Gotovac: Zašto mislim da koncert Thompsona na Hipodromu nije trebalo dopustiti - Monitor.hr
Danas (07:00)

Sad je malo kasno

Gotovac: Zašto mislim da koncert Thompsona na Hipodromu nije trebalo dopustiti

Ovaj koncert i nije pitanje glazbe, kao što nije ni izbor za mistera estetike. Nije pitanje ukusa. Ne. Radi se o testu demokratske hrabrosti. U tom testu Thompson ne nastupa kao glazbenik, nego kao glas jedine „prave“ Hrvatske. On je glasnogovornik militarizacije identiteta, sakralizacije Domovinskog rata kao dogme bez konteksta, demonizacije protivnika, mitologizacije žrtve. I sve to u svrhu monopolizacije. On je sljedbi prorok i pastir. A država i Grad su, dopuštajući koncert u ovom obliku i na ovaj način, potvrdili izvođačevu poziciju neupitnog gurua „nacionalnog“.

Nametnut je stav da svima treba dopustiti sve. Ne valja propitivati estetiku ni etiku, logističke ni organizacijske elemente. Budimo liberalni. Thompson je popularan. Samo, radi li se uopće o tome? Ne, ne radi se. Jer, biste li na isti način postupili da netko poželi organizirati koncert izvođača koji bi pjevao o „lošoj 1995.“? Umjesto Jasenovca i Gradiške Stare spomenuo Goli otok? Koncerti, javni prostor, demokracija, slobode, tolerancija ne smiju služiti normalizaciji nenormalnog, toleranciji netolerantnog. Viktor Gotovac za Nacional


Slične vijesti

Danas (08:00)

Dok Hipodrom gori, neki će u dobrovoljnu samoizolaciju

Andrassy: Hrvati se često radije bore protiv činjenica nego da priznaju da bi stvari mogle i morale bit bolje

Pisala sam nedavno, kad je u Zagrebu bio doček rukometaša, o tome koliko je nevjerojatno da će hrvatski narod zbog sporta bez ikakvog problema napunit trgove, čak i ako trg do kojeg trebaju doć zahtijeva sate i sate vožnje, a da istovremeno zbog stvari koje nas muče na važnijim životnim razinama teško izađu na trgove u vlastitom gradu. Koncert za 500 tisuća ljudi je, koliko god spektakularno ovih dana izgledao Hipodrom, a izgleda točno tako, prikaz neodgovornosti GRADA ZAGREBA – na stranu svi protokoli i mjere opreza, oni su samo teorija koja bi lako mogla podbacit u praksi. Thompson je tu manje važan, čovjek je prodao karte u količini koja je bila dozvoljena na jedini dan koji mu je dozvoljen.

Ako kažeš da je to suluda brojka u kontekstu sigurnosti i koliko-toliko normalnog odvijanja života i prometa u gradu, desetci ljudi će te proglasit nedomoljubnim anti-Hrvatom, kao da odbijaju prihvatit činjenicu da se u borbi za svoje pravo da idu na koncert usput bore i protiv ideje da zaslužuju bolju, sigurniju opciju, onu u kojoj uživaju u koncertu koji je raspoređen na nekoliko dana. Andrea Andrassy za Miss7

Jučer (21:00)

I retoričkim odgovorima

Basara: Pitanjima nikad kraja

Takozvani obični ljudi žive u ubeđenju da dilberi koji pišu po novinama i kenjaju po televizorima – među njima i moja neznatnost – imaju mnogo više informacija nego drugi, al’ iz ovih ili onih razloga ne žele da ih podele sa širom javnošću. Budući da zbog poodmaklosti godina sve ređe cirkulišem ulicama – kojima je i bez odrtavelosti sve teže cirkulisati – takvih prolaznika i takvih pitanja sve je manje. Što ne znači da ih nema. Tako me je npr. pre neki dan zaustavila jedna dama otprilike mojih godina, predstavila se kao strasna čitateljica Famoznog i napravila pitanje: „Gospodine Basara, ima li izlaza iz ovog?“ Mi smo i inače društvo nedorečenih, a opet preciznih pitanja.

