Basara: Kultura haosa - Monitor.hr
02.08. (17:00)

Ali niti da se dupetom mrdne

Basara: Kultura haosa

Svet je sam po sebi haotičan, haos je prirodno stanje sveta, stepen haotičnosti u Srbiji – i stepen navučenosti na haos – govore da srpsko društvo nije odmaklo podaleko iz tzv. prirodnog stanja, onog hobsovskog rata svih protiv svih, stanja u kome je rat ratni cilj.

Da li je onda onaj gospojin famozni „izlaz“ iz srpske haotičnosti u pribegavanju nekom neprirodnom ili – da zlo i Porfirije ne čuju – protivprirodnom ili čak vanrednom stanju? Ne. Rešenje je u kolektivnim naporima da se u haos unese što je moguće više reda, a alatke za taj posao su sledeće: kultura, uspostavljanje kriterijuma i sistema, striktno poštovanja ustava i zakona.

Naše društvo i naša država – koja je u toj stvari ključna – nisu se baš pretrgli na tom poslu, imali su preča posla, npr. u poslednje vreme borbu za suverenitet, Srba u Crnoj Gori, tako da je haotičnost postala način života, navika, druga priroda. Koliko god srpsko društvo bilo navučeno na haos, koliko god mu haos bio prirodno okruženje – koliko god za nešto drugo i ne znali – haos čak ni nama Srbima nije prijatan ambijent za život. Svetislav Basara


Slične vijesti

Ponedjeljak (10:00)

Sveučilišta traže disanje bez dozvole

Američka sveučilišta pod pritiskom: pad upisa, rezanje istraživanja i borba za opstanak

Trumpova administracija provodi niz mjera koje pogađaju američka liberalna sveučilišta poput Bostonskog. Zbog restriktivne imigracijske politike i skupljih viza, broj stranih studenata pao je za 15 posto, a ukidanje milijardi dolara iz federalnih istraživačkih fondova dovelo je do zatvaranja laboratorija i otkaza. Pokušaj oporezivanja sveučilišnih donacija zasad je ublažen, no financijski pritisci rastu. Vlada sada nudi sveučilištima “Compact for Academic Excellence” – povlastice u zamjenu za ideološku prilagodbu. Akademska zajednica odbija ponudu, ali mnogi se pitaju – koliko dugo će izdržati? Maruška Vizek za tportal

26.10. (14:00)

Tko je, dakle, sljedeći?

Dežulović: Jedne duge, mračne noći

Površnom pratitelju hrvatskih društvenih i političkih prilika može, dopuštam mogućnost, izgledati prilično idiotski nas sedmoricu ostarjelih i ocvalih pisaca i žurnalista nazivati batinašima, ali ne i onima upućenima. “Vlada će nastaviti pridonositi stvaranju tolerantnog i uključivog ozračja u društvu, a isto se nadamo da će početi činiti i gospodin Jergović”, podsjetit će upućeni na riječi iz priopćenja Plenkovićeve vlade, koja je upravo žrtvu optužila kao netolerantnu i isključivu. Ukratko, shvatili ste, okorjelog batinaša kakvi smo i nas ostalih šestorica, na čelu sa starim batinašem Jurom.

I jasno, točno mjesec dana kasnije na Jurinoj zgradi na Manušu osvanulo je – “Komunjaro šugava, jebemo te u guzicu”.

Andrej Plenković sada, međutim & zanimljivo, šuti. Četiri dana prošla su otkako je slavna banda Nepoznatih Počinitelja ispisala grafit na Pavičićevoj zgradi, a i ministar unutarnjih poslova, i ministrica kulture, i sam predsjednik Vlade šute i prave se da ništa ne čuju i ne vide: ni prijetnje Jurici, ni ustaše u javnom prostoru, ni ono, kako se zove, ozračje u društvu. “Plenković im je otvorio vrata, i sad se ponaša kao da to ne vidi.” Boris Dežulović za Novosti.

26.10. (10:00)

Glorija, ali ne i gloria mundi

Beck: Umjesto prema Mataniću, gnjev javnosti okrenuo se prema novinarki

Jasan je motiv Matanića da daje intervjue, jer promovira svoj novi kratkometražni film “Doll – Lutka”, što znači da radi. Ni karijeri režisera Romana Polanskog nisu naškodile optužbe za seksualno zlostavljanje iz 70-ih. Mogao je snimati filmove, i čak dobiti Oscara 2003. za „Pijanista“, iako nije smio ući u SAD da ga osobno preuzme. Mnogi su se moćnici izvukli nakon što je pao financijaš i seksualni predator Jeffrey Epstein, koji im je podvodio mlade djevojke, čak i s 14 godina, ali ne i princ Andrew, i to samo zato što postoji fotografija.

