Arhitekti destrolucije - Monitor.hr
23.04.2018. (07:58)

Arhitekti destrolucije

Novi Zagreb mog djetinjstva bio je optimistično mjesto: poput Janusa imao je dva lica, ono jedno kojeg sam tek kasnije spoznao, i ono drugo, oku djeteta jasno vidljivo. Oko djeteta vidjelo je parkove, ulice, mjesta za igru; svaka ulica bila je izvrsno mjesto za vožnju biciklom, iza svake zgrade bilo je zgodno mjesto za nogomet. Moj Sopot bio je zelen i misteriozan, labirint stvoren za dječje avanture.

Tek kasnije, kad sam već polako prestajao biti dječak, i nakon što sam upoznao neke druge gradove koji žive drugačijim životom, počeo sam primjećivati ono drugo lice: praktičnu, ali sivu gradnju u službi funkcionalnosti prije nego estetike, sivilo naselja zamišljenog kao spavaonice, projektiranog tako da razvodi stanovništvo prema obližnjim naseljima i njihovim sadržajima. Valjda je to onda bilo tako planirano, evo Sopotu školski centar, a druga naselja će dobiti svoj dio nečega: knjižnica ovdje, dom zdravlja ondje.

Nisam se zbog toga osjećao zakinuto, dapače: šetnja do knjižnice u Zapruđu i nazad, s par knjiga pod rukom, jedno je od mojih dražih sjećanja. Pedijatar u Sigetu, malo manje.

No, zašto ja kao dijete nisam primjećivao ono što primjećujem sad? Zato što mi zapravo nije niti bilo važno: obavijen zelenilom naselja Novog Zagreba, ovo drugo, sivo, nisam niti primjećivao. I zbilja, posjetite li Zagreb s južne strane Save, promotrite količinu zelenila i slobodnog prostora, pa sliku usporedite s centrom grada, gdje su zelene površine više iznimka nego pravilo, često skrivene unutar u sebe povučenih blokova zgrada.

Zelenilo Novog Zagreba na otvorenom je, ponuđeno je na uživanje svima, a kvartovi gotovo redovito imaju veliki zeleni park. U velikom parku biološka raznolikost: razne vrste ptica i životinja, razne vrste susjeda i njihovog podmlatka. Nasuprot ksenofobičnim zelenim površinama središta grada, ove površine zovu na druženje, nogomet, bicikle, šah i boćanje.

Nedavno su počeli rušiti stabla na sjeverozapadnom kraju Sopota, na livadi koja je taman do velikog križanja i preko puta Avenue Malla. I uslijedi tako komentar na Facebook grupi: “gle, kako nam ruše sjećanja”.

Pomalo je to tužno, ali i neizbježno: grad je svojevrsno živo biće, on raste i razvija se zajedno sa svojim stanarima: grad je simbioza arhitekture i života. Mislim da ne pretjerujem u toj definiciji, svrha grada je da služi ljudima koji u njemu žive, a da bi to obavljao nužno se mora i mijenjati, razvijati se, rasti.

Nažalost, i ovdje Janus ima dva lica. Jedno je benevolentno, želi služiti građanima i učiniti im život boljim, pa čak i pod cijenu rušenja stabala koja su desetljećima tamo rasla, pa makar nekim ljudima odrezali, prepilili i u drvnu građu prodali dječje snove i sjećanja. To je ipak mala žrtva napretka.

Drugo lice je bešćutno, i ono livadu promatra kao kvadraturu izgradive površine, kalkulira cijenu kvadrata i mogući profit, a stabla i sjećanja samo su dosadne smetnje napretku koji mora uništiti staro da bi načinio novo, jer samo novo daje žuđenu zaradu.

Balansiranje između ova dva lica delikatan je posao i rijetki ga znaju izvesti kako treba. Mi, mi ga ne znamo izvesti, niti nas zapravo zanima bilo kakav balans. Naš Janus ima samo jedno lice, ono koje pogledom proždire zelene površine dok slini za profitom. Gradi! Gradi! Više! Dublje! Brže!

Posljedica toga je devastacija grada: od naoko bezazlenih intervencija poput pupanja fontana, pa sve do drskih i nekažnjenih intervencija u samo kulturno tkivo grada, naš Janus provodi viziju ekstraprofita i bez puno snebivanja proždire životnu srž grada kojem bi trebao služiti.

Jer, realno govoreći, tko želi živjeti u preizgrađenom, prenapučenom i zagušljivom kvartu gdje žive čovjek na čovjeku, a priroda se vidi tek s prozora par najviših katova, okrenutih prema sjeveru?

Centar grada već je izgrađen, građevine zaštićene, pa prolazi tek poneka divljačka intervencija u jezgri, nedovoljna i puno manja od Janusova apetita.

No, zato je tu Novi Zagreb, neobično zelen, neobično neizgrađen, neobično širokih ulica i, što je valjda najgore, s neobično mnogo slobodnih površina na raspolaganju stanovnicima.

Ako cijenite slobodan prostor onda i znate da je onovremeno “prokletstvo” Novog Zagreba kao spavaonice radničke klase postalo njegova glavna prednost: još uvijek ne bivajući pretrpan komercijalnim sadržajima, nudi odmor od gradske vreve, sigurno mjesto za dječju igru i opuštene šetnje.

I baš to uništit će Janus: ukrast će kvartovima, jednom po jednom, raspoložive zelene površine i pretvoriti ih u beton i građevine. Prva je žrtva već pala: Središće se polako ali sigurno betonizira, i trenutno je možda najizgrađeniji kvart u Novom Zagrebu (ne računajući divlju i divlje urbaniziranu Kajzericu). Pogledajte na kartu, usporedite kako je to izgledalo prije deset godina i kako izgleda danas – otkrit ćete kako je četvrtina nekadašnje zelene površine oteta i komercijalizirana.