Izlaz je u suštini jednostavan. Od države Srbije – a ona je, kakva je, da je, popravljiva i dovršiva – valja što hitnije odvojiti sve što nije država i državno, kao što je od pošte – koja je ključna državna ustanova – (bar na papiru) odvojeno sve što nije pošta i poštansko… Svetislav Basara 

Jučer (17:00)

Povijesni bolničar

Ivančić: Duboke rane

U međuvremenu, kao što znamo, Hrvatska je ušla u Europsku uniju, a Penavina profašistička stranka u hrvatsku vladu. Ivan Penava, kao Plenkovićev Vice Vukojević (svojevremeno na čelu Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava), radit će to isto, a sva je prilika i da ga pamet u tome neće ometati. Umjesto umanjivanja žrtava fašističkog terora, fokus će biti stavljen na uvećavanje žrtava komunističkog režima, no to su tek sitne taktičke razlike u okviru jedinstvene strategije. Nema dakle pomaka: bauk komunizma kruži Hrvatskom već tri i pol desetljeća i nikako da napusti ove krajeve. A kako retroaktivni obračun s Crvenom Nemani (utoliko žešći što ova prijeti i reži iz veće vremenske udaljenosti) bez iznimke svjedoči o fašistoidnim težnjama predvodnika borbe, osnivanje Povjerenstva možemo shvatiti isključivo kao formaliziranje jednog kontinuiteta. Viktor Ivančić za Novosti.

Utorak (13:00)

Nije u šoldima sve

Dežulović: Robinzon Krešo s otoka Mrčare

Mrčara je mali nenastanjeni otok Lastovskog arhipelaga koji je sve do devedesetih služio kao baza Jugoslavenske ratne mornarice. Nakon rata otočić je u zakup uzeo jedan s kraja, s namjerom da na njemu drži ovce i koze, ali je s vremenom prepoznao njen turistički potencijal, pa uz bivše vojno pristanište, jedino na otočiću, podigao konobu za nautičare namjernike. Prije nekoliko godina koncesiju je sa suprugom Sanjom preuzeo njegov zet Krešo, moj drug i zemljak iz Dugog Rata, profesor kineziologije koji je punčevu konobu uredio u robinzonski kutak za one kojima umjesto luksuza treba samo čisti plavi mir. U konobi Mrčara, naime, nema ni struje, ni vode, ni interneta...

I mog druga Krešu, naime, jednako je jedne kasne ljetne večeri nazvao ženski glas, jednako se predstavio agenticom gospodina Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona, i jednako ljubazno upitao bi li bio problem da za sutra u pet rezervira stol i ručak za gospodina Bezosa i buduću gospođu suprugu… No, problem: Krešo ljeti živi na Mrčari, a na tom otočiću izvan Bezosova svijeta nema najbogatijih i manje najbogatijih ljudi, niti ima običnih i neobičnih gostiju. Moj drug je tako gospođi agentici ljubazno i jednostavno objasnio kako joj ne može pomoći (Index), jer sva su mjesta u konobi za sutradan već rezervirana.

Jeff Bezos, čovjek koji je za svoje vjenčanje bez većih problema ispraznio cijeli najluksuzniji hotel u Veneciji, izbacivši goste s rezerviranim sobama – i koji je prošlog ljeta, recimo, od susjeda u Indian Creeku za osamdeset milijuna dolara otkupio kuću samo da mu ne smeta – na pustoj je lastovskoj Mrčari ostao tako gladan. Boris Dežulović za N1.

Ponedjeljak (01:00)

Jedno kaže, a ne učini ništa

Starešina: Multimilijarderi u Trumpovom uredu ogolili su politiku i diplomaciju

Zasad je još prerano ocjenjivati uspjeh Trumpovih milijunaša i milijardera u politici. Ali prošlo je dovoljno vremena za sagledavanje promjena koje su unijeli. Počevši od samog predsjednika – multimilijunaškoga poduzetnika. Najveća su promjena brzina donošenja odluka i vrlo izravna, čak brutalna komunikacija, dosad neviđena u najvišoj politici, koja je zasad predsjednikov privilegij. Politika je potpuno ogoljena: s najviših razina javno se licitira koliko stoji mir, koliko njegovo održavanje, razmjenjuje se sigurnost za rijetke metale.