Početak Andreweva pada vezan je za medije: da se spasi od razorne fotografije, dao je 2019. intervju novinarki BBC-ja Emily Maitlis, koji je završio katastrofalno po njega, a laži koje je tada izrekao, još ga progone. Usporedite to s intervjuom koji je glavna urednica Glorije u zadnjem broju te ženske revije vodila s redateljem Daliborom Matanićem, kog su brojne žene optužile za napastovanje. Profesionalno učinjen intervju BBC-ja nije naškodio novinarki i mediju, a ovaj jest, pa je obrisan s interneta, a obrisano je i naknadno objašnjenje zašto je i kako vođen, ostala je tek isprika urednice. Boris Beck za Večernji (i za Narod).

25.10. (00:00)

Hrvatska, to sam ja

Ivančić: Apsolutistički poremećaj

“Hrvatska pozdravlja najavljeni susret u Budimpešti između američkog i ruskog predsjednika na temu mira u Ukrajini”, rekao je novinarima Andrej Plenković nakon sastanka nečega što se zove “format EU MED 9” u Portorožu. “Kako on zna što ja pozdravljam?” zapitala se Hrvatska. Isprva je mislila šutke preći preko toga, kao i obično, no ovoga puta joj vrag nije dao mira, pa je glasno ponovila upit: “Kako ti znaš što ja pozdravljam?” Sekundu kasnije dobila je odgovor: “Mala, ne pizdi!”

“Zašto govoriš u moje ime?” ustrajavala je Hrvatska. “Nego u čije ću?” pitao je on. “U svoje”, odgovorila je ona. “Ali ja sam predsjednik Vlade!” podviknuo je on. “Onda nastupaj kao predsjednik Vlade, a ne kao Hrvatska!”

“Mnogo je bliže istini da Hrvatska guši slobodu štampe kaznenim progonima novinara, nego da Hrvatska pozdravlja mirovne inicijative ili da Hrvatska uživa ugled među partnerima. Nije dakle tvoj problem samo u identifikaciji s Hrvatskom, već i u bolesnoj selekciji onoga u čemu ćeš se s njom poistovjetiti”… Viktor Ivančić za Novosti

23.10. (18:00)

Naručiš kauč, ali nisi mislio da je za Barbie

Andrassy o šokovima s Temua: Ljudi se većinom osjećaju prevareno, a rijetko se tko od njih osjeća neinteligentno


“Šokantnih” Temu priča na internetu ima koliko želite - neki su mislili da kupuju ogroman adventski vijenac, a pojavila se poliesterska salveta s ilustracijom vijenca, neki su kupili bundevu za Halloween i dobili napuhanac od 3 metra koji jedva stane u dvorište, neki su bili uvjereni da kupuju trosjed, a na adresi im se pojavila maketa kauča koji stane u dječju ruku… Temu, naravno, jasno i detaljno opisuje što naručujete, a bitno je jedino da znate slova - i da koristite zdrav razum koji bi vrlo vjerojatno prvi predložio da haljina od 20 dolara ne može izgledat kao haljina od dvije tisuće, a da kauč od 37 vjerojatno nije kauč za ljude. Andrea Andrassy za Miss7 spominje i očite prijevare na internetu na koje neki ljudi ipak uspiju nasjesti.

19.10. (23:00)

Zvijezde terapije, statisti boli

Andrassy: Ako su priče žrtava neizvedive, onda nije trebalo ni odmrzavat onog tko ih je učinio žrtvama

Intervju s Matanićem mi uopće ne smeta, dapače – hrabar je to potez, trebaju nam priče o posrnulim ljudima koji rade na tome da zasluže novu šansu, treba nam priznanje krivnje (bez AKO, jasno), trebaju nam priče o ovisnosti i bijegu iz pakla koji donose, treba nam i kajanje (opet bez AKO), ali onda nam je trebala i jednako hrabra priča posvećena žrtvama, a ako već “ne zaslužuje” naslovnicu, onda barem zaslužuje jednaku razinu zastupljenosti u nastavku, makar i anonimno. Njihove priče, njihove noćne more, njihovi strahovi, njihov PTSP, njihova sramota koja je, kao i uvijek, s prevelikom lakoćom prebačena s počinitelja na njihova leđa. Matanićevo izlječenje je, iako je potrebno i poželjno, u ovom trenutku sasvim sporedno i bit će takvo dok god ne saslušamo i saniramo stvarno oštećene. Za početak, Mataniću umjesto megafona treba uručit zaslužene pravne posljedice, a megafon dajte žrtvama. Kaže Andrea Andrassy za Miss7

19.10. (11:00)

