Ivančić: Povratak u svoju kožu - Monitor.hr
Danas (20:00)

Što ti čini loš odgoj

Ivančić: Povratak u svoju kožu

Osuđujući marševe protiv fašizma – na kojima se u četiri hrvatska grada okupilo tisuće ljudi – kao antidržavni prosvjed, premijer Andrej Plenković ustvrdio je da je HDZ “zadnja brana normalnoj Hrvatskoj”. Što je to “normalna Hrvatska”? Hrvatska u kojoj je normalno da crnokošuljaši prekidaju kulturne priredbe, u kojoj je normalno napadati Srbe zato što su Srbi, u kojoj je normalno iživljavanje nad migrantima, u kojoj je normalno uzvikivanje nacističkog pozdrava, u kojoj je normalno otvarati lov na “jugoslavensku gamad” i “škovace”, u kojoj je, naposljetku, normalno podignuti spomenik herojima Domovinskog rata pred objektom u kojem su ti heroji mučili i ubijali zarobljene civile. Pa što je tu novo? Novo je to što su se borci za “normalnu Hrvatsku” odjednom susreli s masovnijim otporom nego što su ga u svojoj oholosti očekivali. Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Danas (10:00)

“Prestara sam za ovo” - rekla nitko nikad kad je u pitanju čokolada i šiba

Andrassy: “Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran, ali to razumijem tek sad kad mi je i par čarapa predivan poklon

“Moj” Sveti Nikola je uvijek bio savršeno doziran – u čizmi bi se našla čokolada s njegovim likom, vrećica bombona, par toplih čarapa i još nekoliko većinom jestivih, većinom čokoladnih sitnica koje te inače tijekom godine ne čekaju na prozoru… ili u mojem slučaju, ispred vrata spavaće sobe. U čizmi je uvijek bila i šiba koju i danas dobivam od mame, opet u društvu par čokoladnih sitnica; jest da sam u teoriji za to već odavno “prestara”, ali ta je teorija samo prijedlog koji uvijek rado odbijam. U četvrtom osnovne to nisam razumjela; sadržaj moje čizme me veselio najkasnije do prvog školskog odmora, kad smo između dva sata prepričavali čime nas je Nikola nagradio.

Nevino dječje veselje se pretvorilo u natjecanje; tko je dobio bolje, kog roditelji više vole, tko je “heroj” jer ima bogate roditelje, tko je “luzer” jer ih nema, a za generacije koje su još uvijek vjerovale da Sveti Nikola postoji, natjecanje se svodilo samo na pitanje tko je bolje, kvalitetnije dijete koje je svojim postojanjem zaslužilo više. Andrea Andrassy ponavlja da je tako mislila kad je imala DESET godina, za Miss7.

Danas (09:00)

Kad “muškost” padne na tehničkom pregledu

Jokić: Jedni mlate i ubijaju žene, drugi gaze cvijeće u čast žrtava. Niste muškarci, nego kukavice

Neprekidni valovi nasilja nad ženama, koji sve češće rezultiraju onim najgorim – femicidom, tportalovog su komentatora Borisa Jokića naveli na promišljanje i eksplicitnu osudu tobožnjih ‘snažnih’ muškaraca koji takve užasne činove šutke odobravaju: Psihološki mehanizam u kojem za zločine, ubojstva, loše ishode krivimo uvijek neke druge u Hrvatskoj se njeguje desetljećima. Ako nisu krivi Romi ili Nepalci onda su to same žene koje svojim ponašanjem i riječima izazivaju ‘snažne’ i ‘poštene’ muškarce da ih upucaju ili im nožem rasparaju utrobe. Ako pak ni žrtve nisu krive, onda je za sve odgovoran feminizam jer dok se nije javno počelo o tome govoriti, toga nije bilo. Barem javno.