Nije to ništa novo, svojedobno su stanari Dugava, funkcionalno možda najbolje riješenog naselja (i primjera kako je moguće napraviti naselje koje služi stanovnicima, a ne oni njemu) vodili kratkotrajnu i uspješnu bitku protiv komercijalizacije svog središnjeg parka, mjesta gdje bi Janus, samo da je mogao, uredno sagradio košnicu za desetak tisuća novih stanara. Godinama kasnije, Siget se branio… od Turaka.

Ako su park obranili jednom, to ne znači da su ga obranili zauvijek: svojedobno je uspješno branjeno i baseball igralište, baš ono mjesto na kojem danas niče američka škola – a igralište šaptom pade.

Interes je uvijek postojao, a Središće je samo potencijalno najprofitabilnije naselje zbog svog položaja i blizine Bundeka, ironično upravo zelenog sadržaja koji nekretninama značajno podiže vrijednost. Već jako dugo priča se kako bi i hipodrom trebalo negdje iseliti, jer da mjesto nije pogodno. Letimičan pogled na satelitsku snimku, uz pomisao koliko kvadrat tog premium zemljišta može dati profita od gusto naseljenih stambenih kvadrata novih desetak ili petnaest tisuća stanovnika sugerira da faktor ipak nije miris iz štala.

Jesam li možda ksenofobičan ili jednostavno zadrto konzervativan, pa mi smeta što bi tamo došli neki novi ljudi, mahom mladi i perspektivni manageri, marketinški stručnjaci i vlasnici IT startupa koji samo što nisu postali novi Apple?

Nije upitno trebaju li se naselja razvijati i evolvirati, no to treba biti u funkciji stanovnika koji su već tamo, a ne potencijalnih budućih stanovnika kojih može biti ali i ne mora(*).

Janus, naime, ne brine za infrastrukturu. Što je pod zemljom njega pretjerano ne zanima, jer cilj je izgraditi, prodati i zatim graditi dalje. Hoće li biti dovoljno vode u cijevima, hoće li zimi raditi centralno grijanje, hoće li dolaziti do ispada energetske mreže – to Janusa ne zanima. Održivost, ugodnost života, sve su to beznačajne stvari; Janus angažira arhitekte destrolucije koji će fokusirano odraditi svoju sitnu česticu i za posao pokupiti novac, ne mareći za one finije aspekte svog arhitektonskog školovanja: za njih, uostalom, nisu niti plaćeni.

A da stvar nije bajna u Novom Zagrebu vidimo već i sad: najočitiji primjer je prometni kolaps koji se događa u špicama, kad je Dubrovačka avenija zakrčena gotovo od Zapruđa pa sve do rotora, maltene cijelom svojom dužinom. A nije tanka ta arterija: tri trake sa svake strane.

Dodajte novih desetak, dvadeset tisuća stanovnika, pa tako i desetak tisuća novih automobila koji nužno moraju proći baš tim pravcem i dobili ste pravi prometni ugrušak. Rotor, glavno mjesto začepljenja, ima kapacitet od pedeset tisuća vozila dnevno. Većina vozila koja tuda prolaze idu u ili iz Novog Zagreba. Bez ozbiljne i skupe rekonstrukcije, svaka nova prekosavska građevina osjetit će se kroz produženje svakodnevnog prometnog kolapsa.

Povećanje broja stanovnika nužno mora pratiti povećanje infrastrukture, a to se jednostavno neće dogoditi. Izgradimo dovoljno novih zgrada i stvari će početi kolabirati, a troškovi infrastrukture narasti, time i računi građana.

Promet ćemo teško poboljšati… iako, mrzovoljni Janus i za to ima rješenje: moguće je sa svake strane Dubrovačke otkinuti po još jednu traku (nauštrb beskorisnog zelenog pojasa između kolnika i pločnika), ili čak dvije, ako se riješimo pješačkog dijela: tko, uostalom, danas želi pješačiti?

Starosjedioci će u ovom grabežu proći najlošije – no to i nije začudno, jer Janusu nisu bitni: već imaju stanove koje su kupili i neće od njega kupiti novi stan, dakle jednako su vrijedni kao i to nesretno drveće koje samo potkopava asfalt i čini štetu. Nove zgrade po zakonu moraju imati osigurana parkirna mjesta. Prije to nije bio slučaj, niti je trebalo: u Novom Zagrebu se do prije desetak godina uvijek i svugdje moglo naći neko mjesto za parkiranje.

No, zakrčenjem ulica i parkirnih mjesta dogodit će se grabež jednog od ostataka društvenog vlasništva, pa će cijeli Novi Zagreb postati parkirna zona. Stanare u novogradnjama to vjerojatno neće jako brinuti jer će većina imati kupljene garaže ili privatna parkirna mjesta: harač će plaćati uglavnom starosjedioci. Oni tihi susjedi što gledaju svog posla i ne bi se šteli mešati.

Što učiniti, kako se obraniti?

Obzirom da je iz komentara na društvenim mrežama očito da starosjediocima nije svejedno i da se trude sačuvati ljudskost svojih naselja, neki aktivno a većina pasivnim odobravanjem, potencijala za otpor svakako ima. Dvije su stvari ključne: organiziranje i koordiniranje svih kvartova Novog Zagreba (ako danas padne stablo u Sopotu, već sutra će pasti i u Sloboštini), te aktiviranje zelenih površina.

Pasivnošću Janus sigurno neće biti zaustavljen, i polako će proždirati dio po dio naselja, onako kako već stanje na tržištu bude diktiralno najveći profit. U trenutku dok ovo čitate, upravo žvače Središće i možda će ga cijelog sažvakati, ne obazirući se na proteste domorodaca. I to će tako biti sve do trenutka kad lokalni domorodac kaže: “Mi predstavljamo glasove 100.000 birača iz cijelog Novog Zagreba”. To je sila koja može Janusa držati pod kontrolom, ali zahtijeva građansku svijest i ozbiljnu količinu dobre organizacije.

