Basara: Thompsonom protiv Karadžića - Monitor.hr
Prekjučer (16:00)

Bolje usporediti s blokaderima

Basara: Thompsonom protiv Karadžića

Na književno veče posvećeno poeziji Radovana Karadžića, hrvatska nacionalna desnica je odgovorila ni manje ni više nego Tompsonom. Cinik bi rekao – rafalnom paljbom. Impresivan broj poklonika na Hipodromu u poređenju sa šakom (starih) jada okupljenom u musafirhani SKZ. (Šaka jada bi na to bezbeli rekla: Boj ne bije svijetlo oružje, Tompson, već boj bije srce u junaka.) Moji zagrebački drugovi – i „druga Hrvatska“ uopšte – najblaže rečeno pizde zbog Tompsona i njegovih ustašluka. Ali džaba kreče, kao i ja. Ne može šut protiv rogatog. Tompson, naime, uživa snažnu potporu hrvatskih političkih partija – ne znam da li ima časnih izuzetaka – zato što navraća vodu na njihovu vodenicu, animira glasačko telo, a da pritom političke partije izbegavaju obavezu odašiljanja toksičnih poruka… Svetislav Basara, doduše malo krivo informiran ovaj puta, ali ionako ga se čita zbog stila i nekih poanti.


Slične vijesti

Jučer (12:00)

Iz rubrike "glazba" u rubriku "crna kronika"

Markovina: Koncert istine u Zagrebu

Jedina dobra stvar u vezi neoustaškog kič-užasa koji se ovog vikenda odvio na zagrebačkom Hipodromu, ali i po čitavom gradu uoči Thompsonovog koncerta, jeste to što je sada puna istina o hrvatskom društvu postala očita svima. Ponajprije urbanoj zagrebačkoj populaciji koja je, ušuškana unutar vlastitog svijeta i mainstream medija, pa i unutar vlastitog većinskog zeleno-lijevog političkog izbora, živjela u uvjerenju kako situacija nije baš takva. Istina jeste, i to može biti donekle utješno, da se radi o simboličnom radikalnom desničarenju, koje je umnogome u trendu među mladom populacijom, ali ne treba veliki korak od simbolike do prakse. Tim prije što je apsolutno nevjerovatno odakle takav nacionalizam crpi gorivo, jer ako je ijedan ovdašnji nacionalizam ostvario praktično sve svoje ciljeve, to je hrvatski. Te frustracije ne mogu biti ništa drugo, nego fiktivne i pogonjene tek još s nas par postotaka ljudi koji se tome naglas odupiru. Dragan Markovina za Peščanik.

Nedjelja (21:00)

Pričajmo o cijenama, ali i ostajmo samo na tome

Jergović: Zašto ne bismo trebali poslušati ministra Glavinu i do jeseni šutjeti o visini cijena u Hrvatskoj

Ovoga lipnja, recimo, kilogram trešanja u Hrvatskoj koštao je 10 eura, a kilogram trešanja u Trstu, u ekskluzivnom i skupom dućanu Eataly, 2,99 eura. Istina, Glavina, nije rekao o kojim cijenama govori, niti na kakvo se istraživanje poziva. Naprosto je bubnuo, računajući da njegova stranka medije ima pod kontrolom. Ali drugo je bilo mnogo zanimljivije: apelirao je na iste te medije da do jeseni šute o cijenama, da ne bi uplašili turiste. Tonči Glavina je iznajmljivač.

Posjeduje poveću građevinu na Klisu, koju naziva vilom i za koju ističe da ima bazen i šest kupaonica, pa je iznajmljuje turistima. A ostalo vrijeme provodi kao HDZ-ov državni činovnik, najprije tajnik, a sada ministar u Ministarstvu turizma i sporta. Ono što govori Glavina dijelom je, dakle, stvar poslovne, a dijelom državne politike. Nakon što sezona prođe, dakle na jesen i u zimu, moći ćemo, kako to ministar fino zamišlja, o svemu pisati i govoriti.  Koji će, međutim, tada biti smisao i sadržaj govora o cijenama u Hrvatskoj, protekloga ljeta? Smisao će biti: o kako smo ih opet, sve te naše turiste, fino zajebali? Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (01:00)

