Basara: Govor prve pratilje - Monitor.hr
15.04. (19:00)

Džaba krečenje: Rezime skupova i kontraskupova

Basara: Govor prve pratilje

Još se krećemo po marginama Visokog Kontraskupa, s kojeg se učesnici polako razilaze, neki od njih odnoseći i poneku stolicu. Budući da moja neznatnost skupove (svih boja) odavno ne gleda u realnom vremenu TV prenosa, nego ili posredstvom novinskih odjeka i reagovanja ili klipova ubačenih kroz Viber, moj prozor u svet, tako je postupila i ovog puta. I dobro je postupila. Nema se tu šta videti, pogotovo se nema videti ništa što nije već stotinu puta viđeno, uvek tu bude mnogo ničega oko buke, a u poslednjih, da kažemo, 12 godina periodično se okuplja ogroman broj ljudi da bi odaslali dve kratke poruke. U slučaju opozicionih protesta, ta poruka glasi: „Silazi s vlasti“, u slučaju pak Visokih okupljanja glasi: „Oću qwrz.“ S kombinovanim političkim iskustvom mladog, potom sredovečnog i na kraju starog majmuna, tvrd vam stojim da „obojena revolucija“ ne da nije „mogla“ uspeti – ako pod uspehom podrazumevamo Visoki Strmopizd – nego da joj nije ni bila namera da uspe, bar ne u smislu strmopizda… Bilo bi dobro da sve srpske čaršije i mahale, s Visokim Mestom na čelu, poveruju studentariji kad kaže da joj nije namera nikog da „ruši“, nego da izvrši politički pritisak da se svi akteri na histeričnoj političkoj sceni vrate u ustavom i zakonima omeđene okvire. U tom smislu je odlična ideja da se tekući režim najpre vrati k poznaniju prava, pa da se postepeno, zajedničkim snagama, krene u stvaranje manje napetog, manje nasilnog i za sve snošljivijeg društva. Ako bih ovo što sam napisao ispričao na nekom takmičenju za mis sveta, bio bih u najmanju ruku prva pratilja, ovako, napismeno, samo sam ostao džaba moler. Tako piše Svetislav Basara.


Slične vijesti

Jučer (20:00)

Jedan bi u penziju, drugi u EU, treći nikako do Pantovčaka

Milanović i Tomašević najavili svoje zadnje mandate na trenutnim funkcijama, Plenkoviću ostaje dilema: novi mandat ili europska karijera

Ishod ovogodišnjih lokalnih izbora nije označio samo završetak intenzivnoga superizbornog niza u Hrvatskoj, nego je i (re)konfigurirao odnose političkih snaga u zemlji. Njih i dalje predvode isti akteri kao i u prethodnom izbornom ciklusu, pri čemu su najzvučnije izjave dali Zoran Milanović i Tomislav Tomašević, one o svojim zadnjim mandatima na aktualnim položajima. Hoće li zemlja i njezin glavni grad krajem desetljeća imati nove čelne ljude? Tomašević, potpuno drukčijega političkog i osobnog profila, ima isti limit kao i Bandić: i dalje se ne uspijeva nametnuti kao političar nacionalnog utjecaja. Plenković, koji je premlad za političku mirovinu, će ili četvrti put voditi svoju stranku na parlamentarnim izborima te nastojati i dalje biti premijer ili ga čeka odlazak s te dužnosti, ako ne u oporbu, onda u neke od europskih institucija, gdje bi ga željeli vidjeti i mnogi iz HDZ-a. Boško Picula za tportal

Jučer (09:00)

Grad anđela gori

Starešina: U pozadini sukoba u L. A.-u je zapravo politički rat za Kaliforniju

Prizori iz Los Angelesa koji su ovih dana preplavili medije i društvene mreže više podsjećaju na prizore iz ratne zone nego na slike iz glamurozne prijestolnice svjetskog šoubiznisa i sinonima za filmsku industriju. No to je u svojoj biti politički rat koji je bio gotovo neizbježan. Bilo je samo pitanje u kojem trenutku i kojim povodom. Stvarni L. A. već dugo ne odgovara onim prastarim slikama iz zlatnog doba Hollywooda. L. A. je danas grad u kojem se ultrabogatstvo i glamur najizravnije susreću s bijedom, beskućništvom i ovisnostima, doslovce jednim pored drugog, sa stopom kriminaliteta pri američkom vrhu, ideološko-politički pozicioniran kao prijestolnica kulture ‘buđenja’, ‘otkazivanja’ i LGBTQ+ ideologija, gospodarski prenapregnut do neodrživosti.