I prije se mir naplaćivao. Ali iza kulisa. Predsjednik se ne libi u Ovalnom uredu držati lekcije liderima drugih zemalja, prokazivati ih kao lažljivce i slično. Najavljuje da će uzeti Grenlad – kako god. To predsjednik političar nikada ne bi rekao. Rekao bi da ide spasiti Eskime. S druge strane, ni sâm predsjednik ne slijedi svoje riječi: nije napao Grenland, nije napustio Ukrajinu, nije napustio NATO, a (zasad) nije uzeo ni katarski predsjednički zrakoplov. Višnja Starešina za Lider.

Nedjelja (22:00)

“Ej, istekao mi je WeTransfer, možeš mi poslati opet?” - od osobe kojoj je uvijek hitno da joj se nešto pošalje WeTransferom

Ljudi koji ne znaju pozvati lift, oni koji govore Linke-DIN, telefoniranje na speaker i druge stvari koje izbacuju iz takta

“Što vas može izbaciti iz takta” nije loše pitanje – naprotiv, osoba u odgovoru ima priliku otkriti neku sitnicu iz života koja je inače poznata samo ljudima s kojima dijeli stol za nedjeljnim ručkom ili grupnu poruku na WhatsAppu, ali odgovor je uvijek, bez iznimke najmrtvija dosada koja je ikad mrtvo dosađivala još od vremena kralja Dmitra Zvonimira; ne kažem da je kralj Dmitar Zvonimir bio dosadan, samo mi je trebalo nešto atraktivno iz prošlosti. “Iz takta me može izbaciti nepravda” – how very Meghan Markle of you, dajte nam nekog kvalitetnijeg mesa. Bilo što, sigurno ima još nešto, tipa “bebe s naušnicama” ili “Petar Vlahov” ili bilo što drugo što nije “nepravda”, the most basic of all basic bitches – kaže Andrea Andrassy, koja je za Miss 7 ispisala svoju listu, od cipela koje se vuku po podu, do “dubokoumnih internet ljudi koji ne vole small talk” do borića od vanilije i ljudi koji se prvi put susreću sa samoposlužnom blagajnom.

Nedjelja (16:00)

Društvo autocenzure

Dežulović: Tko pjeva, zlo misli

Nekad, u doba komunističkog mraka – sjetit će se preživjeli – u Dalmaciji se to zvalo “pivanje pisama”. Prekaljeni jugoslavenski policajci duha bez greške su prepoznavali pjesme koje se pjevaju kad se “pjevaju pjesme” i vrlo ih precizno razlikovali od običnih. Pjevanjem pjesama” općenito se nazivalo, jasno, pjevanje “nacionalističkih i reakcionarnih pjesama”, budnica i davorija što su prizivale predkomunističku povijest i izrijekom spominjale Hrvate, Srbe i ostale naše narode i narodnosti, zajedno s pripadajućim hrvatskim, srpskim i ostalim nacionalnim pridjevima.

Prije nekoliko dana – samo posljednji primjer – u Splitu je, kao i u ostatku države, svečano obilježen Dan antifašističke borbe, i pred zgradom Hrvatskog narodnog kazališta održan je tradicionalni koncert ženskog zbora Marjanke, koje su, kao i svake godine, otpjevale koloplet antifašističkih pjesama bez ijedne antifašističke pjesme. Iz Pjevačkog društva Marjanke objasnili su kako nitko iz gradskih vlasti nije uvjetovao repertoar, već su antifašističke pjesme na koncertu povodom Dana antifašističke borbe odlučile izostaviti zbog – straha.

Ostvaren je tako jugoslavenski komunističke ideal: nema formalne zabrane, nema marice i pendreka, ima samo razvijene svijesti radnih ljudi i građana. Netko bi, istina, tu svijest nazvao i “strahom”, ali to je već lingvističko pitanje. Po prilici kao i “pivanje pisama”. Boris Dežulović za Novosti.