Zasad - svi gube

Dežulović: Beskrajna priča

Studentski protest začet na ruševinama srednjovekovne vidovdanske Srbije bio je nešto potpuno drugačije od svega što je Srbija videla u protekle tri i po decenije. A videla je sve. Ili je barem tako mislila. Na šetnjama i blokadama koje su usledile mogli su se videti samo transparenti fakulteta i državne zastave Republike Srbije. Izričito, gotovo na rubu incidenta, na prvim su uličnim demonstracijama uklonjene tako i zastave ideja koje su mogle izgledati srodne njihovima, poput plave zastave Evropske unije ili dugine zastave LGBTQ zajednice.

Što bi rekao meštar Duje u popularnoj praistorijskoj Smojinoj seriji, “neću politiku u moju butigu!” Tako je, rekoh, počelo. Onda su uočene prve zastave sa mapom Kosova, pa su došli “ćaci”, a uskoro i i studenti sa šubarama, kokardama i velikim pravoslavnim krstovima. Onda je na studentskom vidovdanskom saboru čuveni “student solunac” Nikola Marčetić podsetio da “to nije samo običan datum u kalendaru, već simbol našeg duhovnog i kulturnog identiteta, naše nepresušne vere i žrtve… “Lazarev izbor, Vukova izdaja i Obilićev podvig, te tri stvari prate srpsku istoriju i svaki put se u njoj pojavljuju sa novom i neočekivanom snagom”…

Jedan narod, jedan sabor, još jedna godina. Zaludnije potrošena nije zabeležena u celokupnoj istoriji sveta. Pardon, dabome, srpskog sveta. Boris Dežulović za Novosti.

Subota (10:00)

Dok Hipodrom gori, neki će u dobrovoljnu samoizolaciju

Andrassy: Hrvati se često radije bore protiv činjenica nego da priznaju da bi stvari mogle i morale bit bolje

Pisala sam nedavno, kad je u Zagrebu bio doček rukometaša, o tome koliko je nevjerojatno da će hrvatski narod zbog sporta bez ikakvog problema napunit trgove, čak i ako trg do kojeg trebaju doć zahtijeva sate i sate vožnje, a da istovremeno zbog stvari koje nas muče na važnijim životnim razinama teško izađu na trgove u vlastitom gradu. Koncert za 500 tisuća ljudi je, koliko god spektakularno ovih dana izgledao Hipodrom, a izgleda točno tako, prikaz neodgovornosti GRADA ZAGREBA – na stranu svi protokoli i mjere opreza, oni su samo teorija koja bi lako mogla podbacit u praksi. Thompson je tu manje važan, čovjek je prodao karte u količini koja je bila dozvoljena na jedini dan koji mu je dozvoljen.

Ako kažeš da je to suluda brojka u kontekstu sigurnosti i koliko-toliko normalnog odvijanja života i prometa u gradu, desetci ljudi će te proglasit nedomoljubnim anti-Hrvatom, kao da odbijaju prihvatit činjenicu da se u borbi za svoje pravo da idu na koncert usput bore i protiv ideje da zaslužuju bolju, sigurniju opciju, onu u kojoj uživaju u koncertu koji je raspoređen na nekoliko dana. Andrea Andrassy za Miss7

Subota (09:00)

Sad je malo kasno

Gotovac: Zašto mislim da koncert Thompsona na Hipodromu nije trebalo dopustiti

Ovaj koncert i nije pitanje glazbe, kao što nije ni izbor za mistera estetike. Nije pitanje ukusa. Ne. Radi se o testu demokratske hrabrosti. U tom testu Thompson ne nastupa kao glazbenik, nego kao glas jedine „prave“ Hrvatske. On je glasnogovornik militarizacije identiteta, sakralizacije Domovinskog rata kao dogme bez konteksta, demonizacije protivnika, mitologizacije žrtve. I sve to u svrhu monopolizacije. On je sljedbi prorok i pastir. A država i Grad su, dopuštajući koncert u ovom obliku i na ovaj način, potvrdili izvođačevu poziciju neupitnog gurua „nacionalnog“.

