Basara: Kako sam postao viralan - Monitor.hr
Jučer (08:00)

Đaba kreči

Basara: Kako sam postao viralan

Konačno sam i ja dočekao svojih vorhololovskih pet minuta društvenomrežne slave. A evo i kako, što reko Blic. Prošle subote sam imao predstavljanje mog romana „Minority Report“ u Novom Pazaru. Od sat i po, koliko je književno veče trajalo, na razgovor o romanu i književnosti uopšte otišlo je nekih 30 minuta, dočim je ostatak vremena bio posvećen društvenopolitičkim i parapolitičkim temama… Da ne dužim. Bilo književno veče, završilo se književno veče… Pazarskom publikumu sam, dakle, pokušao objasniti – tj. usmeno džaba okrečiti – da „studenti“ nisu politička kategorija i da blanko protesti bez političke artikulacije (i naročito organizacije) završavaju kao što su završili svi protesti u poslednjih nekoliko godina – trt Milojkom ili krkom u pizdu. …uprkos mojim višekratnim obaveštavanjima javnosti da ja nikome ne „dajem podršku“, nego ili aktivno učestvujem u nečemu, ili ostajem po strani, gde sa zgrada pošta brišem grafite „Ovo je Srbija“ i preko izbrisanog džaba krečim „Ovo je pošta“. piše Svetislav Basara


Slične vijesti

Jučer (20:00)

Kad volimo Basaru i anarhiste (u mladosti)

Basara: Ispovest matorog anarholiberala

Cijela kolumna je za citirati, al tek se samo nešto mora izdvojiti: Tako me je onomad drug iz detinjstva pozvao telefonom i (pola u šali pola u zbilji) rekao sledeće: „Nisam očekivao od jednog anarhiste, makar bio i bivši, da toliko palamudi o koristima države, državotvornosti, ustavnosti i zakonodavnosti. Izdao si mladalačke ideale.“ Ali da: skupa sa još nekim drugarima bio sam ubeđen da su države, ne samo socijalističke, nepotrebna muka ljudi, relikt mračne prošlosti i nadao se – naročito ako bih cimnuo dva, tri piva – da će uskoro osvanuti dan kada će ljudi živeti u slozi bez partijskih i državnih nadzora i pritisaka… Znate kako ono kažu: ko u mladosti nije bio ekstremni levičar, nije bio mlad. Ima u tome neke istine, ali čim čovek malo dublje zagazi u život i jasnije sagleda stvari, shvati šta je Hegel hteo da kaže kad je napisao da je država jedno od najvećih dostignuća svetskog duha. Što je Hegel hteo da kaže nađite u kolumni Svetislava Basare. Ima i nastavak u sljedećoj kolumni. A ima i u sljedećoj (trećoj) u kojoj Basara kaže: Prethodna dva nastavka mini-serijala posvećenog državotvornosti – kako državotvornosti uopšte, tako i srbskoj – bili su jedno od najvećih džaba krečenja u mojoj blistavoj karijeri džaba molera.

Prekjučer (10:00)

To su ti specijalni ratovi

Ivančić: Radmanizacija svinjske kuge

“Ispričavam se na neukusu”, rekao je muž, “ali ispada da se najveći dio ministrova posla svodi na potporu krvoprolićima: podržava masovno ubijanje ljudi u Gazi, radi optimizacije ulizništva prema SAD-u i Izraelu, a podržava i masovno ubijanje životinja u Baranji, radi optimizacije vlastitog profita.”

“Sada bi pravo istraživačko novinarstvo trebalo razriješiti tu enigmu”, kazala je građanka, “a ne da se dokoni građani upuštaju u nagađanja.” Pa je prionula listanju informativnih stranica na ekranu svoga mobilnog telefona, u čemu joj se zdušno pridružio i bračni partner.

“Evo imaju nešto srpske Novosti”, rekao je suprug. “Naslov obećava: ‘Radmanizacija svinjske kuge’.”

“Opa! Što pišu?”

“Citiram: ‘Prema informaciji koju smo dobili od jednog člana istražnoga epidemiološkog povjerenstva, velika je vjerojatnost da je na farmu Sokolovac virus afričke svinjske kuge prenesen iz dupeta Donalda Trumpa.”

