Basara: Charlie's wake u Pičkovcu Donjem - Monitor.hr
Jučer (13:00)

Njihov, a da nije ni znao

Basara: Charlie’s wake u Pičkovcu Donjem

Do trenutka ubistva na nekom skupu u nekoj američkoj pripizdini, moja neznatnost nikad nije bila čula za Čarlija Kirka, a kako se ubrzo ispostavilo, malo je koja neznatnost u Srbiji – uključujući većinu ožalošćenih – ikada bila čula za Čarlija Kirka.

Čim su, međutim, čuli da je ubijeni Čarli Kirk desničar, zakleti protivnik abortusa, pedera, rodne ravnopravnosti – da ne dužim: svega što je teška muka svetosavskom duhu – ovdašnji mudžahedini-i-halk (koje euromahala u tupoumnosti naziva „desnica“) naprasno su se ožalostili, da bi se, kad se pronela neproverena vest da je Čarli „voleo Srbe i da se nosio mišlju da pređe u pravoslavlje“, žalost vinula do neprebolnosti. Njegove govorancije nisu ništa ekstremnije od govorancije većine evropskih konzervativaca i da su uglavnom sastavljene od prilično koherentno izloženih sveopštih mesta ko bajagi tradicionalističke, porodične i parahrišćanske pseudomitologije, čemu se možda ima zahvaliti engleskom jeziku, koji ostavlja vrlo malo manevarskog prostora za bulažnjenja.

Jedna od glavnih osobina „desničara“ (svih nacija i boja) jeste sklonost da se iz (tuđe) smrti izvuče profit. Sledstveno su belosvetski, srpski i hrvatski „desničari“ požurili da pogibiju Čarlija Kirka pripišu udruženom svetskom, srpskom i hrvatskom levičarstvu i bezbožništvu. Svetislav Basara


Slične vijesti

Prekjučer (19:00)

Ako ne u Londonu, može u Brazilu ili Australiji. Usput vam je

Andrassy: Mali vodič za sve koji imaju želju posjetiti izložbu koja vas vodi kroz set serije ‘Prijatelji’

Lokacija je Excel London, izložbeni i konferencijski centar na istoku grada smješten na stanici Custom House. Karta za ulazak na izložbu je između 20 i 32 funte ovisno o terminu koji odaberete, a mi smo odabrali petak u podne. Experience traje sat vremena, a prije nego što uđete, ljudi koji skeniraju karte će vam dat “ticket” za fotografiranje. Do glavnih prostorija vas vode hodnici ispunjeni najpoznatijim citatima i detaljima iz serije, a jedan od najvažnijih hodnika je pismo koje je Rachel napisala ima 18 stranica – front AND back – a vi imate dovoljno vremena da ga detaljno pročitate i probate ne zaspat dok to radite. Nama je za sve ovo trebalo vrlo opuštenih 45 minuta – doduše, nismo pročitali cijelo pismo jer da jesmo, možda bi još uvijek spavali na kauču. Izložba je dostupna i u New Yorku, Parizu, Sydneyu, São Paulu i uskoro u Las Vegasu, a u Londonu je otvorena do 4.1.2026. Andrea Andrassy za Miss7

Srijeda (18:00)

Pal, nepal, paleta: generacija koja je sanjala Dinamo, a završila u skladištu

Dežulović: Balada o Ronaldu iz Knina

Ah da, Ronaldo B. zvani Ronaldo. I njegova životna priča slična je priči Mehe, Tome i Brzog: rođen u Kninu prije dvadeset tri godine bio je talentirani nogometaš, viđen za buduću zvijezdu Dinama, zbog lakog koraka i jakog udarca mladi je Ronaldo Barišić uskoro i ponio nadimak Ronaldo. I što je bilo? Došao kninski originalni Ronaldo na probu u Dinamo, a tamo na njegovom mjestu već pod ugovorima igraju neki čudni ljudi čudnog imena, kojekakvi Kolumbijci, Alžirci, Albanci, Bosanci, Portugalci, Francuzi, Šveđani i Španjolci, crnci, Arapi, ovi, oni, ne zna čovjek je li Eurosong ili Dinamo! Tako je, eto, završila nogometna karijera mladog Ronalda iz Knina. Kolumbijci, Alžirci i Albanci oduzeli mu posao.