Nametnut je stav da svima treba dopustiti sve. Ne valja propitivati estetiku ni etiku, logističke ni organizacijske elemente. Budimo liberalni. Thompson je popularan. Samo, radi li se uopće o tome? Ne, ne radi se. Jer, biste li na isti način postupili da netko poželi organizirati koncert izvođača koji bi pjevao o „lošoj 1995.“? Umjesto Jasenovca i Gradiške Stare spomenuo Goli otok? Koncerti, javni prostor, demokracija, slobode, tolerancija ne smiju služiti normalizaciji nenormalnog, toleranciji netolerantnog. Viktor Gotovac za Nacional

Petak (21:00)

I retoričkim odgovorima

Basara: Pitanjima nikad kraja

Takozvani obični ljudi žive u ubeđenju da dilberi koji pišu po novinama i kenjaju po televizorima – među njima i moja neznatnost – imaju mnogo više informacija nego drugi, al’ iz ovih ili onih razloga ne žele da ih podele sa širom javnošću. Budući da zbog poodmaklosti godina sve ređe cirkulišem ulicama – kojima je i bez odrtavelosti sve teže cirkulisati – takvih prolaznika i takvih pitanja sve je manje. Što ne znači da ih nema. Tako me je npr. pre neki dan zaustavila jedna dama otprilike mojih godina, predstavila se kao strasna čitateljica Famoznog i napravila pitanje: „Gospodine Basara, ima li izlaza iz ovog?“ Mi smo i inače društvo nedorečenih, a opet preciznih pitanja.

Izlaz je u suštini jednostavan. Od države Srbije – a ona je, kakva je, da je, popravljiva i dovršiva – valja što hitnije odvojiti sve što nije država i državno, kao što je od pošte – koja je ključna državna ustanova – (bar na papiru) odvojeno sve što nije pošta i poštansko… Svetislav Basara 

Petak (17:00)

Povijesni bolničar

Ivančić: Duboke rane

U međuvremenu, kao što znamo, Hrvatska je ušla u Europsku uniju, a Penavina profašistička stranka u hrvatsku vladu. Ivan Penava, kao Plenkovićev Vice Vukojević (svojevremeno na čelu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava), radit će to isto, a sva je prilika i da ga pamet u tome neće ometati. Umjesto umanjivanja žrtava fašističkog terora, fokus će biti stavljen na uvećavanje žrtava komunističkog režima, no to su tek sitne taktičke razlike u okviru jedinstvene strategije. Nema dakle pomaka: bauk komunizma kruži Hrvatskom već tri i pol desetljeća i nikako da napusti ove krajeve. A kako retroaktivni obračun s Crvenom Nemani (utoliko žešći što ova prijeti i reži iz veće vremenske udaljenosti) bez iznimke svjedoči o fašistoidnim težnjama predvodnika borbe, osnivanje Povjerenstva možemo shvatiti isključivo kao formaliziranje jednog kontinuiteta. Viktor Ivančić za Novosti.

01.07. (13:00)

Nije u šoldima sve

Dežulović: Robinzon Krešo s otoka Mrčare

Mrčara je mali nenastanjeni otok Lastovskog arhipelaga koji je sve do devedesetih služio kao baza Jugoslavenske ratne mornarice. Nakon rata otočić je u zakup uzeo jedan s kraja, s namjerom da na njemu drži ovce i koze, ali je s vremenom prepoznao njen turistički potencijal, pa uz bivše vojno pristanište, jedino na otočiću, podigao konobu za nautičare namjernike. Prije nekoliko godina koncesiju je sa suprugom Sanjom preuzeo njegov zet Krešo, moj drug i zemljak iz Dugog Rata, profesor kineziologije koji je punčevu konobu uredio u robinzonski kutak za one kojima umjesto luksuza treba samo čisti plavi mir. U konobi Mrčara, naime, nema ni struje, ni vode, ni interneta...

