Film 'Sinners': Blues i vampiri - Monitor.hr
21.04. (23:00)

Napokon nešto šašavo, a dobro

Film ‘Sinners’: Blues i vampiri

Raspjevana komedija iz doba Velike depresije poput ‘O Brother Where Art Thou’, prohibicijski krimić s elementima vesterna poput ‘Lawless’, rasna studija umotana u mjuzikl poput nedavne verzije ‘Color Purple’ i vampirska makljaža poput one u ‘From Dusk Til Dawn’. I sve to u jednom potpuno ludom filmu. Kažu u uvodu recenzije na Ravno do dna, a pogledajte što kažu na Forumu. Na Rotten Tomatoes ima 98% pozitivnih kritika.


Slične vijesti

02.11. (14:00)

Buka je konačno našla svoj dom

Swansi u Boogaloo-u: Bend se stišao i sad smo ih napokon čuli. Doživjeli smo ih bolje nego ikad

U slučaju Swansa, naime, stvar koja je njihove koncerte činila drukčijima od drugih uvijek je bila njihova glasnoća. Razina njihove buke često bi trusila žbuku sa zidova, a bez čepića za uši melodije pjesama se uopće ne bi moglo razaznati od vibracija iz zvučnika. Zloglasnost njihove glasnoće (je li to onda zloglasnoća?), bila je takva da se o malo čemu drugom nakon njihovih koncerata pričalo. Bili smo spremni na sve osim na ono što smo doživjeli, a to je gotovo potpuno odustajanje od terorizma zaglušivanjem. Već na prvoj pjesmi ljudi su počeli vaditi čepiće iz ušiju. Swans nikad nisu bili tiši. Dobro, ovo i dalje treba uzeti sa zrnom soli, jer i najtiši Swans su i dalje jedan od najglasnijih koncerata godine. Boogaloo se pokazao kao puno primjereniji prostor za ovaj ritual od SC-a ili, recimo, Jedinstva gdje smo ih prethodno znali gledati. Tek rijetki su pomislili da to ovaj put “nije bilo to.” Ivan Laić za Ravno do dna. Neki su svoje dojmove podijelili na Forumu odmah nakon svirke.

24.10. (22:00)

Nije ni Bossu uvijek išlo sve od ruke

Biopic o Springsteenu: Kako je crna kazeta bez omota ispisala povijest

“Springsteen: Deliver Me from Nowhere”, kao i “A Complete Unknown” ima više osobina klasične biografije od Cheadleovog filma. Kao što je Mangold svoj film temeljio na knjizi Elije Walda “Goin’ Electric”, tako i režiser Scott Cooper svoje djelo o Bossu temelji na odličnom zapisu Warrena Zanesa s kojim dijeli ime, a koji se fokusira na razdoblje od dvije godine (1981. – 1982.) u kojoj Bruce iscrpljen od turneje The River koja je pratila istoimeni album koji mu je s “Hungry Heart” priuštio prvi Top 10 singl karijere, kupuje kuću u Colt’s Necku u New Jerseyju i započinje rad na svom sljedećem poglavlju koje započinje u kućnom studiju s jednostvanom opremom za višekanalno snimanje koja je u to vrijeme bila priličan novitet. Film svjedoči o nepokolebljivom umjetničkom integritetu Brucea Springsteena, ali i njegovoj depresiji koja ga je gotovo koštala karijere. Ivan Laić za Ravno do dna

09.10. (13:00)

Dobra godina za hrvatske dokumentarce

Haustor ‘Treći svijet’ Soundtrack – velika svaštara velikog benda

Album “Treći svijet” nije bio veliki hit kad je izvorno objavljen, prečudna je u vrijeme novog vala bila njegova tekstura spletena od utjecaja iz raznih krajeva svijeta zbog koje je zvučao kao soundtrack pustolovina Corta Maltesea, ali do danas, kad je takav pristup postao cijenjen, mnogi ga smatraju jednim od najboljih jugoslavenskih albuma. S Oremovićevim dokumentarcem, može se reći da je album dobio i film kakav zaslužuje, a paralelno s objavom i sam film je dobio vlastiti soundtrack, golemu svaštaru na čak tri ploče koja istovremeno pokušava funkcionirati kao svojevrsna “Best of” kompilacija s posebnim težištem na prva dva albuma.

ok Rundeku “Treći svijet” predstavlja onaj različit od “ovog svjeta” i “onog drugog svjeta” na koji valjda odlazimo nakon boravka na zemlji, Sacher će pričati o svijetu koji “nije Hollywood, a nije ni Mosfilm”. Tako dolazimo do zaključka da pravi “treći svijet” na kraju nije niti Sacherov “Treći svijet”, niti onaj Rundekov, već neki treći. Koji nastaje iz sukoba ili kolaboracije njihovih trećih svjetova. Ivan Laić za Ravno do dna. Tema za film je otvorena na podforumu Glazba.

26.09. (18:00)

Drugi Anderson ove godine i svi zadovoljni

‘One Battle After Another’: Revolucija na filmskom platnu

Najnoviji uradak Paula Thomasa Andersona nije samo pogodan za ponovljeno gledanje, već ga praktički i iziskuje, i to ne nužno kako bi si razjasnili što se u filmu događa, već kako biste potvrdili da njegove kvalitete pri prvom gledanju niste tek umislili. U “”One Battle” iz drugog pokušaja Pynchon i Anderson uspijevaju stvoriti kemiju koja djeluje, a cijeli dugotrajni segment u kojemu DiCapriov lik i savršeno cool karate sensei u izvedbi Benicija Del Tora planiraju bijeg bivšeg aktivista briljantno je režirana epizoda, jednako napeta, paranoična i urnebesna i čini vjerojatno najboljih sat vremena koje ćete vidjeti na filmu ove godine. Osim neočekivanog spoja komedije i akcije, “One Battle” donosi i ono u čemu je Anderson i inače najbolji, a to je stvaranje na briljantne načine progonjenih i slojevitih likova. Ravno do dna

