Groupie: Grad pokoren ustaškim pozdravom - Monitor.hr
Danas (17:00)

Vratila se četrdespeta

Groupie: Grad pokoren ustaškim pozdravom

Stari me ove godine nije htio povesti u Vukovar. Ali našli smo se u Zagrebu. On i nekoliko njegovih suboraca sjedili su na terasi kafića u Bogovićevoj. Svi su na sebi imali crne majice s oznakom HOS-a i crne beretke. Nosili su i crnu zastavu HOS-a na kojoj je pisalo Za dom spremni. Tu zastavu nisu spustili na pod, nego su je zabili uz suncobran na terasi. Ljudi su prolazili, neki su se mrštili kad bi vidjeli crnu zastavu. A moj stari im se kesio u facu:

“Šta je, purgeri, šta buljite. Tomašević u vašem smrdogradu zabranio naš stari hrvatski pozdrav. E, pa nama ga neće zabranit, jebem li vam mamicu purgersku…”

Uskoro je Bogovićevom prošao glumac i možemovac Vili Matula. Kad je ugledao crnu zastavu HOS-a, zastao je.

“Jel znate da su u Zagrebu zabranjeni taj pozdrav i ustaško obilježje?” izgovorio je.

“Znamo, pa šta.”

“Maknite to ili zovem policiju”, Matula se mašio za mobitel.

“Makni se ti ili ti ja zovem HOS-ovce”, nasmijao mu se moj stari.

Vili je počeo tipkat na mobitel. Jedan od suboraca mog starog naglo je ustao. Uplašio sam se da će napasti Matulu. Nova (ne)zgoda Nacionalne groupie


Slične vijesti

Utorak (18:00)

Od savijanja kičme možeš ostati beskućnik i bez para

Groupie: Beroš drhti pred ljudima s maskama

Beroš mi je rukom prelazio preko kralježnice.

“Ovo je gore nego što sam mislio”, promrmljao je iza maske.

“Kako mislite gore nego što ste mislili?”

“Kičma vam se toliko iskrivila da to nikakve vježbe više nisu u stanju ispravit. Nije ni čudo da trpite tolike bolove.”

“Da, pogotovo kad pišem kolumne za Nacional, sav se iskrivim nad laptopom. Dakle, čak i da uporno vježbam, idem u toplice, ništa se ne bi popravilo.”

“Samo bi možda odgodilo neizbježno. Operacija jedino ovo rješava. Možemo još obavit pregled magnetskom rezonancom, ali dovoljno sam iskusan da i ovako vidim koliko vam je skolioza uznapredovala, koliki je pritisak na donji dio kralježnice.”

“Koliko bih morao mirovat, ležat nakon operacije?”

“Najmanje mjesec dana.”

Zamislio sam se.

“Problem je u tome što živim u potleušici u vinogradu Ivice Todorića. A on je maltene bankrotirao, ništa ne zarađuje, ne plaća režije, stižu mu ovrhe. Možda će mu i taj vinograd i potleušicu uzet. A onda mogu ležat samo na ulici.”

“Strašno je to kad čovjek ima pa nema”, Beroš je zatresao glavom.

“Da, jedino ako si u HDZ-u nikad ne možeš izgubit. Evo, vi imate i optužnicu, a ipak nećete kao Todorić završit bez igdje ičega. Todorić se zaratio s HDZ-om i evo mu sad”, rekao sam. Nova operacija Nacionalne groupie

09.11. (10:00)

Svijeće za mrtve

Groupie: Petokraka za Nazora

Dok sam palio lampion, na Francekovu grobu pojavio se povjesničar Ante Nazor. On je pak donio neku običnu, bijelu svijeću. Nisam mogao da mu ne kažem:

“Nisi se baš isprsio… Prvom predsjedniku došao si zapalit svijeću kakve su se kupovale u Jugoslaviji u doba nestašica struje. Drugačijih svijeća nije ni bilo, samo te bijele s kojih bi hrpa voska kapala po stolnjacima, rukama.”

“Svijeća je svijeća”, odvratio je Nazor.

“Jugoslavija je Jugoslavija. Ti si već prilično star, dakle nosio si zvijezdu petokraku dok su te primali u pionire, dok si služio JNA.”

“Jesam, da.”

“I ti bi sad tu petokraku zabranio ustavom, tako si nedavno izjavio na N1.”

Nazor je šutio.

