Basara: Fiskalna geopolitika - Monitor.hr
Prekjučer (07:00)

I tebe sam sit, kafano

Basara: Fiskalna geopolitika

Kad su Kusturica Emir i Đoković Novak „podržali“ studentske proteste, prva pomisao mi je bila da je ta podrška razlog za Visoku Zabrinutost. Pogotovo zbog Kusturice, koji je poznat kao čovek koji ne podržava ništa što nije pod „a“ rusko , pod „b“ srpsko, pogotovo ništa što bi moglo ugroziti njegove lične i poslovne pozicije. Ima u Srbiji popriličan broj istaknutih ličnosti koje su od davanja podrške napravili unosnu profesiju. Došla inspekcija u Kusturičin „Viskonti“, pronašla, pretpostavljam, neki nefiskalni račun i zatvorila kafanu. Što je u studentskoj i građanskoj javnosti momentalno protumačeno kao osveta Visoke Ruke.

Od celog tog naricanja, najbolje mi se ipak dopala žalopojka stalnog saradnika Kustinog fanzina Iskra, Slobodana Antonića. „Ne znam“, piše Antonić, „kolika će biti finansijska šteta od zatvaranja, ali kulturna neće biti mala. Za onim velikim četvrtastim stolom levo od ulaza godinama su se odvijali verovatno najzanimljiviji i najvažniji neformalni kulturni razgovori u Srbiji.“ Propade, dakle, srpska kultura. Svetislav Basara.


Slične vijesti

Danas (07:00)

Mlad i perspektivan kadar. Koliki će biti pokloni sa 34. godine?

Andrea Andrassy: Romantika ili pretjerivanje: Jesu li dječji pokloni od 300 eura pohvalna ideja?

Vrijeme je kiselih krastavaca priznaje Andrea pa je našla temu kolumne u oglasu 14-godišnjaka koji treba 300 eura za poklon curi.
Eto, vičite na mene ako morate, ali da se meni nećak usred sedmog razreda pojavi s idejom o 300 eura za poklon curi, dala bih sve od sebe da ga predomislim – i sigurno bi se ljutio na mene jer mi ne bi vjerovao da je premlad za takve odrasle poklone, ali i ja sam se ljutila na mamu što mi nije dala da prebrzo odrastem. I hvala Bogu da nije. Da je, danas mi onaj jeftini mirisni dnevnik možda ne bi značio onoliko koliko mi znači, a znači mi više od većine skupih, odraslih poklona. Andera Andrassy za Miss7. Ako vam je ovo moralno, odgojno i financijsko pitanje tanko evo Andreine prošlotjedne kolumne o našem nacionalnom blagu – Vlatki Pokos.

Danas (01:00)

'Tako je iskustvo sveta postalo palanačko, svetsko, a opet naše'

Basara: Hvatanje sveta u korak nama

Liberalni, više nego ubedljivo manjinski deo srbske opozicije iz ranih devedesetih neprestano je bogoradio o nužnosti da Srbija uhvati korak s razvijenim svetom. Naravno da je liberalni deo opozicije džaba krečio. Većinskoj Srbiji nije padalo na pamet da hvata korak ni sa samom sobom, kamoli sa svetom, tako da je na kraju pametniji – napred pomenuti razvijeni svet – popustio i počeo da hvata korak sa Srbijom. Na ova sumračna razmišljanja o srbifikaciji – da ne kažem baš propasti „kolektivnog Zapada“ – navela me je globalna afera od estradne sorte na kakve u redovnim okolnostima ne obraćam pažnju.

Anglosaksonski svet puno drži do javnog seksualnog morala, ali u analogna vremena – da bi izbio hiljadama puta manji moralni pičvajz – bilo je potrebno da britanski ministar naguzi nekog dečkića u nekom haustoru, da pritom bude fotografisan in flagranti i da mu do kraja ostane nejasno da li mu je dečkića namestio onaj koji je fotografa poslao na mesto erotskog zločina. (Što je gotovo uvek bio slučaj.)