28.06. (22:00)

Kao neka loša književnost

Basara: Već viđeno

Zoran Đinđić, koga ovih dana malo malo pa pomenemo, svojevremeno je pisao da loše srpske politike nisu posledica loše istorije ili loše kakvoće srpskog ljudskog materijala, nego loše književnosti. Đinđić je mislio na srpsku primenjenu, zakasnelonacionalnu, poznoromantičarsku književnost uvezenu iz nezakasnelih, pravovremeno romantičarskih nacija mrskog kolektivnog Zapada. Već godinama nabijam na nos serpstvujuščima – i podastirem im dokaze – da u srpskom nacionalizmu osim srpskih nacionalista nema ničeg izvorno srpskog, kao što u srpskom komunzimu osim srpskih komunista nije bilo ničeg srpskog. A šta je onda bilo to „izvorno srpsko“? Ništa. Nije ga bilo. Zato se svašta uvozilo i izmišljalo. I to je kako-tako taljigalo dok je nacionalni romantizam bio pokretačka snaga manje-više svih evropskih nacija. Svetislav Basara.

28.06. (20:00)

Zaustavi se vjetre, pita bi te nešto

Ivančić: O jebivjetru

U selu Bobota blizu Vukovara održavali su se tradicionalni Vidovdanski dani, manifestacija kojom se preko raznih kulturnih i folklornih priredbi njeguje srpski nacionalni identitet. Onda je na vinkovačkom portalu Budica.info osvanuo tekst s naslovom: “Moravac nasred ceste, a hrvatska zastava u čvoru – što smeta, a što vrijeđa?” Kao dokaz je priložena i fotografija, također preuzeta s portala Budica.info, doduše bez upozorenja da se gledanje ne preporuča osobama lošijega želuca i tanjih živaca: na njoj se jasno vidi kako srpska zastava ležerno i slobodno leprša, dok je, odmah do nje, ona hrvatska jezivo i mučki umotana oko koplja.

Iako se očekivalo da će Policijska uprava vukovarsko-srijemska svojim saopćenjem umiriti uznemirenu javnost, njime su, suprotno namjeri, otvorena brojna nova pitanja. Evo nekih od njih:

Kako se zove vjetar koji je zastavu Republike Hrvatske umotao uz stijeg?

Ako se u saopćenju PU vukovarsko-srijemske ne navodi naziv vjetra koji je bezobzirno ponizio hrvatsku zastavu, znači li to da ga policijski službenici nisu uspjeli identificirati ili da njegov identitet taje od hrvatske javnosti? Smijemo li na osnovu saopćenja Policijske uprave vukovarsko-srijemske događaj u Boboti, kada se hrvatska zastava omotala oko koplja, kvalificirati kao buru u čaši vode ako nije precizirano da se doista radilo o buri? Što ako je to bila košava u čaši piva? Viktor Ivančić za Novosti.

27.06. (18:00)

Nije do njih, do nas je

Saša Leković: Kloaka zvana Perković

Došli smo do toga da bi za desetak dana trebao biti održan Perkovićev, formalno koncert, a stvarno parapolitički dernek za koji je prodano oko pola milijuna karata. Ta činjenica ne samo što je „dušu dala“ za sociološku analizu već poziva na političku raspravu. I zaista, jučer (četvrtak, 26. lipnja) o toj se temi govorilo u Hrvatskom saboru. Čim se znalo da je za Perkovićev nastup u prvom valu prodano 280 tisuća ulaznica „dok si rek’o keks“ svakom normalnom bilo je jasno da ne postoje tehničko-sigurnosni uvjeti za održavanje tako brojnog skupa na površini koju zauzima zagrebački Hipodrom. Srednjostrujaški mediji unisono su raspirivali inferiornu „palanačku“ fasciniranost činjenicom da nikada nitko na svijetu nije prodao toliko karata za jedan koncert. Oporbena ljevica sa svojih vječnih pričuvnih položaja pritom sekundira desnici, praveći se da šutnja, čak i u slučaju veličanja ratnih zločinaca, znači otpor, a ne pristajanje. Saša Leković za H-alter.