“Kako te nije bilo sram izlanut tako nešto. Pa nosiš prezime slavnog partizana Vladimira Nazora… Evo, i tvoj mili Franjo Tuđman s petokrakom na čelu borio se protiv nacista u Drugom svjetskom ratu. I sad bi ti ustavom zabranjivao petokraku”, nastavio sam… Nova zogda Nacionalne groupie

25.10. (22:00)

Cvjetovi zla

Groupie: Šiške Dalibora Matanića

“Kakav ti je to buket?” upitao sam Dalibora Matanića pred Van Goghom i pokazao na cvijeće na stolu.

“Urednici Glorije sam ga išao odnijet…”

“Očito ga nije htjela primit. Totalno je razumijem. Pa zbog intervjua s tobom u Gloriji život joj je postao noćna mora. Nema tko je ne napada zbog tog što je zlostavljaču žena pružila priliku da govori o sebi i patnjama kroz koje je prošao nakon što su ga po medijima razvlačili kao zlostavljača žena. Uostalom, sam si priznao da si ih iskorištavao i zlostavljao pod utjecajem cuge i droge.”

“Da, to me upropastilo.”

Na terasi Van Goga pojavila se feministička aktivistica i novinarka Jutarnjeg Snježana Pavić.

“Ona te ne podnosi, piše stalno protiv tebe. Evo, kad već imaš ovaj buket cvijeća, pokloni ga njoj, probaj je izmanipulirat da počne malo bolje pisat o tebi. Nema žene koja ne pada na lijepo cvijeće, makar bila i feministica.”

Snježana je sjela par stolova od nas, izvadila laptop. Matanić je ustao i prišao joj s buketom. Nažalost, nisam čuo što govori Snježani, bio sam previše udaljen od njih. Samo sam vidio trenutak kad joj se osmjehuje i pruža joj buket. Snježana je prihvatila buket, a onda ga bacila na pod i izgazila nogom. Nova zgoda Nacionalne groupie

19.10. (09:00)

Pa tko prvi savije kičmu

Groupie: Nova operacija Super Vilija

Boris Rašeta je Pavla Svirca u novoj zgodi odveo u bolnicu nakon što je trpio nesnosne bolove.

Rašeta mi je pomogao da izađem iz auta, doveo me do porte. Portira je tražio da ga spoji s neurokirurgom Vilijem Berošem.

“Čekaj, tome si se dosjetio… Misliš da moje bolove svojim moćima može ukloniti Super Vili kao što je u koroni uklanjao strahove postarijih žena koje su svršavale na njega usprkos njegovom niskom rastu i ne baš impresivnom izgledu.

Beroš me odmjerio.

“To bi i za vas bilo korisno”, nastavio je Rašeta. Po medijima bruje da se nitko neće dati vama u ruke da ga operirate… Godinama ste bili u politici, totalno ste ispali iz forme, u stresu ste zbog DORH-ove optužnice da ste okrali ovu istu bolnicu u kojoj sad ponovo radite… Da svoju prvu povratničku operaciju uspješno izvedete na kolumnistu Nacionala, on bi to opisao u kolumni i svi bi ostali mediji to prenosili. Ljudima biste tako vratili povjerenje u vašu kompetenciju i vještinu neurokirurga.”

“U redu, prvo ćemo obavit pregled kralježnice vašeg kolege. Dođite sutra u podne”, rekao je Beroš.

Dok smo izlazili iz bolnice, rekao sam Rašeti:

“Divno si ovo smislio, da ja budem pokusni kunić Berošu, da se na mojoj kičmi vježba!”

12.10. (21:00)

Na akciji: jedan branitelj, dvije predrasude gratis

Groupie: Okršaj s Možemo-braniteljem

Dok smo hodali po tržnici u potrazi za švercerima, za jednim štandom spazio sam bradatog čovjeka čija se fotka zadnjih dana provlačila po medijima. Bio je to multimedijalni umjetnik Milan Božić. Baš sam se razveselio što ga vidim.

“Vidiš onog tamo…”, pokazao sam starom na Božića.

“Jel to švercer?” upitao je stari.

“To je branitelj. Možemo-branitelj.”

“On je napokon pokazao da ne moraju svi branitelji biti stereotipni ko tvoja ekipa… Ne sluša Tompsona, ne nosi na crnoj majici ZDS natpis, protivi se vašim zabranama ljevičarskih predstava i festivala.”

“Pa to onda nije branitelj!” razbjesnio se stari.

