Kod Kekinovih je bila i jedna moja poznanica, radila je kao novinarka jedno vrijeme u Novostima i na RTL-u. Ona se u kuhinji mojoj staroj žalila da i njezin sin ide na Thompsona.
“Koliko vaš ima godina?” pitala ju je moja stara dok je žustrim trzajima oštrog nožića gulila koru krumpira nad posebnom kantom za biootpad; Kekinovi su posvećeno kompostirali i reciklirali.
“Šesnaest, ide u jezičnu gimnaziju. Ne mogu shvatit di se uspio navuć na Thompsonove pjesme. Bivši suprug i ja doma smo samo slušali Rundeka, Elemental, Hladno pivo…”
“I mog Mileta”, ubacila se Ivana Kekin koja je upravo unijela u kuhinju svoju hipijevski raspetarđenu frizuru.
“Doma sam danima puštala ‘Ilicu i Maricu’ od tvog muža… Uvijek se nanovo naježim kad je čujem. To je najhrabrija politička pjesma nakon Kleša i njihovih pjesama. Tvoj muž je heroj. Heroj s gitarom”, patetično se Ivani ulizivala moja poznanica.
“I tako sladak… Zamisli, bez mog znanja je napisao da sam njegova divna, plava žena”, Ivana se uz uzdah naslonila na blagovaonski stol.
“Pa kad jesi…” ulizički će bivša novinarka.
Tko zna šta je trebala od Ivane Kekin. Možda da nju i sina pusti da par dana besplatno ljetuju u njezinoj kući s bazenom u Istri... Nova zgoda Nacionalne groupie je završila s njegovim izguravanjem iz stana.