Basara: Delite se, Srbi 1 i 2 - Monitor.hr
04.06. (17:00)

Samo nesloga, ali ona konstruktivna i uvažavajuća... spašava (znate već koga)

Basara: Delite se, Srbi 1 i 2

Moja neznatnost već godinama govori i piše da je srpskih podela u stvari premalo i da je to naš veliki problem. Sad će serpstvujušče drkadžije bezbeli da graknu: „Evo, ga huška na nacionalno nejedinstvo po nalogu Kominterne, Brisela i Vatikana.“ Ništa im ne zameram. Oni su srpski podeljeni, pa ne kuže stvar, stari moji. Šta, dakle, ne kuže? Ne kuže, npr., da su ljudske zajednice skupovi različitih individuuma, koji imaju vrlo različite, često nespojive interese i da se takve kakve su na okupu mogu držati samo na dva načina. Način prvi je jednopartijska diktatura, način drugi je višepartijska parlamentarna demokratija. Koaliciju i klijentelu okupljenu oko Visokog Mesta čini jedno vrlo šareno društvo, s vrlo različitim socijalnim statusima i – najvažnije – suprotstavljenim ekonomskim interesima. Svetislav Basara u dva dijela o višepartijskom sistemu, ali onom koji je zaista takav.


Slične vijesti

Danas (13:00)

Hrvatski filme o morte

Jergović: Igor Bezinović i lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva

Ovogodišnja Pula do kraja je razotkrila dvije suprotne tendencije u hrvatskoj kinematografiji. Prva je da hrvatskog filma nestaje, i da je to posljedica dugogodišnje kulturne politike. Ovo se dogodilo i zbog načina financiranja, i zbog načina žiriranja projekata, ali ponajprije, vjerojatno, zbog političke cenzure i činjenice da stilski, tematski i ideološki okvir i granice dopuštenog u hrvatskome filmu uglavnom određuju dragovoljačke udruge, Crkva i rigidna desnica. Snimajući o onom što je dopušteno i na načine koji su dopušteni, hrvatski autori stvaraju filmove koji nikome više nisu potrebni, osim HAVC-u i njegovim komesarima. Druga je tendencija da za to vrijeme gerila stvara mimo reda i pravila, uglavnom dokumentarne i poneki žanrovski bastardni film.

Igor Bezinović je, nakon “Kratkog izleta”, na isti način, mimo logike hrvatske kinematografije i kulture, snimio i svoj drugi film, i njime je trijumfirao na Festivalu u Rotterdamu. Kao prvi hrvatski pobjednik u povijesti, naravno. Premda hrvatske pobjede bivaju pretočene u režimski projektiranu svenarodnu ekstazu, ova je bila jedna od onih neželjenih. Film o rađanju fašizma i militarizma nikako ne može biti drag našim desničarima. Oni ne vole da se o tome ružno govori, a pogotovo da se s time zafrkava. Miljenko Jergović za svoj blog.

Danas (12:00)

Branitelji bez fronta, ali s rasporedom turneje

Ivančić: Hrvatski zabranitelji

Prije uzbune u Dugom Selu, koncerti Bajage su nakon dreke “branitelja” već otkazani u Sisku i Solinu, a “branitelji” su uložili maksimalan napor da se zabrani i nastup Lepe Brene na Krku… a prije je bilo još toga… Uglavnom, oslobodioci su se razmahali. Zabrane i cenzure uzele su toliki udio u svakodnevici da više ne zavrjeđuju biti registrirane kao vijesti. Histerija prerasta u sistem, a sistematičnost vodi u kolotečinu.  Socijalna sablast s nazivom “branitelji”, pred kojom nacija pobožno kleči, a vlast je drži pod strogim nadzorom, nastupa u ulozi profašističke avangarde koja priprema društvo za nadolazak nove rutine, za novu standardizaciju po kojoj ono što se do jučer doimalo zazornim postaje samorazumljivo. Ako se, prema sudu filozofa, jedna od odlika fašizma svodi na odbijanje mogućnosti demobilizacije, misija “branitelja” je da i dalje “vode bitke” – za što? – za čišćenje hrvatskoga fizičkog i duhovnog teritorija od ostataka srpsko-pravoslavnog zagađenja. Viktor Ivančić za Novosti.

