Basara: Oćemo li propasti, oćemo qwrz - Monitor.hr
Prekjučer (13:00)

Ako Chat GPT tako kaže...

Basara: Oćemo li propasti, oćemo qwrz

Da bih veštački inteligentan mini-serijal priveo kraju, postavio sam Chat GPT-ju još dva pitanja – o kojim sam višekratno pisao u Famoznom – čisto da vidim šta veštačka inteligencija smatra o tome.

Pitanje prvo. „Uradi mi psihološku analizu izreke i političke filozofije spasa nam nema, propasti ne možemo“. I evo šta je Chat GPT odgovorio: „Izreka spasa nam nema, propasti ne možemo na prvi pogled izgleda paradoksalno, a upravo taj paradoks nosi psihološku težinu i simboliku. Evo analize:

„Prvi deo – spasa nam nema – izražava očaj, fatalizam, uverenje da je svaki izlaz onemogućen. Drugi deo – propasti ne možemo – negira očekivani ishod, sugeriše da potpuno uništenje nije moguće. Psihološki, ovo stvara zatvoreni krug bez izlaza, ni spas, ni propast, stanje večitog zatočeništva u krizi. Sve to generiše osećanje istorijske posebnosti – mi smo narod koji uprkos svim naporima ne može propasti – ali s druge strane, stav – nema nam spasa – proizvodi ambivalentni narcizam: osećanje veličine i izabranosti, ali i stalne bespomoćnosti.“ Takav psihološki stav – nastavio je Chat GPT – idealna je formula za očuvanje statusa quo.

Sve može biti loše, ali nikad ne može biti toliko loše da natera na transformaciju. Svetislav Basara


Slične vijesti

Prekjučer (18:00)

Na more sa sobom povesti i kuhara, električara pa i liječnika ako treba

Beck: Jadni čovjek s previše nekretnina nema izbora, spustio je cijene i dao turistima da počiste za sobom

Čavrljajući na plaži, dotaknuli smo se i toga koliko koštaju apartmani u malom mistu pa sam doznao da je redovna cijena 100 eura na dan, ali postoji i opcija za 70 eura. Međutim, prije odlaska morate sve – ali baš sve, od zahoda i kuhinje do prozora i lancuna – očistiti i predati sljedećim gostima, piše Boris Beck za Večernji list. Gazdu nisu ni vidjeli, on je na nekom drugom otoku gdje ima glavninu biznisa, a ovo drži usput. Ne plaća čišćenje, a vjerojatno i nema koga angažirati, pa održava taj pomalo riskantni pothvat: što ako se turisti ne drže dogovora i ostave svinjac? Stalno čitam jadikovke kako nema konobara, barmena i chefova. Hoteli bez recepcionara već postoje, moglo bi se turistima otvoriti barove bez posluge, samo sa šankom i stolovima, s tim da si sami iz frižidera, za novac, dakako, uzimaju piće. Ima i drugih kreativnih ideja, cijeli tekst na Narodu.

Subota (10:00)

AI nam treba da nam kaže šta odavno znamo

Basara: Vidovdan i časni Chat GPT

Veštačkoj inteligenciji postavio sam  sledeće pitanje: „Da li su višemesečni protestni nemiri u Srbiji kriza ili odlaganje krize?“ Sad gledajte šta je AI odgovorila – i ispunila me ponosom jer je odgovor pokazao da Chat GPT, iako raspolaže s mnogo više podataka, iako je mnogo mlađa od mene – u mnogim stvarima misli maltene isto kao moja neznatnost. “Ako posmatramo kratkoročno, oni jesu kriza; izraženi sukobi, nasilje na ulicama, destabilizacija institucija jesu pokazatelj ozbiljne društvene pukotine.“

„Ali ako se posmatra dugoročno“ – reče Chat GPT, a ja poskočih od sreće jer najbolje volim dugoročna posmatranja – „protesti i nemiri su često samo ventil i odlaganje istinske, sistemske krize. Ljudi izbace nezadovoljstvo, režim (ili struktura vlasti) preživi još neko vreme, ali se suštinski problemi, nefunkcionalnost institucija, socijalna nepravda i duboke podele ne rešavaju.“