Zelene površine koje nisu u funkciji trebale bi se nekoj funkciji privesti: stvar je mašte i volontiranja stanovnika naselja da zelenu površinu oplemene i pretvore u ad-hoc park, šetnicu, dječje igralište ili sportski teren… nešto, samo ne zapuštenu livadu. Time bi ne samo pokazali da im je stalo do kvalitete života u naselju i do zelenila, već bi stekli i važnu svijest o tome da su te zelene površine zapravo njihove, to su površine stanara naselja i oni imaju i pravo i obavezu dati im svrhu i aktivno ih koristiti. Uloženi trud i inicijativa posve sigurno će biti nimalo laka prepreka betonizaciji zelenih površina.

No, najvažnije: grad će doći u poziciju da mora sa stanovnicima naselja razgovarati o tome što će se i kako u njihovom naselju graditi. Budimo realni, Novi Zagreb će se mijenjati, izgrađivati i prilagođavati novim vremenima. I ljudima i njihovim željama i potrebama, a bilo bi idealno da ti ljudi budu stanari tih naselja, ne građevinski poduzetnici.

Da bi se to dogodilo, stanovnici moraju osvijestiti svoje mjesto i svoju ulogu u životu naselja, postati aktivni participanti u svemu što se s naseljem događa i, na kraju krajeva, samima sebi i drugim susjedima urediti, uljepšati i održavati naselje; kao što već dobro znamo (ali lijeni smo da to promijenimo), nitko osim ljudi koji tamo žive neće brinuti o kvaliteti života. Za promjene, potrebno je mrdnuti guzicom. Online platforme služe samo umirivanju vlastite savjesti, akcija i promjena moguće su isključivo osobnim angažmanom u fizičkom svijetu.

Dobra stvar je da svaka akcija traži određenu, konačnu količinu uložene energije: to može biti puno uložene energije nekolicine volontera ponaosob, ili posve malo uložene energije svakog iz velikog broja ljudi okupljenih oko zajedničkog cilja.

Odgovara li vam da vas Janus sažvače, tja… i to je u redu. Samo nemojte kukati kad se promjena dogodi: tad je kasno. Ostanite zavaljeni u udobnu fotelju.

(*) Zanimljiva pretpostavka: obzirom da sve više ljudi iseljava iz Hrvatske, ali neki sele i u Zagreb koji polako postaje jedan od svega par živućih centara u državi, nije nemoguće zamisliti trenutak u kojem više od polovice preostalog produktivnog stanovništva živi u Zagrebu; kad se to dogodi, naslovnice novina više neće glasiti “Premijer primio gradonačelnika na konzultacije”, već “Gradonačelnik primio Premijera na konzultacije”.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.


Slične vijesti

04.08.2020. (22:30)

Pingvin je na prozoru

Radoslav Dejanović: Zašto je Microsoft podržao Linux

Zašto je Microsoft odlučio podržati i, na neki način u Windowse integrirati, konkurenciju na koju je ne tako davno pucao iz svih oruđa? – objašnjava Radoslav Dejanović za Bug.hrWSL je rješenje koje, kad ga pokrenete, u pozadini uma začujete: “Developers, developers, developers, developers!” – rješenje prije svega namijenjeno privlačenju programera i zadovoljavanju njihovih konkretnih poslovnih potreba. 

23.04.2018. (10:18)

Even parity

Radoslav Dejanović o gradnji na zelenim površinama u Novom Zagrebu: Arhitekti destrolucije

“Ako cijenite slobodan prostor onda i znate da je onovremeno ‘prokletstvo’ Novog Zagreba kao spavaonice radničke klase postalo njegova glavna prednost: još uvijek ne bivajući pretrpan komercijalnim sadržajima, nudi odmor od gradske vreve, sigurno mjesto za dječju igru i opuštene šetnje”. Da bi se to sačuvalo, savjetuje Monitorov Radoslav Dejanović – “dvije su stvari ključne: organiziranje i koordiniranje svih kvartova Novog Zagreba (ako danas padne stablo u Sopotu, već sutra će pasti i u Sloboštini), te aktiviranje zelenih površina”. Monitor.hr

18.03.2018. (12:11)

Even parity

Radoslav Dejanović o testiranju lijeka na hrvatskoj djeci: Eksperimentalna dječica

“Premijer Plenković na marginama sastanka u Davosu nagovorio je predstavnike farmaceutske tvrtke Roche, koja upravo razvija konkurentski lijek za spinalnu mišićnu atrofiju, da našu djecu uvrsti u klinička ispitivanja. Ne mogu se oteti dojmu da je sukus ove naoko sretne priče ovakav: ‘Ne možemo (ne želimo) više plaćati skupe tretmane vašoj djeci, ali sredili smo da sudjeluju u kliničkom ispitivanju – pa vi sad kako god želite'”, komentira Monitorov Radoslav Dejanović. Monitor.hr

26.12.2017. (00:59)

EVEN PARITY

Radoslav Dejanović: ICO – inicijalna javna ponuda žetona

Nije svaki ICO nepošten. Postoje tu ljudi iskrenih namjera, koji računaju da će pomodarstvo tog načina investiranja i njihovom ozbiljno osmišljenom projektu donijeti bolje početno ulaganje. No, kako je poput fame Bitcoina i u priču oko ICO-a počeo hrpimice ulaziti špekulantski kapital ljudi koji razumiju samo da je to nešto super što puno brže dobiva na vrijednosti od dionica, obveznica i drugih stvari iz kamenog doba, ljudi koji su spremni uložiti ozbiljne novce u nešto što uopće ne razumiju, tako se širom otvaraju vrata ljudima spremnim iskoristiti tuđu naivnost, piše Monitorov IT-stručnjak Radoslav Dejanović. Monitor.hr

12.12.2017. (12:19)