Jučer (20:00)

Bez grba, ali cigarete su tu

Dežulović: Marlboro Man na Mertojaku

Svečano otkriveni veličanstveni mural, stani pa gledaj, ispunio je nekidan cijelu golemu betonsku plohu parkirališta na splitskom Mertojaku: zelenim kadrom dominira kolosalni lik markantnog brkatog muškarca u plavim hlačicama i bijeloj majici, nehajno spuštenih čarapa i hajno podignuta pogleda (Index).

– Tko je mladi gospodin? – pitat će slučajni prolaznik.

– Po opremi i broju osam na hlačicama, rekao bih da je sportaš – odgovorit će drugi slučajni prolaznik – a po zelenoj pozadini najvjerojatnije hokejaš na travi. Možda čak i nogometaš.

– Vrlo dobro. Ali koji?

– Hm, da vidimo. Plave hlačice, bijeli dres – zamislit će se drugi prolaznik, pa se iznenada sjetiti. – Možda Clint Dempsey, čuvena “osmica” reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država iz ranih dvijetisućitih?

– Osim što nije – dometnut će prvi. – Na muralu je iza figure igrača vidljiva reklama za Marlboro cigarete, što je na nogometnim stadionima dvijetisućitih već bilo zabranjeno. Boris Dežulović za N1

Jučer (09:00)

I tebe sam sit, kafano

Basara: Fiskalna geopolitika

Kad su Kusturica Emir i Đoković Novak „podržali“ studentske proteste, prva pomisao mi je bila da je ta podrška razlog za Visoku Zabrinutost. Pogotovo zbog Kusturice, koji je poznat kao čovek koji ne podržava ništa što nije pod „a“ rusko , pod „b“ srpsko, pogotovo ništa što bi moglo ugroziti njegove lične i poslovne pozicije. Ima u Srbiji popriličan broj istaknutih ličnosti koje su od davanja podrške napravili unosnu profesiju. Došla inspekcija u Kusturičin „Viskonti“, pronašla, pretpostavljam, neki nefiskalni račun i zatvorila kafanu. Što je u studentskoj i građanskoj javnosti momentalno protumačeno kao osveta Visoke Ruke.

Od celog tog naricanja, najbolje mi se ipak dopala žalopojka stalnog saradnika Kustinog fanzina Iskra, Slobodana Antonića. „Ne znam“, piše Antonić, „kolika će biti finansijska šteta od zatvaranja, ali kulturna neće biti mala. Za onim velikim četvrtastim stolom levo od ulaza godinama su se odvijali verovatno najzanimljiviji i najvažniji neformalni kulturni razgovori u Srbiji.“ Propade, dakle, srpska kultura. Svetislav Basara.

Prekjučer (09:00)

Kao sjena na zidu: Epstein i duhovi starog društva

Jokić o slučaju Epstein: Za radikalne pobornike Trumpa ovo je dokaz duboke države na djelu i da je elitama dozvoljeno sve, pa i zlostavljanje djece

Oni koji imaju i koji su moćni mogu sve, a kad ih se i ulovi, uvijek će postojati neki kongresmen ili predsjednik koji će slučaj zakopati duboko u ladice. Trump je dugo iskorištavao ovaj narativ koristeći ga protiv svojih političkih protivnika, sve dok nije postalo vrlo jasno da se i on nalazi u famoznim spisima, da postoje poruke ‘dragom Jeffreyu’, crteži ženskih tijela s posvetama i vjerojatno brojne snimke sredovječnog Donalda kako uživa u znatno mlađem društvu.

