Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nije vrijeme za 'allegro'
Dežulović: Oda žalosti i minuta radosti
Kad su novine javile da je „Zagrebačka filharmonija zbog Vladimira Putina izbacila Čajkovskog iz programa!“, otamo su dodatno pojasnili svoj potez, s gnušanjem odbijajući aluzije na Iljičevu ruskost. „Vesela djela Čajkovskog zamijenili smo komornijim skladbama, u znak solidarnosti s Ukrajinom. To je uobičajena praksa u svijetu u takvim situacijama.“ Nije dakle stvar u tome da je Petar Iljič Čajkovski Rus, nego su njegove skladbe vesele. Ponavljam, vesele. U redu. Izbaciti, eto, „veselu“ molsku Sudbinsku simfoniju i ostaviti „komorni“ durski Koncert za orkestar i violinu, „pijanu rusku feštu“ čiji ekstatični vivacissimo malograđansku publiku tjera na ritmično pljeskanje i diže sa stolica kao Straussov Radetzky marš, može samo netko tko se ili a) zajebava s ukrajinskim narodom, ili je b) na brzinu smislio opravdanje zašto je koncert s tri djela jednog ruskog skladatelja – praktički dakle njegov „solistički“ koncert – kao politički nezgodan osakaćen. Boris Dežulović za N1.