Toliko se vole da su angažirali odvjetnike da se vide

Dežulović: Ne daj se, Željka

Ti i ja, Žeki, bili smo sve samo ne klišej: ti, požrtvovna majka, supruga i domaćica, ali i hrabra konzervativna aktivistica, katolička križarka, ali i uspješna poslovna žena, a ja ateistički agitator, neuspješni komunistički revolucionar i ubogi novinarski plaćenik u četvrtom braku – i uvjeravali smo se kako su klišeji preuski za nas dvoje. Konačno sam to shvatio prije dva-tri tjedna, nedugo nakon našeg posljednjeg susreta na Kaznenom sudu. Ti se bojiš seksa. Tvoj strah od seksa, isti onaj koji nas je prije sedam godina spojio, na koncu nas je – tužne li ironije – i udaljio. Željka, Žeki, Plava vilo, Plavi anđele moj. Seks je dobar. Seks je lijep. Seks je osvještavanje tjelesnosti našeg duha. Da, to je potvrda svetosti ljubavi, ali seks je i strast, i igra, i potraga. Seks može biti i samo kratko ljudsko zadovoljstvo, tjelesni užitak za one koji još nisu pronašli svetu ljubav. Tvoj Bog, ako ti je tako lakše, dao nam je taj užitak. Školarci će učiti o seksu? Pa što? Umjesto o ratovima i smrti učit će o tjelesnoj ljubavi. Boris Dežulović za Novosti

17.10. (10:00)

Filozofski teatar izvan teatra

Postnikov: Dubravka Vrgoč promašila temu – bojkot nije “cancel culture”

Ako je ravnateljici trebao neki upečatljiv strani termin, pritom, nije trebala tražiti daleko. Varufakisov bojkot (Index) očito, naime, pripada pokretu poznatom po nazivu BDS: boycott, divestment, sanctions. Ili: bojkot, povlačenje investicija, uvođenje sankcija. BDS Hrvatska, na kraju krajeva, potpisao je još onaj ljetošnji poziv na otkazivanje Naharinovog gostovanja. Ali Vrgoč, čini se, o tome ne zna ništa. I tu dolazimo do problema: njezini pozivi na “dijalog”, na “zajedničko promišljanje svijeta” i na “susret različitih pogleda” ne mogu biti ništa nego floskula ako osoba koja na dijalog poziva odbija odvojiti barem malo vremena da se informira o “različitim pogledima” ljudi s kojima bi “zajednički promišljala svijet”.

A nije teško informirati se. Lakše je, naravno, unaprijed otpisati neistomišljenike kao ekstremiste, čudake zatvorene za bilo kakvu raspravu, strašne kancelaše i kancelašice. Međutim, iza pokreta BDS stoji preko 20 godina zajedničkog internacionalnog iskustva, suradnja nebrojenih organizacija i pojedinaca, razmjena znanja i uvida. Ništa ekstremno ne sadrži njihova platforma: BDS se eksplicitno poziva na Opću deklaraciju o ljudskim pravima i na šire tekovine međunarodnog prava. Boris Postnikov za Novosti o traženju da se otkaže nastup plesne predstave izraelskog koreografa.

16.10. (10:00)

Kirurški precizno: skalpelom po zdravom razumu

Dežulović: Spolne slobode eurokirurga Vilija

Da skratim priču, nekidan su objavljeni rezultati natječaja, i od tri kandidata izabran, jasno, Vili Beroš. Bio je, kažu, idealan kandidat. Ostala dvojica imala su valjda samo potvrde da se protiv njih vode kazneni postupci zbog djela protiv spolne slobode – mora da je to, nema što drugo biti – a Beroš trijumfalno priložio potvrdu o kaznenom postupku za mito i korupciju. Sedam dana komisija onda provjeravala jesu li ti, kako ste rekli, mito i korupcija, neke perverzne seksualne prakse i sklonosti, pa otkrili da, doduše, ima veze sa seksom – nešto kao jebanje u zdrav mozak, nisu ni oni najbolje shvatili – ali dobrovoljno i uz obostrani pristanak. A vjerojatno je pomoglo i to što je jebač u zdrav mozak ispao neurokirurg. Može li, međutim, netko s optužnicom nad glavom koncentrirano raditi svoj posao, naročito kad je taj posao otvaranje lubanja živih ljudi? Ovisi, shvatili ste, o optužnici. Boris Dežulović za N1

15.10. (00:00)

Kad desnica čuje “Sve što znaš o meni” — odmah se uvrijedi

Markovina: Desnica u ratu s Arsenovim porijeklom

Okomio se tako Radić, lider raskolničke, radikalno desne stranke Domino, zapravo i na ideju izgradnje mreže tih kulturnih centara, ali i na ono što on naziva prisvajanjem Arsena od strane srpske zajednice. U tome je otišao toliko nisko, da je dodao kako su čekali da umre Gabi (Index), da bi to mogli izvesti, promatrajući je valjda kao ženu na braniku hrvatstva u obitelji Dedić. Nije mu to vjerovatno bila namjera, budući da desni radikali u pravilu kriju zadnje namjere, ma koliko one prozirne bile, ali Radić je s ovim istupom otkrio da desnica zapravo želi Hrvatsku bez Srba. Što se pak samog Arsena tiče, koji je nerado govorio o politici, pa i o neugodnosti koja se dogodila s njegovom kućom u Šibeniku devedesetih, činjenica je da je snimio dva nevjerovatna ratna albuma, „Tihi obrt“ iz 1993. i „Ministarstvo straha“ iz 1994. godine, koji su dva najsnažnija svjedočanstva o ratu u Hrvatskoj i o tome kako ga je sam Arsen teško doživio. Dragan Markovina za Peščanik.