Coldplayova, da kažemo, „čedna afera“ – koja bi trebalo da uzibreti isključivo bračne partnere koncertnih zagrljenika i eventualno UO njihove firme – ujedinila je belosvetsko višemilionsko društvenomrežno kuso i repato u akciji polivanja govnima jednog muškarca i jedne žene zbog nečega što 87 odsto polivača radi off the record. Svetislav Basara o žutari koja je preplavila svijet

Jučer (15:00)

Hrvatski filme o morte

Jergović: Igor Bezinović i lakrdija s kojom otpočinje militarizacija društva

Ovogodišnja Pula do kraja je razotkrila dvije suprotne tendencije u hrvatskoj kinematografiji. Prva je da hrvatskog filma nestaje, i da je to posljedica dugogodišnje kulturne politike. Ovo se dogodilo i zbog načina financiranja, i zbog načina žiriranja projekata, ali ponajprije, vjerojatno, zbog političke cenzure i činjenice da stilski, tematski i ideološki okvir i granice dopuštenog u hrvatskome filmu uglavnom određuju dragovoljačke udruge, Crkva i rigidna desnica. Snimajući o onom što je dopušteno i na načine koji su dopušteni, hrvatski autori stvaraju filmove koji nikome više nisu potrebni, osim HAVC-u i njegovim komesarima. Druga je tendencija da za to vrijeme gerila stvara mimo reda i pravila, uglavnom dokumentarne i poneki žanrovski bastardni film.

Igor Bezinović je, nakon “Kratkog izleta”, na isti način, mimo logike hrvatske kinematografije i kulture, snimio i svoj drugi film, i njime je trijumfirao na Festivalu u Rotterdamu. Kao prvi hrvatski pobjednik u povijesti, naravno. Premda hrvatske pobjede bivaju pretočene u režimski projektiranu svenarodnu ekstazu, ova je bila jedna od onih neželjenih. Film o rađanju fašizma i militarizma nikako ne može biti drag našim desničarima. Oni ne vole da se o tome ružno govori, a pogotovo da se s time zafrkava. Miljenko Jergović za svoj blog.

Jučer (12:00)

Branitelji bez fronta, ali s rasporedom turneje

Ivančić: Hrvatski zabranitelji

Prije uzbune u Dugom Selu, koncerti Bajage su nakon dreke “branitelja” već otkazani u Sisku i Solinu, a “branitelji” su uložili maksimalan napor da se zabrani i nastup Lepe Brene na Krku… a prije je bilo još toga… Uglavnom, oslobodioci su se razmahali. Zabrane i cenzure uzele su toliki udio u svakodnevici da više ne zavrjeđuju biti registrirane kao vijesti. Histerija prerasta u sistem, a sistematičnost vodi u kolotečinu.  Socijalna sablast s nazivom “branitelji”, pred kojom nacija pobožno kleči, a vlast je drži pod strogim nadzorom, nastupa u ulozi profašističke avangarde koja priprema društvo za nadolazak nove rutine, za novu standardizaciju po kojoj ono što se do jučer doimalo zazornim postaje samorazumljivo. Ako se, prema sudu filozofa, jedna od odlika fašizma svodi na odbijanje mogućnosti demobilizacije, misija “branitelja” je da i dalje “vode bitke” – za što? – za čišćenje hrvatskoga fizičkog i duhovnog teritorija od ostataka srpsko-pravoslavnog zagađenja. Viktor Ivančić za Novosti.

Prekjučer (20:00)

Bez grba, ali cigarete su tu

Dežulović: Marlboro Man na Mertojaku

Svečano otkriveni veličanstveni mural, stani pa gledaj, ispunio je nekidan cijelu golemu betonsku plohu parkirališta na splitskom Mertojaku: zelenim kadrom dominira kolosalni lik markantnog brkatog muškarca u plavim hlačicama i bijeloj majici, nehajno spuštenih čarapa i hajno podignuta pogleda (Index).

– Tko je mladi gospodin? – pitat će slučajni prolaznik.