EVEN PARITY

Radoslav Dejanović o lokalnom ransomwareu: Bauk kruži Balkanom

Pojavio se ransomware koji cilja na zemlje regije. Sam po sebi, taj ransomware nije ni po čemu različit od drugog sličnog digitalnog zla. Ono što je zanimljivo je činjenica da se infekcija događa otvaranjem zaražene Word datoteke te se koriste lokalna imena osoba, imena lokalnih tvrtki, brojevi računa koji izgledaju autentično, a sadržaj poruke liči na dopis iz odvjetničkog ureda. Neiskusan ili nepažljiv korisnik tako bi lako mogao bez provjeravanja ispravnosti dokumenta aktivirati malware i zaraziti računalo, piše Radoslav Dejanović. Monitor.hr

08.12.2017. (10:21)

EVEN PARITY

Radoslav Dejanović: Hackiralo Bendera

Kriptovalute su česta meta (uspješnih) cyberkrađa. I to je ono što vam evangelisti kriptovaluta i proroci novog financijskog doba neće reći. Digitalni novac krade se relativno često, i krade se u velikim količinama. I ne dobiju svi pokradeni svoj novac nazad, piše Radoslav Dejanović i dijeli savjete oko kriptovaluta i rudarenja. Monitor.hr

08.12.2017. (10:19)

Hackiralo Bendera

Ako vas je zahvatilo kriptonovčano ludilo i sa žarom u očima pratite koliko je svakog ranog jutra narastao Bitcoin, kupujete čim malo padne jer će sutra već vrijediti višestruko više, planirate rano umirovljenje ili ste već napustili posao kako biste se psihički pripremili za život milijardera… onda ovo nije tekst za vas.

Želim reći da vas razumijem. U svojoj široj familiji imam izvrstan primjer kriptogroznice: gospođa u mirovini pitala me da joj objasnim što su te neke „kompjutorske valute”, jer je njoj njena prijateljica (sličnih godina) nedavno rekla da je to super stvar i da zašto i ona ne bi, poput nje, ulagala u kriptovalute – jer je to bolje od dionica i svega.

One opreznije među nama zanimat će informacija o provali u NiceHash, online servis na kojem su zainteresirani mogli iznajmljivati svoju procesorsku snagu za rudarenje neke od milijardi kriptovaluta („… and counting”) ili je pak unajmljivati kako bi pojačali vlastite kriptomišiće.

U načelu, NiceHash je posrednik, middleman između ljudi koji žele prodati svoju procesorsku snagu i onih koji je žele kupiti. Pomalo Ostap Benderovski pristup: „ideje naše, benzin vaš”; no, ništa loše u tome. I to je vrsta biznisa, dapače mudrog: u vrijeme (one prave) zlatne groznice obogatili su se tek rijetki sretnici, dok su ostali izgubili – ali ne svi: trgovci koji su prodavali opremu za rudarenje su više ili manje svi lijepo, ne spektakularno ali lijepo zaradili. Tako i ovo posredništvo, zapravo dobro osmišljen i relativno siguran posao, prihod bez rizika, epitom trgovine. Drugi rade, oni nadziru, raspodjeljuju i čuvaju.

I sve je to lijepo dok se ne dogodi cyberkriminal: provala. Ne tako spektakularna kao pljačka prave banke, sa pucnjavom, jurnjavom i prevrtanjem vozila u plamenu, ali provala koja je lopovima uprihodila (trenutno, obzirom da vrijednost Bitcoinu raste) potencijalnih 73 milijuna dolara.

Netko je ušao, prebacio preko 4500 BTC-a na svoj račun i u pet minuta postao kriminalno bogat.

Ti Bitcoini, baš kao i novac banke, nisu vlasništvo NiceHash-a, već onih rudara koji su iznajmljivali ili unajmljivali procesnu snagu, a tvrtka je bila samo posrednik. Kad opljačkaju banku, opljačkali su novac ljudi koji su ga banci povjerili na čuvanje.

No, banke su osigurane protiv takvih događaja; uvijek kad su u pitanju velike sume (pogotovo tuđeg) novca, mudro je osigurati se od neželjenih događaja. To košta (i uvrštava se u troškove koji se kasnije lijepo prebace na korisnike), ali pri nastupu štetnog događaja spašava glavu. Plus, banke su obavezne osiguravati se.

NiceHash je 2015. godine na svojim stranicama imao podatak o tome da surađuju sa tvrtkom BitGo koja, tvrdili su, u potpunosti osigurava sredstva u digitalnom novčaniku.

E, tu je problem. BitGo je tvrtka koja jest velika, respektabilna, možda i ozbiljna – ali to nije niti banka, niti osiguravajuća kuća. Riječ je o tehnološkoj tvrtci koja pruža određene usluge, i među njima jest način osiguranja digitalnog novčanika, a sama kupuje (pravo) osiguranje od ozbiljne osiguravajuće tvrtke.

BitGo ima određene sličnosti sa „starim” novčarskim sustavom jer osigurava do 250.000$ po novčaniku, plus 1% osigurane svote za veća osiguranja. No, ista tvrtka već je imala „nezgodu” sa Bitfinex provalom, unatoč hvaljenom sigurnosnom rješenju. No, valja napomenuti i kako se BitGo izvlačio od osiguranja zbog toga što je šteta nastala nepažnjom klijenta.

Ta je krađa tad skoro uništila Bitfinex koji je razmišljao čak i o raspodjeli gubitka među ulagačima koji nisu pokradeni, ali su se na kraju izvukli sa mnogomjesečnom otplatom ukradenog novca, dok svi gubitci nisu pokriveni.

Koliko, u takvom razvoju događaja, NiceHash može očekivati pokriće kroz BitGo? Sudeći prema objavi na službenoj Facebook stranici, moglo bi biti čupavo. Iako se u video poruci (neka mi nitko ne zamjeri, ali poprilično amaterskom pokušaju kontrole štete – javite se, fantje, znam odlične PR stručnjake koji bi ovo pokrili daleko kvalitetnije) spominje iznimno sofisticiran hackerski napad (o čemu imam svoje neko mišljenje), problem bi mogao nastati ispostavi li se da je riječ o trivijalnom sigurnosnom previdu u sustavu ili nekoj drugoj ne-baš-tako sofisticiranoj tehnici, u kojem slučaju bi BitGo mogao raditi probleme oko osiguranja, a pitanje je da li bi NiceHash mogao ponoviti otplatu na način kako je to odradio Bitfinex.

