Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Oni su za-laganje
Ivančić: Hrvatski odgoj
U duhu načela što ga je još početkom devedesetih, u doba prvobitne akumulacije državnosti, formulirala novinarka Dunja Ujević, obznanivši da je spremna pisati neistine ako je to u interesu Hrvatske, Marija Selak Raspudić odlučila je u predizbornoj kampanji promovirati laganje kao vrhovnu političku vrlinu. A kako je veza između politike i obmane takoreći notorna, tekovina s aromom tople vode, domoljubna matrica je ta koja anulira negativne konotacije i osigurava javnu prihvatljivost. Na stvari je dakle za-laganje za Hrvatsku.
Nešto drugačiji pristup složenoj problematici derogiranja istine njeguje državni tužilac Ivan Turudić: u njegovu fokusu nije nacionalna sigurnost, već nacionalna pristojnost. Ivan Turudić inzistira da se o njegovim lažima raspravlja na čistome hrvatskom. Naučite se pristojnosti, gospodo! Ako vas gledam u oči i lažem, a to činim na pravilnome hrvatskom jeziku, najmanje što mogu očekivati je da se istim tim jezikom služite i kada moje laži propitujete, a ne da ovo časno mjesto skrnavite srbizmima. Ponašajte se pristojno! Viktor Ivančić za Novosti