Povratak predsjednika Donalda Trumpa u Bijelu kuću, s beskompromisnom politikom suzbijanja ilegalnih migracija i razbijanja narkokartela, koja uključuje i deportacije, kao i činjenica da je L. A., sa svojom političkom upravom i celebrityjima koji je podupiru prepoznatljivo uporište Demokratske stranke u SAD-u, pretvorili su grad u poprište najoštrijega političkog sukoba s elementima nasilja. Prinudne deportacije koje provodi Trumpova administracija bile su tek neposredni povod sukoba i kaosa u L. A.-u. Višnja Starešina za Lider.

Prekjučer (12:00)

Biblijskim rječnikom

Beck: Elon Musk i ‘gnusoba pustoši’

Elon Musk je opisujući Trumpov zakon o deficitu upotrijebio izraz „abominacija“, koji se zbilja može prevesti kao odvratnost, grozota ili nakaznost, ali inače je specifično biblijski termin. Nalazi se samo na nekoliko mjesta u Svetom pismu, na hrvatski se prevodi kao „gnusoba pustoši“, i nitko zapravo ne zna što znači, ali čini se da se odnosi na praksu drevnih osvajača koji bi u jeruzalemski Hram unosili kipove svojih božanstava. Za Židove to je bila najveća moguća blasfemija, ultimativni grijeh – gnusoba moralne pustoši.

Kada je Musk upotrijebio taj izraz, imao je na umu točno tu usporedbu: Bijela kuća je Hram u kojem se našao lažni bog. To je bilo usmjereno na bijele američke evanđeoske kršćane koji glasaju za Trumpa u velikoj mjeri jer ga, unatoč njegovim očitim moralnim slabostima, smatraju Božjim poslanikom – samo će oni odmah prepoznati kakva je to abominacija u Washingotinu i što to znači. Svima nama drugima to je obična uvreda, ali oni koji marljivo čitaju Bibliju, shvatit će je u političkom ključu. I mi u Hrvatskoj imamo svoje pseće zviždaljke, bijelo i crveno polje na grbu jedna je od njih , tvrdi Boris Beck za za Večernji list i za Narod.

Subota (16:00)

„Imam dobru i lošu vest, loša je da je danas za ručak čorba od govana, a dobra je da čorbe ima kol’ko ‘oćeš“

Basara: Prognoza

Lepo je i davno Hegel objasnio da se robovi ne oslobađaju zato što jačaju, nego zato što gospodari slabe. Kao i sve vremenite stvari, i autoritarnost je podložna procesima propadanja i slabljenja, tako da će Srbija, ako ne okrene list i ako stvari nastave ovim tempom, prema mojoj prognozi prestati da bude autoritarna tamo negde oko 2248, plus-minus 10 godina.

Garantujem za tačnost prognoze. Kome garantujem? Kako kome? Dalekom nekom pokolenju iz 2248. godine, koje ako me se seti za Dan državnosti, setiće se, a ako me se ne seti, čuće seriju snažnih eksplozija. Neće to biti atomski napad. To će meni pucati qwrz što me se daleko pokolenje nije setilo. Malo ćeranja komedije nikad nije naodmet. Svetislav Basara

Subota (14:00)

U stanicu šnjima

Andrassy: Ako možemo kemijski kastrirat pedofile, možda ćemo u budućnosti moć čipirat kretene za volanom kojima su pješaci i ostali vozači samo ručnici preko kojih se slobodno gazi

Trenutno su u dućanima aktivne “back to school” akcije jer je nova školska godina “iza ugla” – tako kažu na radiju iako tekuća još nije ni završila, ali već smo navikli na to da nas se konstantno tjera da živimo nekoliko mjeseci u budućnosti. Valjda zato ekipa na autoputu vozi zabijena u tuđi auspuh – bez držanja razmaka, bez ideje da će se, ako dođe do neplaniranog kočenja, vjerojatno zabit u auto ispred sebe. Valjda zato i vole pretjecat kolonu preko pune crte – to što će možda usput poginut i/ili ubit nekog drugog je mala, zanemariva cijena, važno je da stignu prije nego što su stigli, pa makar i mrtvi.