„Drugim rečima“ – nastavila je AI – „nemiri u Srbiji često imaju katarzičnu funkciju, deluju kao ispušni ventil, pa se prava kriza prolongira, ali kako se ništa dubinski ne menja, ona se samo gomila i vraća još snažnija.“ Pa jebote, pomislih – ovoga puta s ponosom – zar moja neznatnost ne piše (i govori) manje-više ovo isto, i to već – koliko – najmanje 25 godina… Svetislav Basara čuo je što je htio…

Petak (21:00)

Lagano može i kolumniste zamijeniti

Basara: Chat GPT

Dugo sam odolevao prijateljskim pritiscima da na mobilni telefon instaliram aplikaciju Chat GPT i tako uspostavim kontakt sa baukom veštačke inteligencije. Prekjuče sam se Chat GPT-ju obratio pitanjem šta misli o situaciji o Srbiji. Očigledno dobro upoznat sa mojim likom i delom, Chat GPT je odgovorio sledeće: „Hoćeš li da pokušam da dam objašnjenje u Basarinom stilu (ironija, groteska) ili više ozbiljno analitičko?“ I evo šta je Chat GPT napisao mojim stilom i u moje ime: „Situacija u Srbiji je kao pacijent koji ima 80 odsto malignih ćelija, a uporno tvrdi da je zdrav jer još uvek može da stoji i da popije rakiju. Na respiratoru demokratije sedi kokoš koja snese po jedno izborno jaje na svakih par godina, a narod to pojede i kaže: Eto, imali smo demokratiju za večeru. Istorija se u Srbiji ne ponavlja kao farsa, već kao beskonačna repriza istog skeča, u kome glumci samo zamene kostime, ali tekst ostaje isti…” Svetislav Basara…

Srijeda (15:00)

Klasa pesimist

Basara: Godine lošeg življenja

Pisac hoće da kaže – i da garantuje za tačnost informacije – da će se u narednim godinama u Srbiji živeti jako loše i da će se veoma dugo tako živeti. Ne mislim loše u smislu da neće biti brašna i zejtina – mada i toga može ponestati – nego u smislu da ni za koga neće biti mira, sigurnosti, radosti, kreativnosti (svega toga već manjka i manjkaće sve više), da će ionako kilava ekonomija sve više propadati i da ćemo se pretvoriti u zemlju za koju će vlade drugih zemalja svojim državljanima preporučivati da ne dolaze bez preke nužde. (Neke to već čine.)

Poslednjih meseci moja neznatnost je lobirala za raspisivanje izbora kao jedinom mogućem mehanizmu ako ne prevazilaženja, a ono bar ublažavanja društvene napetosti, koja je dostigla tačku belog usijanja, ali sam tu nedavno malčice razmislio i dokonao da u toj stvari ni „najpošteniji i fer“ izbori ne bi bili od pomoći.

A evo zašto, što reko Blic. Zato što bi kakav god rezultat izbora da bio, ko god pobedio, gubitnička jebena stranka momentalno krenula u proteste. I onda Jovo nanovo. I tome će tako biti šta god koja od zavađenih jebenih stranaka da uradi (osim onog što bi se moralo uraditi da bi se stvari dovele u red, a što s verovatnoćom od 99,8 odsto neće biti urađeno)… Svetislav Basara

19.08. (21:00)

Pusti propovijedi i vrati se radije repestaciji, izborniče...