Za hrvatske prilike, puno zanimljiviji od samog slučaja je način na koji se Trumpova administracija pokušava nositi s posljedicama jer slične obrasce ponavljaju i brojne europske, a ponekad i naša vlast. Trumpov taktički pristup se okvirno može svesti na sljedeće: ne priznaj, udari nazad i umanjuj ili ignoriraj vlastite neuspjehe u vezi sa slučajem. Pa se tako pažnja javnosti pokuša zakopati nizom “šokantnih” vijesti, poput preljuba na koncertu Coldplayja. Neizvjesno je hoće li istom taktikom i ovaj put Trump uspjeti. Boris Jokić za tportal.

Nedjelja (09:00)

Takvi obično i kažu da rad oslobađa...

Dežulović: Za dom orni!

Da sva ona golobrada za dom spremna mladež što se na Thompsonovom koncertu na Hipodromu u suzama klela na vjernost Domovini, pokaže tu svoju golemu domoljubav i preko ljeta, dragovoljno i dobrovoljno – dakle bez ikakve obaveze, prisile ili, sakloni Bože, mjesečne plaće, naknada i olakšica – organizirana u omladinske radne brigade obnavlja ljudima kuće nastradale u poplavama i potresima, krči vatrogasne puteve, podiže nasipe, pošumljava goleti i kopa kanale.

Da mladi HOS-ovci iz Hrvatskih omladinskih snaga, udarnici iz Omladinske radne bojne Jure Francetić i Omladinske djelatne satnije Rafael vitez Boban, na primjer, na radnoj akciji Hipodrom ’25 nakon koncerta počiste, usisaju i operu cijelu Kajzericu, pa navečer uz logorsku vatru i gitaru zapjevaju “Lijepa li si”, i već zorom za dom orni u autobuse i vlakove, na trasu Omladinske radne akcije Auto-cesta Žuta Lokva – Križišće. Ja se, pogledajte, naježio i dok sam pisao. Osim, jasno, ukoliko maršal Plenković ne misli da su ta znanja i vještine, za razliku od pucanja iz višenamjenske strojnice, hrvatskoj mladeži danas za kurac. Boris Dežulović za Novosti

Petak (01:00)

Zato što bi vjerojatno i Pulu zabranili

Jergović: Zašto mislimo da je prirodno to što HRT nije mogao prikazati otvorenje Pula film festivala

Doista, nikako nije zamislivo, rekao bih i da nije moguće, da se na Hrvatskoj radioteleviziji u ljeto 2025. u izravnom prijenosu prikaže zbor koji pjeva partizansku i antifašističku pjesmu. Ali ima i nastavak: ženski glas iz publike koji uzvikne: “Smrt fašizmu!”, i Arena koja na to prilično glasno i jednoglasno odgovara, a zatim, na velikom ekranu dva natpisa. U jednom: 72 godine pulskog filmskog festivala, a u drugom 80 godina pobjede nad fašizmom.

A da to nije nešto što bi moglo biti prikazano u izravnom televizijskom prijenosu na HRT-u lako je dokazati. Naime, cijele 2025. traje osamdeseta godišnjica europske pobjede nad fašizmom, a da taj događaj na HRT-u nikad, ni u jednoj emisiji, baš nigdje nije tretiran kao nešto što se Hrvata u pozitivnom smislu tiče. Ako se, na bilo koji način, tretira europska i svjetska antifašistička borba, ili ako se po ekranu preraspoređuju pozitivci i negativci iz Drugoga svjetskog rata, onda se to radi na takav način da bi neki malo inteligentniji izvanzemaljac mogao pomisliti da su u to vrijeme postojale dvije odvojene stvarnosti. Miljenko Jergović za 24 sata.

