Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
03.12.2018. (23:30)
Boris Dežulović: Pravda za imotsku psovku
Neupućeni kakav kulturni antropolog pomislio bi kako to u Imotskoj krajini živi buntovan neki paganski svijet, ali znamo da je to najdalje što je od istine uopće moguće otići: Imoćani su gotovo konsenzusom katolički vjernici. Ne bi to smjelo biti paradoksalno, jer u strogo teološkom smislu psovanje Boga je ultimativni znak čvrste vjere. Kad ja, recimo, psujem Boga, nitko to ne shvaća ozbiljno. Imoćanima pak bogohuljenje je najviši, konačni stupanj intimnosti sa Stvoriteljem, katolička nirvana. Kad Imoćanin psuje Boga, neumjesno je moralizirati i miješati se: to je između njih dvojice, samo njihova stvar – piše u slavu imotske psovke Boris Dežulović za Novosti.