– Po opremi i broju osam na hlačicama, rekao bih da je sportaš – odgovorit će drugi slučajni prolaznik – a po zelenoj pozadini najvjerojatnije hokejaš na travi. Možda čak i nogometaš.

– Vrlo dobro. Ali koji?

– Hm, da vidimo. Plave hlačice, bijeli dres – zamislit će se drugi prolaznik, pa se iznenada sjetiti. – Možda Clint Dempsey, čuvena “osmica” reprezentacije Sjedinjenih Američkih Država iz ranih dvijetisućitih?

– Osim što nije – dometnut će prvi. – Na muralu je iza figure igrača vidljiva reklama za Marlboro cigarete, što je na nogometnim stadionima dvijetisućitih već bilo zabranjeno. Boris Dežulović za N1

Ponedjeljak (09:00)

Kao sjena na zidu: Epstein i duhovi starog društva

Jokić o slučaju Epstein: Za radikalne pobornike Trumpa ovo je dokaz duboke države na djelu i da je elitama dozvoljeno sve, pa i zlostavljanje djece

Oni koji imaju i koji su moćni mogu sve, a kad ih se i ulovi, uvijek će postojati neki kongresmen ili predsjednik koji će slučaj zakopati duboko u ladice. Trump je dugo iskorištavao ovaj narativ koristeći ga protiv svojih političkih protivnika, sve dok nije postalo vrlo jasno da se i on nalazi u famoznim spisima, da postoje poruke ‘dragom Jeffreyu’, crteži ženskih tijela s posvetama i vjerojatno brojne snimke sredovječnog Donalda kako uživa u znatno mlađem društvu.

Za hrvatske prilike, puno zanimljiviji od samog slučaja je način na koji se Trumpova administracija pokušava nositi s posljedicama jer slične obrasce ponavljaju i brojne europske, a ponekad i naša vlast. Trumpov taktički pristup se okvirno može svesti na sljedeće: ne priznaj, udari nazad i umanjuj ili ignoriraj vlastite neuspjehe u vezi sa slučajem. Pa se tako pažnja javnosti pokuša zakopati nizom “šokantnih” vijesti, poput preljuba na koncertu Coldplayja. Neizvjesno je hoće li istom taktikom i ovaj put Trump uspjeti. Boris Jokić za tportal.

Nedjelja (09:00)

Takvi obično i kažu da rad oslobađa...

Dežulović: Za dom orni!

Da sva ona golobrada za dom spremna mladež što se na Thompsonovom koncertu na Hipodromu u suzama klela na vjernost Domovini, pokaže tu svoju golemu domoljubav i preko ljeta, dragovoljno i dobrovoljno – dakle bez ikakve obaveze, prisile ili, sakloni Bože, mjesečne plaće, naknada i olakšica – organizirana u omladinske radne brigade obnavlja ljudima kuće nastradale u poplavama i potresima, krči vatrogasne puteve, podiže nasipe, pošumljava goleti i kopa kanale.

Da mladi HOS-ovci iz Hrvatskih omladinskih snaga, udarnici iz Omladinske radne bojne Jure Francetić i Omladinske djelatne satnije Rafael vitez Boban, na primjer, na radnoj akciji Hipodrom ’25 nakon koncerta počiste, usisaju i operu cijelu Kajzericu, pa navečer uz logorsku vatru i gitaru zapjevaju “Lijepa li si”, i već zorom za dom orni u autobuse i vlakove, na trasu Omladinske radne akcije Auto-cesta Žuta Lokva – Križišće. Ja se, pogledajte, naježio i dok sam pisao. Osim, jasno, ukoliko maršal Plenković ne misli da su ta znanja i vještine, za razliku od pucanja iz višenamjenske strojnice, hrvatskoj mladeži danas za kurac. Boris Dežulović za Novosti

Petak (01:00)

Zato što bi vjerojatno i Pulu zabranili

Jergović: Zašto mislimo da je prirodno to što HRT nije mogao prikazati otvorenje Pula film festivala

Doista, nikako nije zamislivo, rekao bih i da nije moguće, da se na Hrvatskoj radioteleviziji u ljeto 2025. u izravnom prijenosu prikaže zbor koji pjeva partizansku i antifašističku pjesmu. Ali ima i nastavak: ženski glas iz publike koji uzvikne: “Smrt fašizmu!”, i Arena koja na to prilično glasno i jednoglasno odgovara, a zatim, na velikom ekranu dva natpisa. U jednom: 72 godine pulskog filmskog festivala, a u drugom 80 godina pobjede nad fašizmom.