No, ono što želim ovdje napomenuti nešto je posve drugo: kriptovalute su česta meta (uspješnih) cyberkrađa. I to je ono što vam evangelisti kriptovaluta i proroci novog financijskog doba neće reći. Digitalni novac krade se relativno često, i krade se u velikim količinama. I ne dobiju svi pokradeni svoj novac nazad.

Dakako, o tome se ne priča jednako kao što ni banka potencijalnim novim klijentima ne priča o mogućnosti da bude opljačkana, ili da krah novčarskog sustava spriječi klijenta u podizanju vlastitog novca, ili o nekoj trećoj, malo vjerojatnoj ali ipak realnoj strahoti.

Tako i kriptovalute: sve što u novinama možete o njima pročitati su fenomenalne priče o nevjerojatnom rastu i sretnoj budućnosti u kojoj će svi koji sad ulože biti multimilijunaši, ako ne i multimilijarderi, bez oranja i bez kopanja: sjediš, i na monitoru samo pratiš kako se automatski bogatiš.
Ono ružno vam nitko neće ispričati.

Jer, ne zaboravite: kriptovalute nisu regulirano tržište, već Divlji Zapad, i to u vrijeme zlatne groznice. Svašta se tamo može naći. Postoje dobri razlozi zašto su novčarske institucije tako snažno regulirane i nadzirane, upravo zato da se znaju pravila i da se zna što se čini u kojem trenutku, uključujući tu i izvanredne situacije.

U nereguliranom kripto svijetu, takve regule su vrlo slabe ili nepostojeće, što omogućuje veliku plastičnost tog tržišta, ali pritom i veliku nestabilnost i nesigurnost – puno veću od „klasičnih” novčarskih institucija.

Zato, pamet u glavu. Ne želim sugerirati niti da se bavite, niti da se ne bavite kriptovalutama. Odlučite sami. Pripazite samo na jednu stvar: kad vam netko krene prodavati priču, obavezno si dajte truda provjeriti i drugu stranu te medalje. To često zna biti naporno, ali jednako često i spašava od gubitka novca.

Jednoj stvari ne vjerujte: ne postoji sustav koji generira vrijednost na osnovu samog sebe; stariji će se sjetiti i domaćeg buma vrijednosnica kojima je vrijednost rasla bez obzira na poslovne rezultate tvrtke koja je izdala vrijednosnicu, a sjetit će se i kako je to završilo. Budite jako oprezni na benderovska obećanja o bilo kakvom bogatstvu preko noći, a da to ne uključuje ispunjavanje listića lutrije.

Najzad, u svjetlu gore opisanih sigurnosnih problema, jedan savjet od srca: nemojte koristiti aplikacije za financijsko poslovanje na mobilnim uređajima, kao niti bilo koji drugi softver koji čuva neke vama drage i vrlo tajne podatke, ako oni sami nisu čvrsto zaštićeni na način koji nije ovisan o platformi na kojoj se nalazi.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.

28.08.2017. (08:54)

EVEN PARITY

Dejanović: Bitcoin groznica

“Fantastičan rast vrijednosti Bitcoina navodi me na pomisao kako je riječ o još jednom balonu koji će puknuti, a onda će mnogi plakati. Ovaj eksperiment govori manje o tehnologiji, a puno više o ljudskoj prirodi. Pokazao je da jedna matematička ideja ima smisla, da postoji praktična primjena tehnologije, ali i to da je, rekao bih, moguće i donekle pretpostaviti buduće događaje oslanjajući se na univerzalne karakteristike ljudske naravi: pohlepu i glupost”, piše Radoslav Dejanović. Monitor

28.08.2017. (08:33)

Dejanović: Bitcoin groznica

Nova zlatna groznica danas je, naravno, virtualna – sa svakog virtualnog ugla vrište reklame i savjeti o uskakanju u Bitcoinov nezaustavljivi vlak beskonačnog profita.

Ne znam kako vi, ali ja nisam impresioniran. Dapače, upravo me fantastičan rast vrijednosti Bitcoina navodi na pomisao kako je riječ o još jednom balonu koji će puknuti, a onda će mnogi plakati.

Doduše, Bitcoin nije klasična valuta, a njegovo tržište nije klasično tržište, pa bi odstupanja kakva inače signaliziraju balon mogla biti manje dramatična; s druge strane, baš zato što Bitcoin nije klasična valuta, takav događaj mogao bi dovesti do njegovog uništenja.

No, krenimo redom. Ponajprije, što je taj Bitcoin? Na čemu se zasniva? Što ga čini tako skupim? Kako ga zaraditi? Kako ga potrošiti? Pitanja na koja nije jednostavno dati jednostavan odgovor. No, pokušajmo ipak stvari objasniti na svima razumljiv način.

Bitcoin

Bitcoin je u svojoj pravoj naravi rezultat matematičke operacije, nagrada za uspješno obavljanje ne posebno kompliciranog, ali nimalo trivijalnog izračuna koji uključuje dozu slučajnosti na nečemu što se zove blockchain. Percipirana vrijednost Bitcoina sastoji se u tome što je teško (i s vremenom postaje sve teže) uspješno izračunati novi blok u blockchain-u, ali na njega utječu i posve ljudski faktori kakvi utječu i na puno zrelije stvari poput dionica. Slično kao i gotovo sav “pravi” novac, Bitcoin je fiat valuta, odnosno njegova cijena reflektira povjerenje u instituciju koja za njegovu vrijednost garantira. To je posebno intrigantno, jer iza Bitcoina ne stoji nikakva država niti banka – već samo oni koji u transakcijama Bitcoina sudjeluju: od rudara do trgovaca koji su spremni primiti Bitcoin u zamjenu za neku robu ili uslugu.