“Kako nije, pa prošao je bojišta kao i ti, obranio je Hrvatsku.”

“Ma nemoj mi reć…”, stari je zakoračio prema štandu za kojim je stajao Božić. “Ja za dom nisam spreman”, smireno je odvratio.

“A šta si to onda branio u ratu?”

“Domovinu”, Božić je raspoređivao češnjak na štandu.

“Znači, ti si za domovinu spreman?”

“Tajo, on se druži s Nepajcem… Vidijo san ih kako se jube”, drukao me moj polubrat Gojko.

“I ja sam ga vidio prije dva tjedna! Spavao je taj Nepalac s njim na madracu u onoj njegovoj straćari!” zgađeno će stari.

“Pa šta s tim? Trebate li se zbog tog odreći sina?” upitao je Božić.

“A šta bi ti napravio da ti se sin jebe s Nepalcem!?” zagrmio je stari.

“Evo što bih napravio…”, Božić je pružio ruku prema meni i zagrlio me. Nova zgoda Nacionalne groupie.

05.10. (12:00)

Pustolovina koju mu je uzela Danka

Groupie: Dok se penjem na Thompsonovu terasu

Vlakom sam se za 17 eura odvezao do Splita, od kolodvora pješke hodao do Tompsonove zgrade na Žnjanu. Zvonio mu na portafon dolje. Nikako da mi otvori. Šta sam bezveze putovao 10 sati u vlaku do Splita? Opet poraz i odbijanje? Ma, nema šanse.

Popeo sam se po stepeništu sve do zadnjeg kata. Tamo su na hodniku bile ljestve od radnika koji su krečili zgradu.

Uzeo sam ljestve i po uzoru na moju kolegicu Anku Derifaj krenuo se po njima penjat na Tompsonovu terasu za koju nova sudska vještakinja tvrdi da i nije njegova, nego na nju imaju pravo svi stanari u zgradi.

Tompson je u Hrvatskoj ono što je nekad Bijelo dugme bilo u Jugi. Možda mi se napokon u životu posrećilo. Veća mi je korist da mi Tompson uzme pjesmu, nego sve one nagrade na Goranovu proljeću… Nova zgoda Nacionalne groupie kao i inače, nije prošla kako je očekivao…

28.09. (14:00)

Đe će im duša s otim kartama

Groupie: Vještičje kartice seksalice

Don Stojić pozorno me slušao. Onda je rekao:

“Da, o nekim ponorima psihe najbolje je uopće ne govoriti, ne iznositi to na svjetlo dana. A ovi šta žele predavat seksualni odgoj po školama tražit će od učenika da im pišu o svojim seksualnim maštarijama.”

“Bome, da! Pa jeste vidjeli one kartice seksalice koje je Grmoja iznio pred javnost! Pa na tim karticama maltene potiču djecu na razne perverzarije. Na jednoj kartici pitaju da l’ ti bol stvara užitak!?” sav sam se uzvrpoljio.

Na što se Slavica zamislila i onda procijedila:

“Ja bih voljela da mi je u pubertetu netko objasnio da bol u seksu nije nešto nastrano… Jako sam se sramila… To što sam volila… malo grublji seks.”

“Ono što su vješticama i gatarama nekad bile tarot karte, danas su karte seksalice. Crkva mora Tompsonu reći da na svojim koncertima mladima prenese da su karte seksalice zapravo vještičje karte. Možda da čak o tome napiše i pjesmu, u stilu: Neće Hrvatice karte seksalice”, opet sam se ubacio.

“Tebi je sve ovo zajebancija? A meni je sin na putu da postane transrodna osoba!” Slavica je gubila živce.

Onda je priznala don Stojiću da je s jednom prijateljicom često gatala preko tarot karata.

Nova zgoda Nacionalne groupie…

21.09. (10:00)

A sve zbog festivala koji se financiraju javnim novcem

Groupie: Teroristi na Pantovčaku

Stari mi je upao u potleušicu. Skoro se onesvijestio kad je vidio da sa mnom na prljavom madracu na podu spava Nepalac, potpuno gol. Onako snen, počeo sam brzo zašprehavat starog:

“Nije ono što misliš…”

“Nego šta je, pederčino prokleta!”

“Samo sam mu pružio sklonište… Došao je sinoć tamo iz svoje zemlje, zapalio njihov parlament…”

“Zašto je gol!” stari je toliko glasno to izgovorio da se i iscrpljeni Nepalac probudio.