U mušku ‘normalnost’ nimalo se ne uklapa ideja da je na nama muškarcima da se pogledamo u ogledalo i odlučno suprotstavimo mržnji i agresiji nad ženama. Da učinimo neočekivano i da sa sinovima, unucima, prijateljima otvoreno progovorimo o tome koliko je bolesno da toleriramo one koji promoviraju mržnju prema ženama. Kolikogod se to nekima nenormalno činilo, to je zapravo i normalno i očekivano. Nas su naime odgojile majke, sestre, bake, susjede, učiteljice…

Jučer (14:00)

Kako postati lakši bez dijete: prepustite to proizvođačima

Beck: Kako nas svaki dan polako grickaju

Ima jedno bijelo meso od piletine, zapakirano u mini filee, koje godinama kupujemo. Vrlo je zgodno za pohanje. Cijena mu, dakako, raste, ali nedavno sam primijetio da u paketu ima samo osam komada, a nekad ih je bilo dvanaest. Političari bi mi rekli da su ti komadi veći, ali jasno mi je da sam postao žrtva onoga što se zove šrinkifikacija: paket hrane izgleda isto, ali je lakši. Isto se dogodilo s keksima koje jedem od djetinjstva, u jednom trenutku se kutija od pola kile smanjila na trećinu kilograma. A onda moja draga banka pošalje mi dvije obavijesti. U jednoj da se kamata za moj stambeni kredit diže s 3 na 5 posto, a u drugoj me informiraju da novim korisnicima nude stambene kredite za 3 posto. Dok i oni ne postanu stari kao ja. Tako me, eto, život pomalo gricka, kao da sam neki ementaler zaboravljen u ostavi s miševima. U mraku ostave zaključio sam da nisu opasni oni veliki neprijatelji, fašisti, četnici i komunisti, nego oni mali i neprimjetni: deset deka ovdje, dvadeset tamo, koji postotak gore ili dolje, ti će mi doći glave… Boris Beck za Večernji (i za Narod).

Jučer (08:00)

Uhapšen? Koja koincidencija! Jutros je baš dobio otkaz. Bit će da je imao peh

Dežuloivć: Ćaća se vraća

Neugodno je tako ispalo da je premijer Plenković, znajući kako će mu inspektorska uzdanica završiti u Remetincu, u dramatičnoj utrci s vremenom i policijskim džipovima požurio da ga razriješi dužnosti. Da se ne ponovi ono neugodno ispadanje od prije tri i pol godine, kad je Darko Horvat – sjetit ćete ga se s početka teksta, isti onaj koji je u Saboru tumačio kako će Zakon o Državnom inspektoratu “smanjiti inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika” – uhapšen taman u trenutku kad je bio ministar gospodarstva.

“Ako je netko uhićen, taj ne može biti ministar, to je jasno kao dan”, pokisao je sat-dva kasnije Plenković elaborirao okupljenim novinarima. Tada je hrvatski premijer naučio lekciju o neugodnom ispadanju. Je li dakle predsjednik Vlade znao za USKOK-ovu istragu i skoro hapšenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića? Nisam to znao”, mrtav hladan odgovorio je Andrej Plenković na konferenciji za novinare. “Tako ispada”, ležerno je odgovorio premijer. Kako ispada? Shvatili ste, neugodno. Ali još uvijek ugodnije nego da je uhapšen kao glavni državni inspektor. Boris Dežulović za Novosti

Srijeda (14:00)