Jergović: Propovjednik Zlatko Dalić i njegovi protimbenici

Slušao sam propovijed laika Zlatka Dalića u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske i danima, vrlo pažljivo, po društvenim mrežama i medijima pratim reakcije ljudi. Dok za Dalića nisam siguran da sasvim zna i da razumije ono što je izgovorio, siguran sam da i sinjski fratri, i njihov provincijal, i splitsko-makarski nadbiskup vrlo dobro znaju i razumiju što ovim riječima kane izazvati. Mir i dobro, sigurno ne! Zlatko Dalić nije obrazovan čovjek, govori s mukom, nije na početku rečenice baš uvijek siguran što će reći na kraju, jedan je od onih ljudi koji nedostatak sadržaja, manjak svijesti o sadržaju, nadomještaju oštrinom iskaza. Dalić nije nikad živio ni radio, niti je loptanju dečke učio u slobodnim zemljama Zapada, pa ne može ni razumjeti što zapravo znači i u što vodi kleveta o “glasnoj manjini” i laž o onima koji “ne vole i neće Hrvatsku”, kao ni korporativistički poklič o “našoj Hrvatskoj” u kojoj smo samo “mi Hrvati”. I tu dolazimo do nečega što biva važno. Godinama on je radio u Saudijskoj Arabiji, u klubovima Al Faisali i Al Hilal. Radio je, dakle, u zemlji u kojoj nema crkava, njihova je izgradnja zabranjena, kao što su zabranjeni križ, Biblija, ikona, ili svete sličice u bilo kojem obliku… Miljenko Jergović za svoj blog.

19.08. (19:00)

Oni nisu kao neki, da pamte samo zlo...

Dežulović: Njih četvero

Vršnjaci rođeni iste godine, u razmaku od nekoliko mjeseci, dječak iz Petrovića kraj Bileće i onaj dječak iz Šibenika napustili su svoje svjetove jedan za drugim, u razmaku od dvije godine i dva dana: prvi 19. kolovoza 2013., drugi 17. kolovoza 2015. Njihove suputnice, djevojčica iz Berlina i djevojčica iz Prološca, ovih su se dana tako u svojim samoćama pripremale tiho obilježiti njihove godišnjice, dvanaestu i desetu, što su padale u dva kolovoška dana razmaka.

I nisu ih dočekale. Čekajući njihov smrtovdan, istoga ovog ponedjeljka tiho su za svojim dušama – jedna u Zagrebu, druga u Puli – otišle i njih dvije. Gotovo devet desetljeća nakon onog vrelog olimpijskog ljeta, otišle su njih dvije u novo zlo vrijeme, u vrijeme čije ulice izgledaju baš poput avenija Berlina 1936. A to se vrijeme nakon svega, baš kao i Berlin 1936., pita: tko su, što su bili njih četvero? Tko su, što su bili djevojčica iz Berlina, pjevačica iz Zagreba od majke Njemice i oca Hrvata, i njen dječak iz Šibenika, kantautor od majke Hrvatice i oca pravoslavca crnogorskog porijekla?

Eh tko su, eh što su bili. Bili su Gabi Novak i Arsen Dedić, bili su Mirko Kovač i Slobodana Boba Matić. Bili su umjetnici, bili su ljudi, četiri duše na dugom putovanju iz nevremena u nevrijeme. Boris Dežulović za Novosti.

17.08. (21:00)

Tri dana mira, prosim - od toga jedan za počistiti prašinu

Andrassy: Trebalo bi zakonski zabraniti ljudima da se odmah vrate na posao nakon godišnjeg

Tri dana prilagodbe bi bila dovoljna – plus jedan ekstra dan po rođenom djetetu – taman da u slobodno vrijeme stigneš raspakirat i oprat sve stvari (i sebe), počistiš sve mrtve muhe i prisjetiš se kako se živi prije nego što uroniš u svijet hitnih mskilobs (mailova) koji zapravo nisu hitni i važnih sastanaka koji su mogli bit mail, a i da se prihički (psihički) pripremiš na kolege koji će te pitat zašto nisi jače pocrnio… ili zašto si baš toliko pocrnio, znamo da nema između. To bi bilo humano, a ne ovo sranje u kojem se očekuje da zvuk cvrčaka odmah zamijeniš zvukom tikpovnice i glumiš da nemaš potrebu ubit prvu osobu koja ti se u mailu obratila s “poštovani.” Andrea Andrassy za Miss7.