Da se ohladi od sve te vatre… Još mu gori sve unutra…”

Stari kao da se malo smirio. Sa zanimanjem je promatrao Nepalca.

“Možda ga je sam Bog poslao”, promrsio je. “Dođi vidi što sam donio.”

Brzo sam navukao hlače, krenuo van za starim.

U vinogradu je bio parkiran kamiončić. Stari je podigao maskirnu ceradu. U prtljažniku sam ugledao šest plinskih boca. Na svakoj je sprejem bilo napisano: ”Bela ciao”…

Jesi to meni donio da imam na čemu kuhat?”

“Skuhat ću ja na tome sranje Milanoviću”, proškrgutao je stari.

“Jesi ti normalan? Kako ćeš to, uhapsit će te odmah ko onog brigadira Krulića… Vidio si kako je prošao kad je pokušo upast na Pantovčak i prijetio im bombom.”… Nova zgoda Nacionalne groupie

19.09. (09:00)

Autoironija karikature

Postnikov o Književnoj groupie: Od skandala do Nacionala

Publiku zabavlja divlja satira lokalne književne i kulturne scene, politički nekorektna fikcionalizacija stvarnih osoba: Svirac piše o tome kako preko mobitela trola Zorana Milanovića i Juricu Pavičića, tulumari s hrvatskim glumicama, tumara premijerama i festivalima, cuga na šibenskom Fališu s Katarinom Peović kojoj fali za pivo… I sam je, naravno, ironijska konstrukcija: prvo lice gonzo-fikcije mora biti neka vrsta marginalnog autsajdera pa je Svirac nesvršeni student književnosti iz provincije, sin ratnog veterana među zagrebačkim kultur-ljevičarima, novinar koji se vucara po dosadnim promocijama u potrazi za besplatnim alkoholom i usputnim seksom.

Putanja Željka Špoljara odlična je ilustracija teze da društvene mreže one koji na njima uspiju redovito vode u konzervativnije vode. Započeo je prije dvadesetak godina, skriven iza blogerskog heteronima, trolajući post-FAK-ovsku scenu kojom su tada vladali popularni pisci s obaveznom kolumnom u mainstream medijima. Danas, na glasu kao satiričar bez kočnica i tabua, na toj je književnoj sceni pronašao vlastitu nišu: sam je autor čitanih knjiga i kolumnist tiskanog tjednika, gost nacionalnih televizija i lokalnih knjižnica. Postigao je sve ono što nije uspio svojim „ozbiljnim“ naslovima i sve što je – u ironičnom obratu – prije dvadesetak godina bio prosječni san prosječnog hrvatskog književnika. Boris Postnikov za Kritiku-HDP

15.09. (21:00)

Izgubljeni u prijevodu

Groupie: Kako zadovoljiti branitelje?

Napokon sam shvatio da bih ja kao sin branitelja u ovoj novoj, konzervativnoj klimi u društvu trebao biti privilegiran kao što su nekad u Jugoslaviji bili privilegirani sinovi partizana. Shvatio sam i to da prijevode knjiga hrvatskih pisaca financira hrvatsko ministarstvo kulture. Tako da na neki način politička volja odlučuje kojeg će se pisca vani prevoditi. A kad je Ministarstvo financiralo da se neka moja knjiga prevede vani? Ministrica Nina Obuljen kao da ne mari za sinove branitelja. Ne mari ona ni za Tompsona, nikad za njega u javnosti nije našla neku lijepu riječ.

Stao sam među ekipu od starog i poticao ih da prije svega uzvikuju: Dolje Nina Obuljen! “Riba se čisti od glave. Ako skinete nju, skinut ćete s proračuna i sve ove ljevičarske festivale, ljevičarske filmove i knjige koji zagađuju mozgove mladih Hrvata. Nina mora u svom uredu drhtat od vašeg pravednog bijesa, optužbi.”

Moj stari me nepovjerljivo gledao. Nije ovakve stvari navikao čuti iz mojih usta.

“Šta sad tu prosipaš med i mlijeko, a mene si u onim svojim knjigama i kolumnama u Nacionalu opisivao kao krezubog nasilnika i alkoholičara, koji samo psuje i udara te. Pa ti si sam širio najgore gadarije o vlastitom ocu…”, dobacio mi je.

“Znam… Griješio sam, ali sad hoću sve to popraviti. Želim zadovoljiti sve vas branitelje…”

“O, pederčino jedna!” viknuo je stari… Nova zgoda Nacionalne groupie