No, s druge strane Bitcoin ima i neke važne suprotnosti: nema centralnog vlasnika (pa tako nema niti narodne banke koja će otisnuti novih novčanica koliko politici treba), ima matematički ograničenu količinu koja može biti u opticaju, moguće ga je rastaviti u puno većem omjeru, a ne samo u stotinkama (najmanja jedinica je 1 satoshi, odnosno 0.00000001 ฿, za razliku od jedne lipe koja je 0.01HRK), nije ga moguće krivotvoriti, niti je moguće obaviti lažnu transakciju.

Ipak, kako je riječ o virtualnoj valuti – a što je česta zabluda – Bitcoin ne može osigurati anonimnost.

Blockchain

Blockchain je u svojoj naravi distribuirana baza podataka o svim Bitcoin transakcijama. Najjednostavnije govoreći, to je neka vrsta digitalne “bilježnice” u kojoj je zapisano tko je kome i kad predao koju količinu Bitcoina. Kako mu i samo ime kaže, sastoji se od niza blokova koji su međusobno povezani: svaki novi blok sadrži hash prethodnika, nove podatke o transakcijama, podatak o vremenu nastanka, potpis i vlastiti “hash” – ali tek nakon što drugi sudionici potvrde valjanost transakcija i konsenzusom odobre umetanje tog novog bloka u lanac. Sljedeći u nizu preuzet će njegov hash, dodati svoje nove podatke, i tako dalje. U teoriji (pa i u praksi), time se stvara neprekinut niz transakcija od izvornog bloka do trenutnog vremena.

Drugim riječima, riječ je o bilježnici koju svi gledaju, i za koju sjeda jedan po jedan knjigovođa, javno predstavi što treba proknjižiti, pa ako okupljeni odobre to proknjižavanje, onda on olovkom upiše svoj zapis u bilježnicu i stolac prepusti sljedećem knjigovođi.

Iako ga većinom vežu samo uz Bitcoin i slične digitalne valute, blockchain je puno više od toga: riječ je o distribuiranoj bazi podataka (ažuriranu kopiju famozne “bilježnice” svatko može imati na svom računalu) što izuzetno otežava krivotvorenje (možete li promjeniti svaku od tisuća kopija bilježnice?) i oštećenje (jer su mnoge kopije dostupne na mnogim mjestima) baze podataka. Odluke u toj bazi podataka donose se konsenzusom (knjigovođa ne može upisati transakciju ako ju ne potvrde ostali nazočni) i nije jednostavno (ali ne i nemoguće!) zloupotrijebiti sustav.

Bitcoin koristi specifičan mehanizam konsenzusa (proof-of-work) u kojem knjigovođa koji uspješno unese novi blok u lanac biva nagrađen određenom količinom Bitcoina, no to je samo jedan od nekoliko različitih načina određivanja konsenzusa, a koji se mogu koristiti ovisno o tome za što se blockchain koristi. Sadržina blockchaina ne moraju biti samo financijske transakcije, već to mogu biti bilo kakvi podaci.

Nit vodilja ove tehnologije nisu financijske transakcije, već ideja o distribuiranom sustavu koji je jedinstven od početka do kraja (sadrži sve transakcije sustava), otporan na brisanje ili izmjenu podataka, ovisan o nadzoru i validaciji transakcija od strane članova od kojih je sam neovisan, te siguran od uništenja: mnoštvo knjigovođa ima mnoštvo identičnih kopija bilježnice i svi oni pušu za vratom kolegi koji želi upisati novi zapis u bilježnicu. Ako netko “nešto pokuša”, ostali mu neće dozvoliti. Ako se nekome zapali njegova bilježnica, ostali imaju netaknute kopije. Bilo tko u bilo kojem trenutku može provjeriti bilo koju transakciju upisanu u bilježnicu.

Mining

Rudarenje Bitcoina, sad je valjda jasno, svodi se na korištenje računala (osobnog ili specijaliziranog) za izvođenje matematičkih operacija nad blockchainom, pa tko prvi dovede račun do kraja biva nagrađen valutom.

Prva rudarenja izvođena su na običnim kućnim računalima, korištenjem centralnog procesora. No, nije prošlo dugo prije nego se netko dosjetio da grafička kartica u računalu ima procesor koji je puno prilagođeniji intenzivnim matematičkim operacijama potrebnim za rudarenje, pa je u drugoj generaciji specijalizirani softver koristio grafičke kartice za rudarenje. Pritom je ostvareno ubrzanje od tridesetak puta u odnosu na CPU računala.

Od izuzetne važnosti je imati na umu da je brzina obavljanja matematičkih operacija glavni alat rudara, jer brže računalo brže računa, i time ima statistički značajno veću šansu da uspješno dovrši kalkulaciju i da se njegov blok prihvati u lanac i tako donese dobit. Zbog tog razloga je druga generacija Bitcoin minera, ona koja koristi procesor na grafičkoj kartici, vrlo brzo istisnula minere koji koriste CPU.

Već možete pretpostaviti kako poduzetni rudari nisu stali na grafičkim karticama: iako su one puno brže i bolje rješenje od centralnog procesora jer imaju ne samo bolji omjer rudarenja u odnosu na uloženi novac i potrošenu struju, već se lakše mogu mijenjati od procesora: kako bi izašla nova i brža grafička kartica, rudar bi iščupao staru i stavio novu – počelo se razmišljati o rješenjima koja su još više optimizirana za rudarsku matematiku. Relativno brzo počela su se pojavljivati specijalizirana rješenja za rudarenje, još boljih performansi i puno ekonomičnija od grafičkih kartica.