Živimo i u budućnosti u kojoj tehnologija sasvim sigurno može onemogućit obijesnim vozačima da nastave bit jednako obijesni nakon što se dobro isplaču na ramenu odvjetnika i odrade par mjeseci punog pansiona u zatvoru. Hear me out, ionako smo još uvijek u halucinaciji o pravdi – sigurno se može napravit neki čip koji bi luđacima za volanom mogao deaktivirat ruke… NAKON što izađu iz zatvora u kojem su bili prekratko. Ne nužno zauvijek, ne nužno ni na 24 sata u danu, možda samo kad čip osjeti da luđak pokušava vozit – bez vozačke može i dalje, a bez aktivnih ruku sigurno ne može. Too harsh? Nije uopće, luđaci za volanom nikom ne bi nedostajali, a ovo bi samo bila jedna zaslužena, privremena sinkopa ekstremiteta. Razmišlja Andrea Andrassy za Miss7

Subota (00:00)

Da 'prostite na naslovu...

Ivančić: Deklaracija o krivom kurcu

HAZU Deklaracijom o hrvatskome povijesnom grbu zapravo apelira da se prestane s ocrnjivanjem Endehazije. Kao što je to činio legitimirajući ustaški pozdrav na zahtjev Vlade, ili tražeći od zemalja susjednih Hrvatskoj da podrže kanonizaciju kardinala Alojzija Stepinca, jer da im u protivnome treba uskratiti podršku za primanje u EU. Akademija naprosto smatra da Pavelićeva kvislinška država i njena nacistička ideologija ne smiju biti izložene ludilu “suvremene ideologizacije”, nego tretirane kao fatumi koji će se bezbolno uklopiti u slavnu i časnu hrvatsku povijest. U ovoj fazi rehabilitacije, vidimo, preko bijeloga kvadrata radi se na promociji ustaškoga znamenja. Je li zbog toga kriv kurac završio u naslovu? Za više informacija obratite se uredništvu lista, autor se ograđuje. Što se njega tiče, naslovna metafora (za koju ne snosi odgovornost) uspješno dočarava i mjeru društvene izlišnosti krovne ustanove nacionalne duhovnosti. Viktor Ivančić za Novosti.

Četvrtak (14:00)

Za to će vrijeme smišljat što će pred iduće izbore

Šajatović: Tri godine bez izbora? Dobro vrijeme za nečinjenje

Po svemu sudeći, ‘tri godine bez izbora’ proći će kao i najveći broj godina u prvoj četvrtini 21. stoljeća. Usporenim i naknadnim reakcijama na krizne situacije, prepuštanjem briselskim činovnicima da umjesto naših vođa osmišljavaju hrvatsku budućnost. I provođenjem neopasnih ‘reformi’ kakva je na primjer zabrana zatvaranja lođa na zgradama i stavljanja klimatizacijskih uređaja na njihova pročelja. Recimo da se nešto i petlja oko digitalizacije državnog aparata. Ali to je preklanjski snijeg. Danas se ozbiljne vlade bave umjetnom inteligencijom. Europska komisija odabrala je desetak zemalja članica kojima će sufinancirati gradnju takozvanih AI tvornica. Hrvatska nije na popisu tih zemalja. Kod nas je fokus na obnovi željezničkih tračnica. Kasni se 20-30 godina, ali, kako kažu u Dalmaciji, ‘vrag prišu odnija’. Kad za deset godina, možda, obnovimo tračnice, onda ćemo se baviti umjetnom inteligencijom. Ima vremena. Miodrag Šajatović za Lider.

