Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
20.12.2020. (15:30)
Nastavak sage o Bilima
Dežulović: Tramvaj zvan čežnja – glava druga
Ukratko, Hajduk je u Gżiri bio redovit baš poput tramvaja, više je utakmica odigrao u tom malteškom lučkom kvartu nego, recimo, u Puli — toliko je puta zapravo gostovao na Empireu da se tamo, ne znam jesam li vam već pričao o tome, na tramvajskoj stanici običavalo pitati “kad dolazi Hajduk” — pa ipak su se splitski novinari raspitivali po Googleu gdje je uopće ta, kako ste rekli, Gżira, pišući potom žovijalne člančiće o malteškom “šegrtu s mora”, simpatičnom dojučerašnjem fenjerašu četvrte lige države manje od Brača, što je nekoć, zamislite, igrao na stadionu s pješčanim terenom. Na kojemu je jednom — našli oni na internetu — igrala čak i reprezentacija Engleske. Piše Boris Dežulović za Telesport