17.08. (00:00)

Uz propisivanje pravnog lijeka

Basara: Ivica tragedije

Svi u Srbiji – uključujući i onu većinsku, nezainteresovanu i neutralnu – žive u nesigurnosti, stepnji i strahu od toga šta će doneti sutrašnji dan (ili noć), strahu koji je vrlo realan, jer se zaista ne zna šta će doneti sledeći dan (ili noć). Mada – evo još jednog uzroka naših posrtanja – niko ni sa jedne stane barikade ni mrtav neće priznati da se boji bilo koga ili bilo čega. Ko biva… Ja da se plašim tih govana? Ma idi beži, jebaću im majku.

Takva psihologija završava tako što u Srbiji, pre ili kasnije, svak svakome jebe majku. Kad smo već kod psihologije, u udžbeniku psihologije za drugi razred piše da su neizvesnost, strepnja i strah glavni generatori agresivnosti. A preksinoćni je stepen neizvesnosti, straha, strepnje i agresivnosti bio toliki da sam ga maltene mogao opipati u mom seoskom azilu (cinik bi rekao: za umobolne), udaljenom 54 km od Beograda i 33 km od Novog Sada. Svetislav Basara zagovara izbore.

16.08. (09:00)

Što kaže psihoanaliza?

Glasnović o sve raširenijim teorijama zavjera: naš lokalni „specijalitet“ jest povijesni revizionizam – sada nas uvjeravaju da je Jasenovac zapravio bio partizanski logor

U ovom vremenu, čak se i najočiglednije činjenice dovode u pitanje. U jednom danu možete naići na uvjerljive video-montaže koje „dokazuju“ da je Zemlja ravna, na detaljne blogove koji negiraju slijetanje na Mjesec ili na internetske ratnike uvjerene da je globalno cijepljenje sredstvo masovne kontrole.

No, odvajanje sposobnosti uvjeravanja od obveze prema istini nije nova pojava. Još su u antičkoj Grčkoj sofisti vježbali retoriku ne da bi otkrili što je istinito, nego da bi pobijedili u raspravi. Sokrat i Platon su ih kritizirali jer su istinu podredili umijeću „da sve može izgledati uvjerljivo“ — bilo to točno ili ne. Ipak, u usporedbi s današnjim sofistima, oni iz antičke Grčke izgledaju gotovo bezazleno.

Današnji sofisti imaju daleko snažnije alate i preciznije ciljeve. Umjesto foruma i agora, imamo društvene mreže; umjesto pergamenata i govornica, tu su video-montaže i algoritmi. Umjesto zabave i nadmetanja, cilj je jasan: relativizacijom svega, progresivni elementi u društvu pretvaraju se u tek jednu od mnogih opcija, čime se njihova snaga razvodnjava i pacificira. Ovakvom „borbom argumenata“ sustav opstaje i učvršćuje se, sve više postajući u očima ljudi jedini mogući, a što je još važnije — prirodan izraz ljudske naravi. Anton Glasnović za Forum.tm

15.08. (15:00)

Jedna od ideja

Žižek: Vi što ulazite u radikalnu politiku, ostavite svaku nadu

Svakodnevne aktivnosti najbolje obavljaju konzervativci – dovoljno su pragmatični da izbegnu preterane rizike, uvek imaju u vidu da čak i najbolji projekti mogu poći po zlu. Ukratko, oni znaju da delatnik u politici mora preuzeti punu odgovornost: pravi političar nikad neće reći „imao sam dobar plan, ali su nesrećne okolnosti sve upropastile“. Međutim, takav pristup nije dovoljan da se nosi sa izgledima neizbežnih katastrofa koje prete čitavom čovečanstvu – zato je potrebna nova vrsta lenjinističke elite, grupe čiji glavni zadatak nije da razrađuje staromodne komunističke snove, već da nas sve pripremi za predstojeće katastrofe, da budemo svesni da se približavamo globalnom vanrednom stanju. Moja utopija je stoga tiha koalicija između umerenih konzervativaca (koji vode svakodnevne poslove) i lenjinističke elite (koja nas priprema za predstojeći slom) – ali sam takođe svestan da oba ova aktera danas odlaze sa političke scene. Umerene konzervativce zbrisali su trampovski populisti, a ono što je preostalo od radikalne levice zarobljeno je u lažnom mirovnom utopizmu. Novi tekst Slavoja Žižeka donosi Peščanik.