi željnim polusvijetom kakvog često pronalazimo u radovima Davida Lyncha.

‘Forget’ je još jedan album u nizu koji nosi taj duboki linčovski pečat te se bavi tematikama kojima se bave svi Stewartovi radovi. Čovjek koji je nekoć vikao “HIV’s, HIV’s” i “I luv abortions” i dan danas njeguje istu estetiku traženja ljubavi na čudnim mjestima, estetiku seksualne devijantnosti koja nije u priči radi shock valuea nego radi toga što on to uistinu jest (u što se možete osvjedočiti čitajući njegove ispovijesti s turneja), i tome slično.

Unatoč tome što je Stewart, koji je ovaj put udružio snage s Angelom Seom i Shaynom Dunkelman s kojima je radio i na Twin Peaks albumu, ostao dosadno vjeran svojim prijašnjim temama ‘Forget’ je prvi fantastičan Xiu Xiu album još tamo od genijalnog ‘Faboulous Muscles’ koji je izašao pred 13 godina. Melodije, slatke a bolesne, eksperimentalnost, lirika, izvedba, sve je konačno sjelo na mjesto, pa ‘Forget’ izbjegava mane prethodnih radova koji su znali pošteno smoriti čovjeka. Ovo je povratak u formu u kojoj će, nadajmo se, Stewart ostati i narednih godina jer istini za volju, falilo je malo njegovog ludila u životu.

9. Run The Jewels: ‘RTJ3’

El-P, futurizmu naklonjeni producent/MC iz New Yorka, i Killer Mike, vratolomni MC uronjen duboko u svoje južnjačko porijeklo, nakon pet godina suradnje zvuče kao dva lica istog novčića simbolizirajući rasno, klasno i geografsko jedinstvo kakvo je u SAD-u trenutno potpuna utopija. ‘RTJ3’, njihov najambiciozniji i najozbiljniji album, nastao je u sjeni epidemije nasilja nad Afroamerikancima i Killer Mikeovog iznenadnog političkog angažmana u kampanji Bernieja Sandersa, no duo ostavlja politiku za eksplozivnu završnicu ‘A Report To The Shareholders’ / ‘Kill Your Masters’ u kojoj se još jednom pojavljuje Zack de la Rocha dodano pojačavajući ionako nabijenu atmosferu.

Objavljen na samom početku godine, ‘RTJ3’ prvi je pravi hip hop album Trumpove ere, no umjesto praznih parola i jeftinog bijesa nudi šarenu živost i energiju koja predstavlja zalog neke bolje, manje napete budućnosti. Nije li uostalom i poanta futurizma da ponudi sliku nekog drugačijeg svijeta dok istodobno ocrtava današnjicu?

10. Converge: ‘The Dusk in us’

Iako su sinonim za agresivnu glazbu Converge su svoj posljednji album počeli – ljubavnom pjesmom. ‘A Single Tear’ nije romantična ljubavna pjesma, više ispovijest nekoga tko misli da nije zaslužio ljubav i sad ga je posve obuzela. Takav je i ovo album – oluja glasa, gitare, basa i bubnja koja ne ostavlja ni sekunde mira ni praznine. 16 tona metal-corea koji padaju ravno na glavu.

Converge sviraju još od prošlog stoljeća i otada se zna da je njihova glazba eksplozija zvukova i energije, što čuvaju još otada, ali na ovom su albumu malo skrenuli u novim smjerovima, poput speed metala na ‘Broken By Light’, ambijentalnog noisea u ‘Murk & Marrow’ ili u grandiozne balade s ‘The Dusk in us’.

Ovako treba zvučati svaki metal – žestoko, intenzivno, beskompromisno, iskreno, raskošno, bogato.

11. Uniform: ‘Wake In Fright’

Televizijske vijesti ne oslikavaju vjerno stanje u društvu. U njima nema obiteljskih ručkova, nema zaljubljenog držanja za ruke u kinu, nema čitanja knjige na plaži, kava s prijateljima i popodnevnog seksa za vrijeme proljetnih pljuskova. Televizijske vijesti prema tome nisu realan odraz svijeta, ali prikazuju njegovu važnu, najčešće ružnu stranu. ‘Wake In Fright’ po mnogočemu predstavlja uglazbljenu verziju TV vijesti, sve nesreće, nasilje i strah koje iz njih isijavaju.

Michael Berdan i Ben Greenberg na svom drugom albumu kao Uniform zadržali su svoje industrial korijene i dodatno ih oplemenili noisom, thrashom i hardcoreom koji su poslužili kao savršen omot za pjesme o naličju Amerike. Uniform tako zvuče kao Big Black koji su umjesto na Rolandu svoje ritmove programirali u Abletonu ili Pro Toolsima, što njihovu sirovost ne umanjuje već je samo smješta u korak sa sivim, prijelaznim i često zastrašujućim vremenom u kojem živimo.