Vatrogasni aparat države: bez aparata

Jergović: Mala povijest piromanije iz koje možda saznajemo tko je spalio Vjesnik

Psihoanalitičari smatraju da se piromanija razvija iz uretralnog karaktera, tojest iz zastoja u razvoju u analno-uretalnoj fazi u psihoseksualnom razvoju djeteta. To je ono doba kad prvi put osjetimo zadovoljstvo dok piškimo i kad učimo kontrolirati defekaciju. Mnoge nezgode u kasnijem životu prema Freudu potječu iz ovoga doba. Faza upoznavanja s vatrom u razvoju totalitarne države također je vrlo rana. I također se tiče uretralnog karaktera režima koji se upravo predstavlja kao država, i umjesto da bude privremena, izborima podložna vlast, preuzima sve državne prerogative. Vjesnikov je neboder godinama, vrlo napadno, bio krajnje gostoljubivo otvoren i za palikuće, i za piromane. Takvim ga je učinila politička vlast. Godinama se, marketinški ciljano, insistiralo na uporabnoj disfunkcionalnosti bivšega Vjesnikovog kompleksa. Usput su ukinuti portiri, a zaštitari su svedeni na neku smiješnu razinu. Nedavno je, prema Nacionalovom izvještaju, ukinut i sustav vatrodojavne zaštite nebodera. Nedostajao je samo još kioskić ispred Vjesnika, u kojem će se zainteresiranima prodavati šibice i benzin. Miljenko Jergović za svoj blog

Utorak (21:00)

Sile mraka i haosa

Basara: Dani magijskog mišljenja

A šta rade, nazovimo ih, „nesrpski“ – iliti „antisrspki“ politički mislioci, kako ih zovu srpski mislioci. Eh, šta. Oni odgovornost za sva zla koja snalaze Srbe pripisuju političkim krilima srpskih političkih mislilaca. (Kažem „političkih“, jer postoji i paravojno krilo te bratije.) Šta srpski mislioci kažu, zašto su se „strani faktori“ toliko okomili na Srbiju i Srbe i zašto im domaći izdajnici tako udarnički pomažu na tom poslu?

Srpski mislioci smatraju da je to glupo pitanje – na koje odgovor znaju i beogradski vrapci – a koji glasi: „Zato što smo Srbi i pravoslavni i zato što hoće da nas ‘rasrbe’“. Napred napisano je školski primer magijsko-animističkog mišljenja koje je u Srbiji – koja iz opravdanih razloga nije imala iskustvo renesanse, a koja je iskustvo prosvetiteljstva neopravdano i plebiscitarno odbacila – i dan-danas preovlađujuće, da ne kažem baš „više nego ubedljivo većinsko“. Svetislav Basara

01.12. (21:00)

Inspekcija sa cijenom, a zgrade padaju brže nego se mogu srušiti

Picula: Plenkovićeva vlada opasno skliznula prema relativiziranju vlastitih ustavnih vrednota, očito treba žurno ustaliti kurs zemlje prema njima

U samo deset dana, od 17. do 27. studenoga, Zagreb i Hrvatska prošli su kroz munjevitu rekapitulaciju vlastite tranzicije u posljednjih trideset i pet godina: nakon paleža ruši se neboder Vjesnika, nekoć nacionalne medijske perjanice, likvidira se nekoć ugledni Brodarski institut, a u istražnom je zatvoru završio nekadašnji predsjednik Skupštine Grada Zagreba, HDZ-ov saborski zastupnik te donedavni glavni državni inspektor. I dok se kadrovska politika hrvatske politike sve jasnije ocrtava kao jedan od gorućih problema upravljanja državom proteklih desetljeća, Hrvatska i Zagreb proteklih desetak dana svjedoče o svim razmjerima odnosa države prema samoj sebi. Vjesnikov se slučaj tako nadovezao na stanje mnogobrojnih objekata u vlasništvu države diljem zemlje, od javnih ustanova i spomeničke baštine, preko industrijskih i hotelskih kompleksa, do prometne, posebice željezničke infrastrukture. Nekadašnji ponosi hrvatskog društva, gospodarstva i kulture danas su i sami postali spomenicima krajnje nebrige i neznanja kako ih revitalizirati i iskoristiti za razvoj. Boško Picula za tportal

30.11. (00:00)

