Namerno nedovršena država
Basara: Istorijski uzroci frustracija

Već godinama se pitam – i nikako ne pronalazim odgovor na to pitanje – da li populacije Srbije (svih vremena i boja) uopšte žele neki normalan, tzv. bolji život, za kojim neprestano nariču. Kad kažem normalan život, mislim na miran protok stvari, udobnu svakodnevnu rutinu bez velikih, pogotovo bespotrebnih turbulencija, poredak u kom svi s velikim procentom verovatnoće mogu očekivati da će njihova porodična, lična i materijalna bezbednost potrajati na jedan duži period.
Uzeti ponaosob, svi članovi srpskih populacija naravno da žele bolji život, ali posmatrani kao celina, svi čine sve da zajednički život bude što nenormalniji. Odgovor na pitanje da li je to zato što je populacija Srbije svadljivija, namćorastija, sklonija nasilju i grabežljivosti i kraćih fitilja jeste – decidirano jok. Naša naopaka državna doktrina je krenula od sumanute postavke da najpre treba usrećiti ceo narod – ujedinjen a da čim drugim – i tek se onda pozabaviti dobrobitijem i prosperitetom pojedinih pripadnika naroda, da najpre valja postići onu Lomparovu (alternativa: Lumparovu) „spoljašnju slobodu“, pa tek onda poraditi na ličnim slobodama.
Doterali smo dotle da – osim policijskog – država nema nikakav autoritet nad otprilike polovinom populacije, koja izlaz iz situacije vidi u prioritetu spoljašnje slobode nad ličnom… Svetislav Basara