Ilija Aščić: Gladovanje - Monitor.hr
09.10.2017. (21:44)

Malo proze

Ilija Aščić: Gladovanje

Kad sam bio izbjeglica pojeo sam oko 2.000 ribljih konzervi, dakle više nego što bi ih prosječni čovjek pojeo u pet života. Problem s tim konzervama je sljedeći: odvratne su! A ako ih tri godine jedeš baš svaki dan, želudac ti se okrene već od same pomisli na njih. Bilo ih je posvuda, tih šugavih konzervi, dolazile su u tonama sa svakom humanitarnom pomoći. Ljudi su ih davali mačkama i psima, ali ni oni ih više nisu htjeli jesti pa su ih na kraju bacali u smeće, piše Ilija Aščić za Književnost uživo.


Slične vijesti

15.10.2022. (13:00)

Nobel za književnost 2022.

Bicikl, mobitel, Annie Ernaux

Annie Ernaux: l'intervista ~ Morel - Voci dall'Isola

O kome piše Annie Ernaux, osim o samoj sebi? Identitete ljubavnika skriva najčešće iza inicijala imena. Skriva identitet medicinske sestre koja joj je obavila pobačaj. Ne piše roman o bivšem suprugu. Ne piše roman o djeci. Autobiografska proza Annie Ernaux, osim nje same, uključuje tri dominantna lika: oca, majke i kolektivni lik poratne francuske generacije. Iako se ta tri lika protežu kroz gotovo sve njezine romane, generacija je glavni lik u “Godinama”, otac u “Mjestu”, majka u “Jednoj ženi”. Lik majke u “Jednoj ženi” ne čini se ništa manje relevantnim za razumijevanje 20. stoljeća od neke historijske osobe francuske povijesti. Majka nije u rangu De Gaullea, ali nije ni anonimno meso historije. Svatko ima pravo na povijest, svatko ima pravo na sjećanje. Kako je bicikl demokratizirao mobilnost, kako je mobitel demokratizirao fotografiranje i snimanje, tako Annie Ernaux demokratizira književnost; posljedično i povijest; a onda i samo sjećanje – kao misterij za sebe. Novosti

10.10.2017. (15:55)

Poslijepodnevna romantika

Dobar tekst: Kako sam ti otvorio vrata

Odličan je tekst na portalu Književnost uživo: “Ne znam kada sam ti prvi puta otvorio vrata. Stajao sam na pragu, ukopan i tražio riječ koja bi me zaustavila. Ne znam što si govorila, ne sjećam se. Šutio sam. Svjetlost me zapljusnula. Nešto je trebalo napraviti. Pružala si mi obje ruke. Mirisale su kao rijeka na mjestu gdje sam proplivao. Imale su težinu vremena. Mogla si tada tražiti da iščupam stablo s korijenjem, da preplivam more, da se odreknem odlaska. Kako sam i kada zatvorio vrata, ne sjećam se. Jesam li ih uopće zatvorio?”