Zato gluposti imamo na izvoz

Dežulović: Adio domaća pameti

Samo četiri godine kasnije, prošlog četvrtka – još se dim iz Vjesnikova nebodera nije razišao – posljednjih trinaest zaposlenika Brodarskog instituta proglašeno je tehnološkim viškom, i nekoć svjetski poznati znanstveno-istraživački centar postao je tek građevinska parcela od stotinu četrdeset tisuća kvadrata. Cijena? Po Vladinoj procjeni, cirka četrdesetak milijuna eura. Oprema, arhiva, tehnička dokumentacija, golemo iskustvo, stečena znanja i vještine – ukratko, pamet – nisu, jasno, ušli u procjenu vrijednosti. “Znanost ne smije imati cijenu”, objasnio je istog tog dana Plenkovićev ministar gospodarstva Ante Šušnjar, značajno na Danu FER-a potcrtavši kako “samo znanost stvara rješenja koja unapređuju gospodarstvo, pokreću industriju i jačaju konkurentnost Hrvatske”. U vrijeme visokih tehnologija, znanstvenih inovacija, naprednih istraživanja i umjetne inteligencije, konkurentna Hrvatska, eto, tehnološkim viškom proglašava – znanje. Boris Dežulović za Novosti

29.11. (13:00)

Kako sam naučio prestati misliti i zavolio kontradikciju

Ivančić: Idiotizam kao sistem

Mene, recimo, već duže vrijeme proganja pitanje zašto sljedbenicima ustaštva, koji se hvastaju svojom nacionalnom sviješću i domoljubljem, ne smeta to što su ustaše uslužno predavali teritorij vlastite zemlje stranim silama. Iz uobičajenoga nacionalističkog rakursa, radi se o nacionalnoj izdaji najvišega ranga, pa je nedvojbeno da se veličanjem Endehazije veliča izdajništvo, a ipak današnji ustašofili sebe smatraju elitnim patriotima, na čelu s kolektivnom maskotom Markom Perkovićem Thompsonom. Kakav je misaoni sklop nužan da se taj procijep premosti i neizdrživo proturječje anulira?

Spomenuti je, usput budi rečeno, također njegovao karakterističnu relaciju spram Židova. Nakon svojedobne zabrane nastupa u Nizozemskoj zborio je ovako: “Židovi su za sve krivi… Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.” Ne bi trebalo čuditi da u nastavku okršaja s Tomislavom Tomaševićem “mali obični čovjek”, Kristuš iz Čavoglava, optuži zagrebačkoga gradonačelnika za antisemitizam zbog njegovih propalestinskih stavova.

Osim prirodnih predispozicija, postoji i obaveza da se bude glup. Postoji prešutna zabrana korištenja mozga u polju javnoga djelovanja. Aktivni fašist dužan je nastupati s neaktivnim umom. Moralni idiotizam više nije dovoljan; na snazi je i opća redukcija mišljenja – idiotizam kao sistem. Viktor Ivančić za Novosti

27.11. (11:00)

Dani nezahvalnosti

Kako politička polarizacija dijeli američke obitelji

Ono što se vidi i kod nas i u Americi jest izostanak stvarne volje da se sasluša drugoga i gotovo potpuni gubitak kapaciteta da se barem na trenutak odmakne od vlastitog ideološkog filtra kroz koji se tumači stvarnost, da bismo doista mogli čuti tog drugoga. Naša sreća, zasad, jest u tome što još uvijek nismo toliko emotivno navezani na teme koje stvaraju političke rasjede kao Amerikanci. No ritam i intenzitet događaja posljednjih tjedana pokazuju da, nastavimo li ovim putem, jednog dana i mi možemo završiti u vlastitoj verziji američke Go No Contact kože. Gubimo sposobnost učiti jedni od drugih, prepoznavati međusobnu ljudskost i rasti zahvaljujući razlikama, koje bi nas, u zdravijem društvu, trebale potaknuti na kreativnost, a ne na destruktivnost. Maruška Vizek za tportal