Tako je, najzad, okrutno iz snova probuđena cijela Ronaldova generacija – hrvatska mladost koja je poput Tome, Mehe i Brzog cijeli život na kauču uz limenku Žuje maštala da vozi taksije, autobuse i kamione, ili još bolje, dostavne mopede s onim žutim, plavim i zelenim kutijama za pizze i hamburgere, ili da na nekom zagrebačkom gradilištu na plus trideset izliva beton u šalunge, ili da u kakvom dalmatinskom restoranu deset sati dnevno servira smrznute patagonijske lignje, ili da viljuškarom u nekom skladištu slaže palete s vrećama šećera… Boris Dežulović za N1

Nedjelja (21:00)

Čisto da čuje i tu drugu stranu

Andrassy: Voljela sam Charliea Kirka. Na feedu, iako se nisam slagala s njim

Čovjek se glasno protivio pobačaju čak i u slučaju silovanja, protivio se i gej i trans pravima, ženama je predlagao da se, ako je ikako moguće, udaju do 25. godine života i posvete obitelji umjesto karijeri, a nije mu bilo strano ni koketiranje – a nekad i strastveno javno grljenje – s idejom da su crnci inferiorna rasa. Zašto sam ga, pobogu, onda voljela? Nekoliko je razloga – jedan od njih je guilty pleasure promatranje sadržaja koji proizvodi, a sadržaj je, barem što se tiče mene i mojih svjetonazora, graničio s nakaradnim, a često je i prelazio tu granicu.

Charlie Kirk je bio riznica kontroverznih ideja i “informacija” koje se kose s medicinom, nekad i sa zdravim razumom, ali bio je i edukativni materijal u domeni javnog nastupa – sugovornicima je s lakoćom poništavao argumente, a lakoća je, opet, proizlazila iz činjenice da je na tuđi bijes često reagirao mirnoćom i staloženosti… uz povremenu dozu bahatosti koja mu je samo išla u prilog jer bi dodatno iziritirala protivnike. Andrea Andrassy otkriva čari demokracije, za Miss7.

Nedjelja (18:00)

Previše kolateralnih žrtava

Dežulović: Vidimo se u čitulji 2

Sve u svemu, kako vidimo, Aleksandar Vučić je preživeo više atentata nego sam Fidel Kastro. Šest stotina trideset četiri? Pih. Šest stotina atentata srpski predsednik preživi dok spava. Kad, dabome, uopšte spava. Srpske tajne službe, policija i pravosuđe – šta dalje da pričam – toliko su zauzeti oko obezbeđenja predsednika Vučića da u svih dvadeset pet godina nisu uspeli da uhapse i osude nijednog jedinog atentatora. Eno i prevejani Lari King pre tri-četiri godine umro na slobodi.

Četvrt veka fijuču tako meci nad Vučićevom glavom, padaju oko njega balistički projektili, gruvaju “zolje”, sevaju noževi, štekću mitraljezi, cvrkuću snajperi, šapuću prigušivači, kao pokošeni padaju gosti namernici, konobarice, orkestri i pune kafane, padaju mostovi, sajamske hale i kompletni beogradski kvartovi – u Novom Sadu, recimo, pala cela železnička nadstrešnica – i na kraju filma, videćete, u celoj Srbiji “zaglavljenoj u kriminalu, nasilju i siromaštvu” neokrznut će ostati samo vođa naprednjačkog nedoklana, promašeni čovek Aleksandar Vučić Pirke. Boris Dežulović za Novosti

Nedjelja (12:00)

Književnost protiv metka

Jergović: Tko je nama Charlie Kirk?

Charlie Kirk se zalagao za pravo svakog Amerikanca na neograničeno posjedovanje oružja. Ubijen je od onog koji je to pravo obiteljski i tradicionalno konzumirao. Kirk je bio krajnje desni republikanac. Ubojica je potekao iz miljea krajnje desnih republikanaca. Je li i sam to bio, ne možemo znati. Ili je ubojica naprosto sumasišavši mladić iz provincije? Ali kao što svi oni američki građani koji se protive Trumpovom korporativizmu, kao što svi svjetski ljevičari, liberali i antifašisti ne bi mogli biti suodgovorni da je kojim slučajem ubojica iz obitelji crnaca, homoseksualnih ili biseksualnih opredjeljenja, muslimanske vjeroispovijesti i ljevičarskih nazora, kojima u stanu vise posteri Che Guevare i Ive Lole Ribara, tako ni sad ne možemo reći da su Charlieja Kirka pogubili njegovi. Kao ni to da ga je pogubio jedan njegov. To naprosto tako ne ide.