12. Sleaford Mods: ‘English Tapas’

“Ruke gore ako mislite da su Sleaford Mods najbolji band na svijetu. Vi ostali ste u krivu” izjavio je noise polubog Steve Albini sipajući kilograme indie creda u spremnike benda iz Nottinghama. Luke Haines iz Black Box Recordera i Iggy Pop nazvali su ih najboljim bendom u Britaniji. U pet godina izdali su pet albuma i premda se stilski nisu previše pomakli, što je i normalno s obzirom na relativno kratak period zajedničkog stvaralaštva, Jason Williamson i Andrew Fern ostaju izuzetno svježi i zanimljivi, što su potvrđuju i na ‘English Tapas’.

Jedini punk bend na svijetu opet se hvata u koštac s poznatim temama koristeći poznata oruđa – Fernovi muzički sklopovi su izuzetno bazični i sirovi, na pola puta između The Streets i The Fall, dok se Williamson još jednom hvata u koštac s britanskom političkom scenom, Brexitom, mačoističkom kulturom vikend opijanja i generalnim kretenizmom modernih muškaraca u dobi od 15 do 75 godina. Premda se radi o stvarima koje smo već čuli od spomenutog dvojca, Fernovi pamtljivi ritmovi i Williamsov suhi humor i ponekad briljantni uvidi čine Sleaford Modse i dalje svježim i zanimljivim. Ne znamo jesu li najbolji bend na svijetu, ali su svakako najzanimljiviji punk bend današnjice.

13. Jlin: ‘Black Origami’

Jerrilynn Patton na svom drugom albumu ‘Black Origami’ ne samo da rasteže mogućnosti footworka kao žanra, nego i vrlo elegantno daje naslutiti neke nove smjerove afrofuturizma. Komadići zvučnog DNA ovog albuma mogli bi se naći još u devedesetima u ostvarenjima Photeka, Aphex Twina ili Autechre, no Jlin toj ostavštini „inteligentne plesne glazbe“ pristupa na iskonskoj razini. Njezina glazba briše granice između cerebralnog i fizičkog, individualnog i globalnog, plemenskog i industrijskog, osobnog i političkog.

‘Black Origami’ rijedak je primjer ostvarenja za koje je cijeli svijet jedan izvor i koje predstavlja bljesak glazbene budućnosti građene na elementima prošlosti, ali istovremeno nudi nešto daleko apstraktnije, teže opisivo od onog dosad poznatog. Dok je Sun Ra svoj afrofuturizam gradio na svemirskom eskapizmu, Jlin svoj gradi na radnoj etici sazdanoj od ritmova nastalih u krvi i znoju. Budućnost koju nudi ‘Black Origami’ iskaz je ograničenja prošlosti, ali ona nije utopija, već prije svega sinkopirani iskaz humanosti pretočene u stroj koji je potom izbacuje pretvorenu u pokret iza čijih mehaniziranih, ubrzanih kretnji i dalje kuca ljudsko srce.

14. Pallbearer: ‘Heartless’

Treći album doom metal kvarteta Pallbearer razvija epsku melankoliju debija ‘Sorrow and Extinction’ i nasljednika ‘Foundations of Burden’ kroz gotovo istovjetan spoj istančane melodioznosti i artikulirane žestine, ovog puta izveden kroz kristalno čistu produkciju i još ambicioznije strukture pjesama.

Pallbearer doomu ili, bolje rečeno, metalu u cjelini pristupaju kao jasno definiranoj formi u kojoj pronalaze dovoljno prostora za istodobno poštivanje tradicije i male, suptilne inovacije. Zapanjujući spoj sporih ritmova, repeticije, bezbrojnih gitarskih slojeva i melodioznosti primjerene pop pjesmama, Pallbearer odvode u namjerno melodramatične vode u kojima potmuli rifovi mutiraju u melankolične ode izvan vremena i prostora. Krajnji rezultat je ostvarenje koje na specifičan, vrlo prirodan način uspijeva pomiriti tako različite stvari kao što su rani Black Sabbath i klasične Timberlake/ Timbaland RnB balade, a sve umotano u monolitnu cjelinu punu sporogorećih tenzija.

——————————————————————————–
Napisali: Hrvoje Frančeski, Karlo Rafaneli, Kruno Bošnjaković
——————————————————————————–

Pojedinačne liste:
Kruno Bošnjaković kruno (at) monitor.hr
1. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’
2. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’
3. Algiers: ‘The Underside of Power’
4. Julie Byrne: ‘Not Even Happiness’
5. Föllakzoid: ‘London Sessions’
6. King Gizzard and the Lizard Wizard: ‘Polygondwanaland’
7. Manchester Orchestra: ‘A Black Mile to the Surface’
8. Converge: ‘The Dusk in us’
9. Code Orange: ‘Forever’
10. The Physics House Band: ‘Mercury Fountain’
11. Amenra: ‘Mass VI’
12. Mastodon: ‘Cold Dark Place’
13. Arca: ‘Arca’
14. Elder: ‘Reflections of a Floating World’
15. King Woman: ‘Created in the Image of Suffering’
16. Pallbearer: ‘Heartless’
17. Kendrick Lamar: ‘Damn’
18. Yellow Days: ‘Is Everything OK In Your World’
19. Ghostpoet: ‘Dark Days + Canapés’
20. Employed to Serve: ‘The Warmth Of A Dying Sun’