Građanka i partner najprije se značajno pogledaju. Onda uglas viknu:

“A gdje je ministar vanjskih poslova u zadnje doba najčešće boravio?”

Viktor Ivančić za Novosti.

Subota (22:00)

Rat kojem se još uvijek mijenja tijek

Dežulović: Ko je taj čovek?

Drug Visarionovič pojma nije imao da je upravo toga časa, u ponedeljak 29. novembra 1943. u sedam navečer, tri i po hiljade kilometara zapadnije, u letos oslobođenoj bosanskoj varošici Jajcu započela druga konferencija Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana ranije Staljin je zapretio Titovim partizanima da AVNOJ ne sme da ima karakter vlade, pa je zasedanje održano u potpunoj tajnosti.

U dramatičnim uslovima, u potpuno zamračenom gradu, pod zaštitom protivavionskih mitraljeza, delegati iz svih krajeva zemlje te su večeri doneli deklaraciju kojom se AVNOJ proglašava vrhovnim zakonodavnim i predstavničkim telom Jugoslavije, te uspostavlja Nacionalni komitet kao privremena vlada pod predsedanjem Josipa Broza sa zvanjem maršala.

I ko zna kako bi Drugi svetski rat u Jugoslaviji završio, da u poslednji čas, u jesen 2025. godine, Skupština Srbije na predlog akademika Matije Bećkovića i četvorice poslanika nije zvanično ukinula odluke zasedanja u Jajcu. Boris Dežulović za Novosti.

Petak (15:00)

Njihov, a da nije ni znao

Basara: Charlie’s wake u Pičkovcu Donjem

Do trenutka ubistva na nekom skupu u nekoj američkoj pripizdini, moja neznatnost nikad nije bila čula za Čarlija Kirka, a kako se ubrzo ispostavilo, malo je koja neznatnost u Srbiji – uključujući većinu ožalošćenih – ikada bila čula za Čarlija Kirka.

Čim su, međutim, čuli da je ubijeni Čarli Kirk desničar, zakleti protivnik abortusa, pedera, rodne ravnopravnosti – da ne dužim: svega što je teška muka svetosavskom duhu – ovdašnji mudžahedini-i-halk (koje euromahala u tupoumnosti naziva „desnica“) naprasno su se ožalostili, da bi se, kad se pronela neproverena vest da je Čarli „voleo Srbe i da se nosio mišlju da pređe u pravoslavlje“, žalost vinula do neprebolnosti. Njegove govorancije nisu ništa ekstremnije od govorancije većine evropskih konzervativaca i da su uglavnom sastavljene od prilično koherentno izloženih sveopštih mesta ko bajagi tradicionalističke, porodične i parahrišćanske pseudomitologije, čemu se možda ima zahvaliti engleskom jeziku, koji ostavlja vrlo malo manevarskog prostora za bulažnjenja.

Jedna od glavnih osobina „desničara“ (svih nacija i boja) jeste sklonost da se iz (tuđe) smrti izvuče profit. Sledstveno su belosvetski, srpski i hrvatski „desničari“ požurili da pogibiju Čarlija Kirka pripišu udruženom svetskom, srpskom i hrvatskom levičarstvu i bezbožništvu. Svetislav Basara

Četvrtak (21:00)

Ako ne u Londonu, može u Brazilu ili Australiji. Usput vam je

Andrassy: Mali vodič za sve koji imaju želju posjetiti izložbu koja vas vodi kroz set serije ‘Prijatelji’

Lokacija je Excel London, izložbeni i konferencijski centar na istoku grada smješten na stanici Custom House. Karta za ulazak na izložbu je između 20 i 32 funte ovisno o terminu koji odaberete, a mi smo odabrali petak u podne. Experience traje sat vremena, a prije nego što uđete, ljudi koji skeniraju karte će vam dat “ticket” za fotografiranje. Do glavnih prostorija vas vode hodnici ispunjeni najpoznatijim citatima i detaljima iz serije, a jedan od najvažnijih hodnika je pismo koje je Rachel napisala ima 18 stranica – front AND back – a vi imate dovoljno vremena da ga detaljno pročitate i probate ne zaspat dok to radite. Nama je za sve ovo trebalo vrlo opuštenih 45 minuta – doduše, nismo pročitali cijelo pismo jer da jesmo, možda bi još uvijek spavali na kauču. Izložba je dostupna i u New Yorku, Parizu, Sydneyu, São Paulu i uskoro u Las Vegasu, a u Londonu je otvorena do 4.1.2026. Andrea Andrassy za Miss7