A da to nije nešto što bi moglo biti prikazano u izravnom televizijskom prijenosu na HRT-u lako je dokazati. Naime, cijele 2025. traje osamdeseta godišnjica europske pobjede nad fašizmom, a da taj događaj na HRT-u nikad, ni u jednoj emisiji, baš nigdje nije tretiran kao nešto što se Hrvata u pozitivnom smislu tiče. Ako se, na bilo koji način, tretira europska i svjetska antifašistička borba, ili ako se po ekranu preraspoređuju pozitivci i negativci iz Drugoga svjetskog rata, onda se to radi na takav način da bi neki malo inteligentniji izvanzemaljac mogao pomisliti da su u to vrijeme postojale dvije odvojene stvarnosti. Miljenko Jergović za 24 sata.

24.07. (17:00)

U sezoni kiselih krastavaca ionako nemamo nešto pametnije za čitati

Andrassy: Urbi et Diorbi with Vlatka Pokos, MOLIM VAS omogućite nam

Nastavak sapunice: Vlatka (Pokos) je ispravila netočan navod uz input da večeru nije platila ni njena prijateljica (Direktno), nego njezin imućni suprug, usput je prijavila i da je sama platila ručak koji je pojela dan nakon online incidenta – i najavila tužbu, što je možda loša vijest i za nju i za bivšu prijateljicu, ali odlična vijest za nas jer… besplatna zabava, a i da Maja Šuput malo odmori. Nema više pravih godišnjih doba, kažu ljudi, sve se poremetilo, a poremetila se očito i sezona kiselih krastavaca umjesto koje imamo mali hrvatski Bridgerton… ili mali Krim team 2, što god vam je draže. I možda najmanje važno, ali svejedno predivno – dobili smo naslove “Prekinuli Vlatka Pokos i Većeslav Holjevac” (so last year), što nije predivno zbog prekida jer se ne veselimo tuđoj nevolji, nego zato što nismo ni sanjali da ćemo čitat o nečijoj vezi s čovjekom koji se zove kao avenija. Andrea Andrassy za Miss7

24.07. (16:00)

Namerno nedovršena država

Basara: Istorijski uzroci frustracija

Već godinama se pitam – i nikako ne pronalazim odgovor na to pitanje – da li populacije Srbije (svih vremena i boja) uopšte žele neki normalan, tzv. bolji život, za kojim neprestano nariču. Kad kažem normalan život, mislim na miran protok stvari, udobnu svakodnevnu rutinu bez velikih, pogotovo bespotrebnih turbulencija, poredak u kom svi s velikim procentom verovatnoće mogu očekivati da će njihova porodična, lična i materijalna bezbednost potrajati na jedan duži period.

Uzeti ponaosob, svi članovi srpskih populacija naravno da žele bolji život, ali posmatrani kao celina, svi čine sve da zajednički život bude što nenormalniji. Odgovor na pitanje da li je to zato što je populacija Srbije svadljivija, namćorastija, sklonija nasilju i grabežljivosti i kraćih fitilja jeste – decidirano jok. Naša naopaka državna doktrina je krenula od sumanute postavke da najpre treba usrećiti ceo narod – ujedinjen a da čim drugim – i tek se onda pozabaviti dobrobitijem i prosperitetom pojedinih pripadnika naroda, da najpre valja postići onu Lomparovu (alternativa: Lumparovu) „spoljašnju slobodu“, pa tek onda poraditi na ličnim slobodama.

Doterali smo dotle da – osim policijskog – država nema nikakav autoritet nad otprilike polovinom populacije, koja izlaz iz situacije vidi u prioritetu spoljašnje slobode nad ličnom… Svetislav Basara