Hrvoje Frančeski hrvoje.monitor (at) gmail.com
1. Mount Eerie: ‘A Crow Looked At Me’
2. LCD Soundsystem: ‘American Dream’
3. Xiu Xiu: ‘Forget’
4. Juana Molina: ‘Halo’
5. Arca: ‘Arca’
6. Fleet Foxes: ‘Crack Up’
7. Priests: ‘Nothing Feels Natural’
8. The New Pornographers: ‘Whiteout Conditions’
9. Camedor: ‘En Ut/Alba’
10. Sampha: ‘Process’
11. (Sandy) Alex G: ‘Rocket’
12. Uniform: ‘Wake In Fright’
13. Run The Jewels: ‘RTJ3’
14. King Gizzard & The Lizard Wizard: ‘Flying Microtonal Banana’
15. Jlin: ‘Black Origami’
16. Jesca Hoop: ‘Memories Are Now’
17. Sleaford Mods: ‘English Tapas’
18. Richard Dawson: ‘Peasant’
19. Colin Stetson: ‘All This I Do For Glory’
20. Obnox: ‘Niggative Approach’

Zoran Mišetić zoranm (at) lesker.com
1. Curtis Harding: ‘Need Your Love’
2. Ryan Adams: ‘Prisoner’
3. Spoon: ‘Hot Thoughts’
4. Rozwell Kid: ‘Precious Art’
5. Downtown Boys: ‘Cost Of Living’
6. Queens of the Stone Age: ‘Villains’
7. Smith Street Band: ‘More Scared Of You Than You Are Of Me’
8. Algiers: ‘The Underside of Power’
9. PVRIS: ‘All We Know of Heaven, All We Need of Hell’
10. MUNA: ‘About U’
11. Devon: ‘Weirdo’
12. Artificial Pleasure: ‘Wound Up Tight’
13. Waxahatchee: ‘Out In The Storm’
14. Himalayas: ‘Thank God I’m Not You’
15. Liam Gallagher: ‘Come Back To Me’
16. Noel Gallagher’s High Flying Birds: ‘Holy Mountain’
17. Tom Grennan: ‘Royal Highness’
18. Foster The People: ‘Sacred Hearts Club’
19. Etta James: ‘At Last’
20. Jlin: ‘Black Origami’

Saša Nužda aadgbe (at) gmail.com
1. Poni Hoax: ‘Tropical Suite’
2. Oh Sees: ‘Orc’
3. Do Make Say Think: ‘Stubborn Persistent Illusions’
4. DJ Hell: ‘Zukunftsmusik’
5. Circle: ‘Terminal’
6. Cloak/Dagger: ‘I Want Everything’
7. Unsane: ‘Sterilize’
8. Trevor Something: ‘Die With You’
9. Actress: ‘AZD’
10. Deaf Kids: ‘Configuraçao do Lamento’
11. Kairon; IRSE!: ‘Ruination’
12. Beans: ‘Love Me Tonight’
13. Fever Ray: ‘Plunge’
14. Nick Cave & Warren Ellis: ‘Wind River’ OST
15. Pile: ‘A Hairshirt Of Purpose’
16. Adam Taylor: ‘The Handmaiden’s Tale’ OST
17. Paleowolf: ‘Megafauna Rituals’
18. Slimy Member: ‘Ugly Songs For Ugly People’
19. Lvmen: ‘Mitgefangen Mitgehangen’
20. Midnight: ‘Sweet Death and Ecstasy’

Karlo Rafaneli shiveringinstatic (at) gmail.com
1. Mount Eerie: ‘ Crow Looked at Me’
2. Joey Bada$$: ‘All-Amerikkkan Badass’
3. LCD Soundsystem: ‘American Dream’
4. Vince Staples: ‘Big Fish Theory’
5. Run the Jewels: ‘RTJ3’
6. Arca: ‘Arca’
7. Protomartyr: ‘Relatives In Descent’
8. Converge: ‘The Dusk in Us’
9. Algiers: ‘The Underside Of Power’
10. Father John Misty: ‘Pure Comedy’
11. The Mountain Goats: ‘Goths’
12. Sleaford Mods: ‘English Tapas’
13. Uniform: ‘Wake in Fright’
14. Benjamin Clementine: ‘I Tell a Fly’
15. William Basinski: ‘A Shadow in Time’
16. Jlin: ‘Black Origami’
17. Xiu Xiu: ‘Forget’
18. King Gizzard & the Lizard Wizard: ‘Flying microtonal Banana’
19. Ryan Adams: ‘Prisoner’
20. Pallbearer: ‘Heartless’