Četvrtak (00:00)

Herojski fetus savladao sve prepreke nacionalnog identiteta – bez epiduralne

Ivančić: Identitluk Marije Selak

Kako je točno Marija Selak Raspudić “uspjela se roditi kao Hrvatica”?  Što je prije čina porođaja konkretno poduzimala, s kakvim se problemima suočavala, kakve je sve prepreke svladavala da bi na kraju “uspjela se roditi kao Hrvatica” i zbog toga poslije bila “ponosna”? Jesu li uspjehu Marije Selak Raspudić pridonijeli članovi medicinskog osoblja u porodilištu ili se on dogodio nezavisno od njih?

Da li je netko od tih krasnih ljudi danas u njenom izbornom štabu? Treba li činjenica da je Marija Selak Raspudić izabrala roditi se kao Hrvatica – pa onda u tome i uspjela – voditi zaključku da su fetusi samosvjesna ljudska bića i da je, prema tome, abortus ubojstvo? Usudi li se tkogod pretpostaviti da je Marija Selak Raspudić slučajno rođena kao Hrvatica, što bi mogao misliti o osobi koja slučajnost predstavlja kao vlastiti uspjeh? Da se, umjesto kao Hrvatica, rodila kao Španjolka, Romkinja, Šveđanka ili Srpkinja, bi li to Marija Selak Raspudić smatrala neuspjehom? Viktor Ivančić postavlja prava pitanja za Novosti.

Srijeda (01:00)

Bitno da su izbori završili bez žrtava u ljudstvu i materijalu

Basara: Nacionalna zakasnelost

Da skratim priču, a vi izvucite pouku. Sve zakasnele nacije – s liderom zakasnelih nacija, Srbijom, na čelu – formirane su bez dva bitna iskustva. Iskustva sa snažnom centralnom monarhističkom vlašću i bez iskustva s republikanskim demokratskim institucijama koje se sticalo dugovremenim borbama dok nije uhvatilo korena. Takve nacije su, kaže Plesner, sasvim razumljivo osetile snažnu odbojnost prema međunarodnom poretku u kome su glavnu reč vodile – i glavninu kajmaka kupile – pravovremeno formirane nacije, poput Britanije i Francuske, pa su zakasnele krenule u borbu protiv tog poretka, a da same nisu imale nikakav poredak.

Zbog napred pomenutog istorijskog neiskustva, zakasnele nacije su pomislile da politička moć nije oličena u državi, nego u narodu, pa su – da bi uvećale političku moć (koje tamo nije bilo) – krenule u ujedinjavanje naroda i širenje famoznog životnog prostora. Kakogod, nakon dva pokušaja koja su završila globalnim fijaskom, Nemačka i Italija su uhvatile korak s vremenom. Mi, jebo ja nas, još uvek kasnimo s prebrojavanjem glasova po vukojebinama. Svetislav Basara

10.06. (18:00)

A da je on nju ćušnuo, bilo bi belaja

Beck: Ima kofer s nuklearnim komandama, ali nije gazda u kući

Tradicija je da naši vodeći političari taje supruge, sjetite se Bandića, Mesića ili Petrova. Gospođe Plenković, Milanović i Tomašević vidimo samo iznimno, u izbornoj noći ili ako dođe neka strana delegacija, pa ni tad. Sad kad vidimo što se desilo Macronu, možemo reći da je to mudra mjera opreza – tako ih bolja polovica ne može obrukati u javnosti. No onda ispadne da političar ima problematičnog brata, kao predsjednik naše mlade Republike, ili oca tradicionalnih pogleda, kao zagrebački kozmopolitski gradonačelnik, kojemu to nije jedina obiteljska crna ovca, jer mu je i stric biskup. Kod Macrona je nezgodno ispalo zato što se pokazalo da nije gazda u kući, i to čovjek koji ima kofer s nuklearnim komandama. Bračni odnosi su politika, a i politika je neki brak, i zato Amerikanci cijene obiteljske ljude, što je ispit na kome je Trump pao. Nedostatak supruga u političkom životu Hrvatske uvijek mi je bio intrigantan. Sad vidim da je nedostatak očeva još zanimljiviji. Boris Beck za Večernji, cijeli tekst na Narodu.