Srijeda (18:00)

Pal, nepal, paleta: generacija koja je sanjala Dinamo, a završila u skladištu

Dežulović: Balada o Ronaldu iz Knina

Ah da, Ronaldo B. zvani Ronaldo. I njegova životna priča slična je priči Mehe, Tome i Brzog: rođen u Kninu prije dvadeset tri godine bio je talentirani nogometaš, viđen za buduću zvijezdu Dinama, zbog lakog koraka i jakog udarca mladi je Ronaldo Barišić uskoro i ponio nadimak Ronaldo. I što je bilo? Došao kninski originalni Ronaldo na probu u Dinamo, a tamo na njegovom mjestu već pod ugovorima igraju neki čudni ljudi čudnog imena, kojekakvi Kolumbijci, Alžirci, Albanci, Bosanci, Portugalci, Francuzi, Šveđani i Španjolci, crnci, Arapi, ovi, oni, ne zna čovjek je li Eurosong ili Dinamo! Tako je, eto, završila nogometna karijera mladog Ronalda iz Knina. Kolumbijci, Alžirci i Albanci oduzeli mu posao.

Tako je, najzad, okrutno iz snova probuđena cijela Ronaldova generacija – hrvatska mladost koja je poput Tome, Mehe i Brzog cijeli život na kauču uz limenku Žuje maštala da vozi taksije, autobuse i kamione, ili još bolje, dostavne mopede s onim žutim, plavim i zelenim kutijama za pizze i hamburgere, ili da na nekom zagrebačkom gradilištu na plus trideset izliva beton u šalunge, ili da u kakvom dalmatinskom restoranu deset sati dnevno servira smrznute patagonijske lignje, ili da viljuškarom u nekom skladištu slaže palete s vrećama šećera… Boris Dežulović za N1

21.09. (21:00)

Čisto da čuje i tu drugu stranu

Andrassy: Voljela sam Charliea Kirka. Na feedu, iako se nisam slagala s njim

Čovjek se glasno protivio pobačaju čak i u slučaju silovanja, protivio se i gej i trans pravima, ženama je predlagao da se, ako je ikako moguće, udaju do 25. godine života i posvete obitelji umjesto karijeri, a nije mu bilo strano ni koketiranje – a nekad i strastveno javno grljenje – s idejom da su crnci inferiorna rasa. Zašto sam ga, pobogu, onda voljela? Nekoliko je razloga – jedan od njih je guilty pleasure promatranje sadržaja koji proizvodi, a sadržaj je, barem što se tiče mene i mojih svjetonazora, graničio s nakaradnim, a često je i prelazio tu granicu.

Charlie Kirk je bio riznica kontroverznih ideja i “informacija” koje se kose s medicinom, nekad i sa zdravim razumom, ali bio je i edukativni materijal u domeni javnog nastupa – sugovornicima je s lakoćom poništavao argumente, a lakoća je, opet, proizlazila iz činjenice da je na tuđi bijes često reagirao mirnoćom i staloženosti… uz povremenu dozu bahatosti koja mu je samo išla u prilog jer bi dodatno iziritirala protivnike. Andrea Andrassy otkriva čari demokracije, za Miss7.

21.09. (18:00)

Previše kolateralnih žrtava

Dežulović: Vidimo se u čitulji 2

Sve u svemu, kako vidimo, Aleksandar Vučić je preživeo više atentata nego sam Fidel Kastro. Šest stotina trideset četiri? Pih. Šest stotina atentata srpski predsednik preživi dok spava. Kad, dabome, uopšte spava. Srpske tajne službe, policija i pravosuđe – šta dalje da pričam – toliko su zauzeti oko obezbeđenja predsednika Vučića da u svih dvadeset pet godina nisu uspeli da uhapse i osude nijednog jedinog atentatora. Eno i prevejani Lari King pre tri-četiri godine umro na slobodi.