A jesam li primijetio da se neki ljudi po društvenim mrežama obijesno i divlje raduju smrti Trumpova TikTok influensera Charlieja Kirka? Naravno da jesam! I ne bih mogao podnijeti da je među njima neki moj dobar poznanik, ili netko za koga bih mogao povjerovati da je čitao moje knjige. Zaista bi me potreslo to da je netko čitao moje knjige, a sad slavi smrt. Ne zato što živim u tom oholom i budalastom uvjerenju da ljudi bivaju dobri kad čitaju baš moje knjige, nego zato što vjerujem da je čovjekova sposobnost uživljavanja u perspektive drugih ljudi brana pred zvijeri koja je u njemu. Književnost umiruje zvijer u čovjeku. Miljenko Jergović za svoj blog

20.09. (11:00)

Kad fikcija zvuči kao arhivska građa

Ivančić: Za dom i druge bajke

Ustašizacija Hrvatske u prevelikoj je mjeri bila HDZ-ov državni projekt – i to projekt duga vijeka, začet s prvim kmečanjem države u jaslama, a u sklopu kojeg je sam pozdrav “Za dom spremni” bio ponajmanje važan – da bi se njenu okosnicu i dalje smjelo tražiti na crnoj margini. Ta margina, na kojoj vlada puna sloboda urlanja, mahanja crnim zastavama i razmetanja naci-fetišima, idealan je deponij za odlaganja tuđih grijeha i zapravo služi skrivanju pune istine o kasarni koju zovemo hrvatskim društvom.

A opet, budući da po kriterijima što su ih ustanovili Andrej Plenković i njegov vladajući personal spadam među “radikalne ljevičare”, sasvim je moguće da sam gornju priču izmislio, zato da bih podlo blatio Domovinski rat, stranku na vlasti, a onda i samu hrvatsku državu. Štoviše, kao “radikalni ljevičar” nisam je mogao ne izmisliti, jer čak i da je priča istinita, odgovorni građani, koji drže do vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske države, obavezni su je tretirati kao gnjusnu laž. Viktor Ivančić se vratio s godišnjeg da nam ispriča kako su ga mobilizirali prije 30 godina zbog fotomontaže Tuđmana na naslovnici Feral Tribunea (Torpedo), za Novosti.

18.09. (15:00)

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pa makar ovako

Basara: Perspektive

Moju generaciju su na drevnim časovima istorije učili – šta nove generacije uče, ne znam – da su velike nadnacionalne monarhije bile „prevaziđene“, „nepravedne“, „neslobodne“, „anahrone“ itd., ali to je bio gnoseološki zajeb, ravan zajebnom učenju da progres uvek vodi ka nečem boljem. Dibidus wrong. Sve je bilo u najboljem redu s monarhijama, koje kao apstraktan princip ne podležu propadljivosti, problem je bio u podanicima monarhija koji više nisu imali političke volje i discipline da žive u poretku zasnovanom na ideji centra, hijerarhiji, odgovornosti i časti.

U periodu od Francuske revolucije do 1918 – kad su velike nadnacionalne monarhije definitivno strmopiždene – bilo je svačega što nikad ovako nije bilo, bivalo je i mogo gore od ovoga što nikad ovako nije bilo, pizdarije koje su do tada pravile monarhije bile su sitnica u odnosu na sranja koja su počele praviti novostvorene nacionalne države, vekovni snovi svih naših naroda i narodnosti. Čas povijesti s ‘uncle Bassom‘.

18.09. (10:00)

Narod voli bajke – dok god imaju kamatnu stopu

Dežulović: Mali, ali zajebani

Cijelo stoljeće, eto, svijet zna za slavnu Ponzijevu shemu, pa ako je i bio negdje neki Hrvat koji nikad nije čuo za tu fantastičnu ponudu, sve o tome na teži je način saznao kad je onomad prije dvadesetak godina Hrvatsku poharao investicijski sustav obećavajućeg naziva “forex”, privukavši hiljade Hrvata fantastičnom, lakom i brzom zaradom s pedeset posto mjesečne kamate, da bi uskoro grupa investicijskih čarobnjaka završila na višegodišnjim robijama, a hrvatski pučki ekonomski genij bez stotinu trideset milijuna kuna.