FPGA je tehnologija koja ima uistinu široku namjenu jer je njome moguće “uprogramirati” bilo kakvu funkcionalnost u generički procesor; poput EEPROM-a, FPGA čip je moguće pisati i brisati, reprogramirati i prilagođavati, bez potrebe za skupim procesom izrade čipa svaki put kad se dogode neke promjene. Takve je čipove moguće izvrsno optimizirati za određenu funkciju, pa tako i za rudarenje: jednom isprogramiran, FPGA će veselo i vrlo efikasno rudariti sve dok ga ne preprogramirate za neku drugu namjenu. FPGA je treća generacija alata za rudarenje i – ne moram niti naglašavati – značajno brži i efikasniji od grafičke kartice: ponovo, oko tridesetak puta brži.

U potrazi za svetim gralom rudarenja dolazimo do posljednje, četvrte generacije alata: ASIC čipova. Za razliku od FPGA čipova, ASIC čipovi se izrađuju poput klasičnih čipova i nije ih moguće mijenjati: jednom dizajniran, ASIC čip cijelog će svog života raditi samo tu jednu stvar za koju je stvoren. Zauzvrat nudi najbolje karakteristike: moderni ASIC mineri brži su od FPGA rješenja oko dvjesto puta. ASIC rješenja dogurala su do granica Mooreovog zakona, pa će biti zanimljivo gledati kako će rudari nadvladati ovaj problem.

Jedno od rješenja je gomilanje hardvera: tržište Bitcoina drži otprilike jedanaest velikih igrača koji zajedno imaju 99% procesne moći, a svi ostali, ve-e-eliki broj njih, dijele preostalih 1%. Kako je količina procesne moći u korelaciji sa količinom uspješno izrudarenih Bitcoina, logično je da profesionalci stvaraju prave velike datacentre namjenjene isključivo rudarenju, a zarađenu vrijednost reinvestiraju u noviju i bržu tehnologiju, jer je zarada proporcionalna količini procesne snage.

E, sad stavite stvari u perspektivu ako se želite baviti rudarenjem Bitcoina: mislite li za to koristiti vlastito računalo, bit ćete poput rudara koji sa svojim malim sitom vrijedno prosijava pijesak na potočiću sveudilj pjevušeći , dok malo iza njega golemi strojevi gutaju planinu i procesiraju stotine kubnih metara materijala u sekundi.

Što da rudar težak, proleter, onda čini? Izbora su dva: možete uložiti dovoljno novca u kupnju ozbiljnih strojeva – što vas može koštati više desetaka tisuća eura – ili se možete pridružiti ekipi u tzv. “pool” – grupu ljudi koji međusobno dijele zadatke i kombinirajući mnoštvo malih procesnih snaga uspjevaju konkurirati velikim igračima i dijele (kakvu, takvu) dobit.

Na samostalno rudarenje korištenjem jeftinih i svakome dostupnih rješenja možete zaboraviti: čak i uz ovako napuhanu cijenu Bitcoina, za povrat uloženog (oko 50€ za dobar ASIC koji se stavi u USB port računala, u zadnje vrijeme zbog rasta popularnosti Bitcoina i do 40% skuplji) bit će vam potrebne godine.

Želite li se ipak malo pozabaviti Bitcoinom više iz edukativnih a manje iz financijskih razloga, za to će vam biti dovoljno bilo kakvo računalo. Ulazak u svijet rudarenja u tom je slučaju jednostavan: trebate samo instalirati odgovarajući softver, primjerice CGMiner. CGMiner je izvrstan jer pruža mnoštvo informacija tijekom rada (ako vas ne plaši tekstualna konzola), ali potrebno je koristiti neku od starijih verzija jer nove više ne podržavaju ni CPU ni GPU rudarenje – kako sam autor kaže, troškovi su tisuću puta veći od zarade. Za GPU rudarenje (grafičkom karticom) potrebno je nabaviti verziju 3.7.2 za Windows ili Linux.

Za rudarenje pomoću CPU-a spretno rješenje je CPUMiner.

Osim softvera za rudarenje, obavezan dio opreme je i novčanik. Novčanik je mjesto koja čuva vaše podatke i informaciju o vlasništvu nad Bitcoinima, kao i famoznu “bilježnicu” koja je u trenutku pisanja ovog teksta dosegnula veličinu od 136GB i stalno raste. Pomoću novčanika možete slati i primati Bitcoine.

I to je to – uživajte! Nećete baš ništa zaraditi, ali ćete steći osjećaj za novu tehnologiju.

Bitcoin za špekulante

I najzad ta posljednja, najmanje zanimljiva ali najopasnija stvar: ulaganje u Bitcoin. Je li pametno ulagati u Bitcoin i je li moguće obogatiti se preko noći?

Dosta je savjeta, pa i plaćenih oglasa koji ljude nagovaraju na ulaganje u Bitcoin, obećavajući višestruku dobit u relativno kratkom vremenskom roku. Bitcoin će, kažu, za par godina vrijediti i po 10.000$. Ma što deset? Stotinu!!!

Ovakva nagađanja, uz psihološki efekt “kruha bez motike” koji nam je svima tako privlačan, nagovaraju ljude na rudarenje i ulaganje u Bitcoin kao investiciju (tj. špekulaciju). Što se rudarenja tiče, privlačna je ta ideja da ja sjedim na kavi, a doma mi računalo stvara novac od jutra do mraka i nazad – no, to radi samo mala grupica najvećih rudara koji su u posao uložili zbilja ogromnu investiciju.

Špekuliranje je puno opasnije: mnogi će se obeshrabriti ulaziti u priču o rudarenju kad shvate da trebaju odmah uložiti desetine tisuća eura da bi u nekoj budućnosti potencijalno vidjeli povrat investicije i zaradu, a oni što kupe moćnu grafičku karticu “koja će se za pola godine sama otplatiti” nakon razočaranja će se barem moći kvalitetno igrati. Nije izgubljen veliki novac.

No, ljudi koji žele kupiti Bitcoin u nadi da će za godinu dana udvostručiti, utrostručiti ili još i više kapitalizirati svoju dobit trebali bi biti na izuzetnom oprezu!