22.09. (22:00)

Kultura otkazivanja, sada i s mecima

Pojmovi kao što su Ustav i demokracija Trumpa samo sputavaju u onome što si je davno zacrtao postići, a to je postati diktatorom

Metak koji je ubio Charlieja Kirka uzeo je više od života jednog online širitelja mržnje, seksizma i rasne netrpeljivosti. Premda je politička inklinacija njegovog ubojice, 22-godišnjeg Tylera Robinsona potpuno nejasna, kako je često slučaj s mladićima njegovih godina, s obje strane ideološkog spektra uslijedile su optužbe da pripada onima drugima, a bez ikakvog dokaza administracija predsjednika Donalda Trumpa odlučila je za atentat optužiti radikalnu ljevicu i krenuti u križarski rat protiv svojih neistomišljenika. Sam Donald Trump je utjelovljenje borca protiv političke korektnosti i u Bijelu se kuću vratio djelomično upravo i kao borac protiv tzv. “cancel kulture”. Ali prvom prilikom koja mu se pružila i sam je preuzeo oružje te iste kulture kad mu je poslužilo da stane na kraj onima koji su spremni kritizirati njega i njegovu agendu.

Treba biti jasno da je Trump po svim mjerilima nepopularan predsjednik svugdje izvan kruga svoje tvrdokorne baze, makar je i tamo pokušajem zataškavanja slučaja Epstien uspio izgubiti auru nedodirljivosti. Čvrsta ekonomija koju je obećavao i koja mu je donijela pobjedu na izborima daleko je od realizacije, a za to su najviše zaslužni njegovi vlastiti potezi poput divljanja s uvođenjem carina i masovnim deportacijama imigranata. Cijena života u Americi umjesto da pada samo nastavlja s rastom, a birači to osjećaju više nego ideološke podjele. Ivan Laić za Ravno do dna

30.08. (22:00)

Definitivno negluhi tonovi

Deftones – Private Music: Koža je odbačena

Deftones nisu samo narasli kao izvođači. Na “Private Music” vidimo i njihov autorski razvoj u tim nekim nadžanrovskim vodama, a još više u produkcijskom pogledu. Već inicijalne rekacije na internetu “Private Music” proglašavale su jednim od dosad najboljih albuma ove godine, kao i pločom koja može stajati uz bok najhvaljenijim izdanjima Deftonesa. Novi album China Morena i njegove ekipe mogao bi postati simbolom njihovog nadžanrovskog rasta u status gotovo mainstream rock institucije. Kažu na Ravno do dna

12.07. (22:00)

Nekima laganica, drugima Woke Kent

Superman (2025): Slamka spasa za DC

James Gunn udahnuo je novu snagu u ustajali DC-jev svemir vedrijim i nezahtjevnijim tonom suprostavljenim elementima priče koji rezoniraju sa stvarnim svijetom, a donosi i neočekivanu raspravu o tome što je zapravo ‘punk’ u današnjem svijetu. Odustaje i od tzv. “origin” narativa, točno pretpostavljajući da ne trebamo još jednom prolaziti kroz opće poznata mjesta Kal-Elove biografije i baca nas u trenutak u vremenu u kojemu je priča već ustoličena. Clark Kent (David Corenswet) već radi kao novinar i već hoda s Lois Lane (Rachel Brosnahan) koja već zna da je on najpoznatiji superjunak na svijetu. Cijeli ton priče tako je potpuno otkačen, veseo i corny, naslanjajući se na izvoeni eskapistički duh stripova umjesto na psihološko profiliranje likova u spandeksu. Ivan Laić za Ravno do dna, film komentiraju i na Forumu.

29.06. (18:00)

Kako kome

Laić o INmusicu: Zvuk je s tehničke strane bio najbolji do sad, neki manje poznati izvođači bili bolji od headlinera

Po čemu ćemo ga se sjećati? Po izostanku kiše, velikim vrućinama i gužvama i nekoliko doista sjajnih koncerata – Kim Deal, St. Vincent i, po mom skromnom mišljenju, The Murder Capital, premda će svatko ponaosob imati vlastite favorite – koji su nadmašili glavne headlinere svake od večeri. Kako to već ide sa sto ljudi i sto čudi, pitajte jednoga i zaklet će vam se da su najbolji bili Fontaines D.C., dok će drugi jednakovrijednog i dokazanog glazbenog ukusa reći da su bili dosadni i neslušljivi. Sve je to pitanje dojma. S tehničke strane gledajući zvuk bio daleko najbolji od svih dosadašnjih izdanja, pogotovo na glavnoj pozornici gdje su svi izvođači redom, od Yard Acta do Massive Attacka, zvučali moćno i bilo bi bezobrazno zaboraviti to pohvaliti. Ivan Laić za Ravno do dna.

24.06. (01:00)

I on se bacio na "road again"

Sin country legende Willieja Nelsona snimio svoj prvi solo album: ‘American Romance’ – jabuka nedaleko od stabla

Lukas Nelson, stariji od dvojice najmlađih muzikalnih sinova country legende Willieja Nelsona, ima 36 godina, ali već je dugo na glazbenoj sceni. Sinovi slavnih odmetnika na “American Romance” pokazali su da je štafeta njihovih otaca ostala u obitelji i da je u dobrim rukama, ali i to da je Lukas Nelson sad već sigurno stasao u samostalnog umjetnika koji je sposoban djelovati i izvan goleme sjene staroga Willieja koji će zauvijek stajati nad njim poput kakvog stogodišnjega hrasta. Ravno do dna