Sve otada, eto, svaku godinu-dvije pojavio bi se novi financijski čarobnjak, nudeći ovaj put fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. A Hrvati opet – i svaki put – podizali životne ušteđevine i gotovinske kredite, pa ih radosno davali gospon Ponziju. Nekidan, da skratim, novine su javile kako je Telegram grupa platforme Xuex ugašena, ostaviviši preko hiljadu Hrvata bez uloženog novca, da čekaju sljedeću sjajnu priliku, nekog promućurnog poduzetnika koji će im preko društvenih mreža ponuditi fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. Boris Dežulović za N1 povukao je paralelu s – izborima.

15.09. (21:00)

Izgubljeni u prijevodu

Groupie: Kako zadovoljiti branitelje?

Napokon sam shvatio da bih ja kao sin branitelja u ovoj novoj, konzervativnoj klimi u društvu trebao biti privilegiran kao što su nekad u Jugoslaviji bili privilegirani sinovi partizana. Shvatio sam i to da prijevode knjiga hrvatskih pisaca financira hrvatsko ministarstvo kulture. Tako da na neki način politička volja odlučuje kojeg će se pisca vani prevoditi. A kad je Ministarstvo financiralo da se neka moja knjiga prevede vani? Ministrica Nina Obuljen kao da ne mari za sinove branitelja. Ne mari ona ni za Tompsona, nikad za njega u javnosti nije našla neku lijepu riječ.

Stao sam među ekipu od starog i poticao ih da prije svega uzvikuju: Dolje Nina Obuljen! “Riba se čisti od glave. Ako skinete nju, skinut ćete s proračuna i sve ove ljevičarske festivale, ljevičarske filmove i knjige koji zagađuju mozgove mladih Hrvata. Nina mora u svom uredu drhtat od vašeg pravednog bijesa, optužbi.”

Moj stari me nepovjerljivo gledao. Nije ovakve stvari navikao čuti iz mojih usta.

“Šta sad tu prosipaš med i mlijeko, a mene si u onim svojim knjigama i kolumnama u Nacionalu opisivao kao krezubog nasilnika i alkoholičara, koji samo psuje i udara te. Pa ti si sam širio najgore gadarije o vlastitom ocu…”, dobacio mi je.

“Znam… Griješio sam, ali sad hoću sve to popraviti. Želim zadovoljiti sve vas branitelje…”

“O, pederčino jedna!” viknuo je stari… Nova zgoda Nacionalne groupie

15.09. (19:00)

ChatGPT piše, ChatGPT čita, a mi se pravimo da smo potrebni

Žižek: Živi ljudi na mrtvom internetu

Prosto nismo svesni koliko je naš svakodnevni život već manipulisan i regulisan digitalnim algoritmima koji nas, u izvesnom smislu, poznaju bolje od nas samih i nameću nam naše „slobodne“ odluke. Drugim rečima, da podsetim na dobro poznatu scenu iz crtanih filmova (mačka hoda iznad provalije i pada tek kad pogleda dole i shvati da nema tla pod nogama), mi smo kao mačka koja odbija da pogleda dole.

Očigledan je naredni korak posle interakcije između čoveka i digitalne mašine: direktne interakcije između botova, koje postepeno čine ogromnu većinu interakcija. Često ponavljam vic kako bi danas, u eri digitalizacije i mehaničkih dopuna našim seksualnim praksama, izgledao idealan seksualni čin: moja ljubavnica i ja na sastanak donosimo električni dildo i električni vaginalni otvor, koji vibriraju kada se uključe. Stavljamo dildo u plastičnu vaginu i pritiskamo dugmad tako da dve mašine zuje i izvode čin za nas, dok mi možemo na miru da porazgovaramo uz šolju čaja, svesni da mašine obavljaju našu superego dužnost da uživamo.

Zar se nešto slično ne dešava sa akademskim objavljivanjem? Autor koristi ChatGPT da napiše akademski esej i predaje ga časopisu, koji koristi ChatGPT za recenziju. Kada se esej pojavi u akademskom časopisu sa „slobodnim pristupom“, čitalac koristi ChatGPT da pročita esej i izvede kratak rezime – dok se sve to dešava u digitalnom prostoru, mi (pisci, čitaoci, recenzenti) možemo da radimo nešto prijatnije, da slušamo muziku, meditiramo i tako dalje. Slavoj Žižek za Peščanik