Četvrt veka fijuču tako meci nad Vučićevom glavom, padaju oko njega balistički projektili, gruvaju “zolje”, sevaju noževi, štekću mitraljezi, cvrkuću snajperi, šapuću prigušivači, kao pokošeni padaju gosti namernici, konobarice, orkestri i pune kafane, padaju mostovi, sajamske hale i kompletni beogradski kvartovi – u Novom Sadu, recimo, pala cela železnička nadstrešnica – i na kraju filma, videćete, u celoj Srbiji “zaglavljenoj u kriminalu, nasilju i siromaštvu” neokrznut će ostati samo vođa naprednjačkog nedoklana, promašeni čovek Aleksandar Vučić Pirke. Boris Dežulović za Novosti

21.09. (12:00)

Književnost protiv metka

Jergović: Tko je nama Charlie Kirk?

Charlie Kirk se zalagao za pravo svakog Amerikanca na neograničeno posjedovanje oružja. Ubijen je od onog koji je to pravo obiteljski i tradicionalno konzumirao. Kirk je bio krajnje desni republikanac. Ubojica je potekao iz miljea krajnje desnih republikanaca. Je li i sam to bio, ne možemo znati. Ili je ubojica naprosto sumasišavši mladić iz provincije? Ali kao što svi oni američki građani koji se protive Trumpovom korporativizmu, kao što svi svjetski ljevičari, liberali i antifašisti ne bi mogli biti suodgovorni da je kojim slučajem ubojica iz obitelji crnaca, homoseksualnih ili biseksualnih opredjeljenja, muslimanske vjeroispovijesti i ljevičarskih nazora, kojima u stanu vise posteri Che Guevare i Ive Lole Ribara, tako ni sad ne možemo reći da su Charlieja Kirka pogubili njegovi. Kao ni to da ga je pogubio jedan njegov. To naprosto tako ne ide.

A jesam li primijetio da se neki ljudi po društvenim mrežama obijesno i divlje raduju smrti Trumpova TikTok influensera Charlieja Kirka? Naravno da jesam! I ne bih mogao podnijeti da je među njima neki moj dobar poznanik, ili netko za koga bih mogao povjerovati da je čitao moje knjige. Zaista bi me potreslo to da je netko čitao moje knjige, a sad slavi smrt. Ne zato što živim u tom oholom i budalastom uvjerenju da ljudi bivaju dobri kad čitaju baš moje knjige, nego zato što vjerujem da je čovjekova sposobnost uživljavanja u perspektive drugih ljudi brana pred zvijeri koja je u njemu. Književnost umiruje zvijer u čovjeku. Miljenko Jergović za svoj blog

20.09. (11:00)

Kad fikcija zvuči kao arhivska građa

Ivančić: Za dom i druge bajke

Ustašizacija Hrvatske u prevelikoj je mjeri bila HDZ-ov državni projekt – i to projekt duga vijeka, začet s prvim kmečanjem države u jaslama, a u sklopu kojeg je sam pozdrav “Za dom spremni” bio ponajmanje važan – da bi se njenu okosnicu i dalje smjelo tražiti na crnoj margini. Ta margina, na kojoj vlada puna sloboda urlanja, mahanja crnim zastavama i razmetanja naci-fetišima, idealan je deponij za odlaganja tuđih grijeha i zapravo služi skrivanju pune istine o kasarni koju zovemo hrvatskim društvom.

A opet, budući da po kriterijima što su ih ustanovili Andrej Plenković i njegov vladajući personal spadam među “radikalne ljevičare”, sasvim je moguće da sam gornju priču izmislio, zato da bih podlo blatio Domovinski rat, stranku na vlasti, a onda i samu hrvatsku državu. Štoviše, kao “radikalni ljevičar” nisam je mogao ne izmisliti, jer čak i da je priča istinita, odgovorni građani, koji drže do vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske države, obavezni su je tretirati kao gnjusnu laž. Viktor Ivančić se vratio s godišnjeg da nam ispriča kako su ga mobilizirali prije 30 godina zbog fotomontaže Tuđmana na naslovnici Feral Tribunea (Torpedo), za Novosti.