Naime, ovaj graf – to je slika nečega što se ekonomskim riječnikom zove “balon”. Baloni nastaju kad ulagači imaju nerealan stav o nečemu, preveliko povjerenje i nezdravi optimizam. Izvrstan primjer je famozni dotcom balon krajem tisućljeća, kad su šakom i kapom ubacivani novci u bilo kakvu tvrtku koja je imala veze sa Internetom. Ne razumjevši materiju, ne poznavajući tehnologiju, te posebice nemavši konkretna iskustva u odnosu Interneta prema ostatku ekonomije, ulagači su špekulirali. I popušili.

Usporedite lijevu polovicu grafa dotcom buma sa grafom Bitcoina.

Graf kao takav nije nikakav pokazatelj, naravno, pa što bi još moglo biti sumnjivo kod te digitalne valute?

Jedan od osnovnih problema Bitcoina je što iza njega ne stoji autoritet. Da se razumijemo, tehnologija je fenomenalna, ali kad je riječ o tome TKO garantira za vrijednost valute, ispada da ne garantira zapravo nitko.

Drugi problem je odnos vrijednosti valute prema nečemu: dionicama, primjerice, raste vrijednost prema pretpostavljenoj budućoj dobiti – a ona je percipirana prema kvaliteti posla kojeg tvrtka obavlja i očekivanim budućim poslovnim dobicima.

U slučaju Bitcoina, čini se da vrijednost raste velikim dijelom zbog same sebe, odnosno zbog uvjerenja ulagača da će cijena i dalje rasti. Iako je trgovanje Bitcoinom realnost, opseg transakcija uz snažan porast u zadnje vrijeme, vezan uz rast vrijednosti valute donedavno je bio minijaturan, i samim time vrlo ranjiv. Činjenica da se Bitcoinom trguje indikativan je pokazatelj koji valutu čini poželjnom, ali nije nužno i primarni faktor rasta vrijednosti valute.

Najzad, možda najozbiljnije upozorenje kako se radi o nerealnim očekivanjima je nedavno uvođenje konkurentnog Bitcoina: obzirom da je tehnologija takva da je broj virtualnih novčića ograničen, s vremenom raste težina rješavanja problema a nagrada u obliku valute se u pravilnim vremenskim razmacima prepolavlja, to svakako jest faktor koji utječe na cijenu (jer rudarenje postaje sve skuplje), ali isto tako i potencijalna opasnost: što kad se izrudari cijeli blockchain? Baza podataka, naime, svojom je veličinom ograničena i nije ju jednostavno promjeniti. Ne i nemoguće, ali sad se u igru koja je do tog trenutka bila posve matematička upliće i ljudski faktor: kako najbezbolnije (i najprofitabilnije) riješiti problem? Padale su tu i teške riječi, ozbiljne svađe, te rastuća panika kako se tehnološki limit približavao i kako su se transakcije usporavale.

Rješenje je pronađeno u dijeljenju Bitcoina u dvije valute: “stari” Bitcoin i novi Bitcoin Cash.

Ne bi to bila neka naročita vijest – kriptovaluta ima oko 900 vrsta i sve su one nastale od originalne ideje Bitcoina, sa manje ili više promijenjenim parametrima vlastitog blockchaina.

No, Bitcoin Cash je nešto drugo: nije problem što je nastao podjelom od svog prethodnika, već zato što sa njim dijeli blockchain do trenutka tzv. “hard forka”. Sve transakcije nakon tog datuma zasebne su u Bitcoinu i Cashu, ali prethodne su identične.

U potezu koji će, uvjeren sam, jednog dana biti nagrađen Nobelovom nagradom za ekonomiju, iz ničega stvorena je nova valuta sa nemalom vrijednošću u vlasništvu ljudi koji se bave Bitcoinom: praktično, svatko tko je imao nešto Bitcointa tog je dana dobio i nešto Bitcoin Casha. Nova valuta tako je zaživjela stvorivši nešto iz ničega za određenu grupu ljudi. Sa početnom cijenom od oko 300$ koja je u jednom trenutku skočila na 1200$, da bi se blago korigirala na oko 800$ u trenutku pisanja ovog teksta.

Nije loše za jednu valutu koja je netom nastala potezom pera, iza koje ne stoji ništa osim slave roditelja!

Nisam stručnjak za investicije i ne mogu vam savjetovati niti da kupite niti da ne kupite Bitcoin ili neku drugu kriptovalutu. No, vjerujem da je očito kako se radi o visokošpekulativnom materijalu sa vrlo visokim rizikom – zapravo, lutriji. Možete jako puno dobiti, ali i jako puno izgubiti. Ovo drugo je vjerojatnije.

Želite li se upoznati sa tehnologijom – samo naprijed, poigrajte se, rudarite: to je zbilja jeftino, a pritom je i edukativno.

Želite li se okušati u špekuliranju cijenom valute – neću vam reći: “nemojte”. Dok postoje kladionice, postojat će i ljudi koji će tamo ostavljati svoj novac.

Moje osobno mišljenje je da ovaj eksperiment (jer on to uistinu jest) govori manje o tehnologiji, a puno više o ljudskoj prirodi. Pokazao je da jedna matematička ideja ima smisla, da postoji praktična primjena tehnologije, ali i to da je, rekao bih, moguće i donekle pretpostaviti buduće događaje oslanjajući se na univerzalne karakteristike ljudske naravi: pohlepu i glupost.

Satoshi Nakamoto negdje sjedi zavaljen u fotelju, žvače kokice i izvrsno se zabavlja.

P.S. Uočite da nigdje nisam spomenuo poznati argument kako Bitcoin služi kriminalcima kao valuta za kriminalne aktivnosti. Nisam, jer je argument glupav.

P.P.S. Toplo vam preporučujem jednu besplatnu, a izvrsnu knjigu: Memoirs of Extraordinary Popular Delusions and the Madness of Crowds – možete je besplatno preuzeti u više e-formata.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.