Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Bez advokata ni u pizzeriju
Dežulović: Svakog gosta sto eura dosta
Da, gospodo, sitna slova u dnu menija. Zloglasna sitna slova, koja su stotine hiljada ljudi stajala kuća, stanova, životnih ušteđevina i života kao takvog, s bankarskih kreditnih ugovora raširila su se na jelovnike dalmatinskih konoba i exclusive fine dining ponude jadranskih Kurace Palace hotela.
Lijepo ćete se tu večer podružiti s vašim novim prijateljima, sve dok vam na koncu uz račun odvjetničkog ureda Leko & partneri ne stigne i račun za pizzu, i vi točno osjetite kako vam je iznad glave niknuo lijepi, veliki plastični upitnik punjen helijem: na računu će se, naime, sveudilj kočiti “pizza dvanaest eura, postavljanje stola dva eura, rezanje pizze pola eura po komadu”.
To je zato što je ta stvar – zajebati gosta – sama suština i smisao dalmatinskog ugostiteljstva. Drugdje možda, ne kažem, ugostiteljskim objektima smatraju se lokali za pripremu, posluživanje i konzumacije hrane i/ili pića, ali u Dalmaciji ugostiteljski objekt općenito služi samo i isključivo zato da bi se zajebao gost. Boris Dežulović za N1.