I mog druga Krešu, naime, jednako je jedne kasne ljetne večeri nazvao ženski glas, jednako se predstavio agenticom gospodina Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona, i jednako ljubazno upitao bi li bio problem da za sutra u pet rezervira stol i ručak za gospodina Bezosa i buduću gospođu suprugu… No, problem: Krešo ljeti živi na Mrčari, a na tom otočiću izvan Bezosova svijeta nema najbogatijih i manje najbogatijih ljudi, niti ima običnih i neobičnih gostiju. Moj drug je tako gospođi agentici ljubazno i jednostavno objasnio kako joj ne može pomoći (Index), jer sva su mjesta u konobi za sutradan već rezervirana.

Jeff Bezos, čovjek koji je za svoje vjenčanje bez većih problema ispraznio cijeli najluksuzniji hotel u Veneciji, izbacivši goste s rezerviranim sobama – i koji je prošlog ljeta, recimo, od susjeda u Indian Creeku za osamdeset milijuna dolara otkupio kuću samo da mu ne smeta – na pustoj je lastovskoj Mrčari ostao tako gladan. Boris Dežulović za N1.

30.06. (01:00)

Jedno kaže, a ne učini ništa

Starešina: Multimilijarderi u Trumpovom uredu ogolili su politiku i diplomaciju

Zasad je još prerano ocjenjivati uspjeh Trumpovih milijunaša i milijardera u politici. Ali prošlo je dovoljno vremena za sagledavanje promjena koje su unijeli. Počevši od samog predsjednika – multimilijunaškoga poduzetnika. Najveća su promjena brzina donošenja odluka i vrlo izravna, čak brutalna komunikacija, dosad neviđena u najvišoj politici, koja je zasad predsjednikov privilegij. Politika je potpuno ogoljena: s najviših razina javno se licitira koliko stoji mir, koliko njegovo održavanje, razmjenjuje se sigurnost za rijetke metale.

I prije se mir naplaćivao. Ali iza kulisa. Predsjednik se ne libi u Ovalnom uredu držati lekcije liderima drugih zemalja, prokazivati ih kao lažljivce i slično. Najavljuje da će uzeti Grenlad – kako god. To predsjednik političar nikada ne bi rekao. Rekao bi da ide spasiti Eskime. S druge strane, ni sâm predsjednik ne slijedi svoje riječi: nije napao Grenland, nije napustio Ukrajinu, nije napustio NATO, a (zasad) nije uzeo ni katarski predsjednički zrakoplov. Višnja Starešina za Lider.

29.06. (22:00)

“Ej, istekao mi je WeTransfer, možeš mi poslati opet?” - od osobe kojoj je uvijek hitno da joj se nešto pošalje WeTransferom

Ljudi koji ne znaju pozvati lift, oni koji govore Linke-DIN, telefoniranje na speaker i druge stvari koje izbacuju iz takta

“Što vas može izbaciti iz takta” nije loše pitanje – naprotiv, osoba u odgovoru ima priliku otkriti neku sitnicu iz života koja je inače poznata samo ljudima s kojima dijeli stol za nedjeljnim ručkom ili grupnu poruku na WhatsAppu, ali odgovor je uvijek, bez iznimke najmrtvija dosada koja je ikad mrtvo dosađivala još od vremena kralja Dmitra Zvonimira; ne kažem da je kralj Dmitar Zvonimir bio dosadan, samo mi je trebalo nešto atraktivno iz prošlosti. “Iz takta me može izbaciti nepravda” – how very Meghan Markle of you, dajte nam nekog kvalitetnijeg mesa. Bilo što, sigurno ima još nešto, tipa “bebe s naušnicama” ili “Petar Vlahov” ili bilo što drugo što nije “nepravda”, the most basic of all basic bitches – kaže Andrea Andrassy, koja je za Miss 7 ispisala svoju listu, od cipela koje se vuku po podu, do “dubokoumnih internet ljudi koji ne vole small talk” do borića od vanilije i ljudi koji se prvi put susreću sa samoposlužnom blagajnom.