Četvrtak (17:00)

U sezoni kiselih krastavaca ionako nemamo nešto pametnije za čitati

Andrassy: Urbi et Diorbi with Vlatka Pokos, MOLIM VAS omogućite nam

Nastavak sapunice: Vlatka (Pokos) je ispravila netočan navod uz input da večeru nije platila ni njena prijateljica (Direktno), nego njezin imućni suprug, usput je prijavila i da je sama platila ručak koji je pojela dan nakon online incidenta – i najavila tužbu, što je možda loša vijest i za nju i za bivšu prijateljicu, ali odlična vijest za nas jer… besplatna zabava, a i da Maja Šuput malo odmori. Nema više pravih godišnjih doba, kažu ljudi, sve se poremetilo, a poremetila se očito i sezona kiselih krastavaca umjesto koje imamo mali hrvatski Bridgerton… ili mali Krim team 2, što god vam je draže. I možda najmanje važno, ali svejedno predivno – dobili smo naslove “Prekinuli Vlatka Pokos i Većeslav Holjevac” (so last year), što nije predivno zbog prekida jer se ne veselimo tuđoj nevolji, nego zato što nismo ni sanjali da ćemo čitat o nečijoj vezi s čovjekom koji se zove kao avenija. Andrea Andrassy za Miss7

Četvrtak (16:00)

Namerno nedovršena država

Basara: Istorijski uzroci frustracija

Već godinama se pitam – i nikako ne pronalazim odgovor na to pitanje – da li populacije Srbije (svih vremena i boja) uopšte žele neki normalan, tzv. bolji život, za kojim neprestano nariču. Kad kažem normalan život, mislim na miran protok stvari, udobnu svakodnevnu rutinu bez velikih, pogotovo bespotrebnih turbulencija, poredak u kom svi s velikim procentom verovatnoće mogu očekivati da će njihova porodična, lična i materijalna bezbednost potrajati na jedan duži period.

Uzeti ponaosob, svi članovi srpskih populacija naravno da žele bolji život, ali posmatrani kao celina, svi čine sve da zajednički život bude što nenormalniji. Odgovor na pitanje da li je to zato što je populacija Srbije svadljivija, namćorastija, sklonija nasilju i grabežljivosti i kraćih fitilja jeste – decidirano jok. Naša naopaka državna doktrina je krenula od sumanute postavke da najpre treba usrećiti ceo narod – ujedinjen a da čim drugim – i tek se onda pozabaviti dobrobitijem i prosperitetom pojedinih pripadnika naroda, da najpre valja postići onu Lomparovu (alternativa: Lumparovu) „spoljašnju slobodu“, pa tek onda poraditi na ličnim slobodama.

Doterali smo dotle da – osim policijskog – država nema nikakav autoritet nad otprilike polovinom populacije, koja izlaz iz situacije vidi u prioritetu spoljašnje slobode nad ličnom… Svetislav Basara

21.07. (10:00)

Sjaše Marinela da bi uzjahala - Arijela

Basara: Srpska latinoamerička serija

Višemesečni protesti i kontraprotesti, sve te opozicione čete u napadu i vladajuće brigade u odbrani, jesu nekakvi događaji, ali nisu politički. I još zadugo neće biti. A evo zašto, što reko Blic. Zato što je parapolitičkoj nacionalnoj i državnoj priči – koja je na snazi od 1986 – istekao rok trajanja. Višekratno sam to ovde džaba okrečio. To je kao s latinoameričkim sapunicama, s kojima, inače, naša nacionalna motivaciona priča ima dosta sličnosti. Ovako to ide. U početku serija privuče ogromnu pažnju, ulice se prazne u vreme emitovanja epizoda, da bi posle 1.876. epizode Marinelinih srceparateonih ljubavnih jada i divovskih borbi s preprekama koje joj postavljaju zli i zavidljivi ljudi gledanost spala na nulu. U takvim situacijama serijalni producenti pribegavaju „pakovanju“ nove serije. Dramaturgija ostaje manje-više ista – zašto menjati dobitnu kombinaciju – samo što umesto Marinele na scenu istrčava Arijela. Svetislav Basara.