Ivančić: Riječi jedne pjesme - Monitor.hr
Danas (19:00)

Demokracija s prigušivačem

Ivančić: Riječi jedne pjesme

Hrvatski premijer dakle čini isto što je u devedesetima činio utemeljitelj njegove stranke: pokušava osigurati demokratski ugođaj za fašistički marš, i to tek kada stvar zagusti do te mjere da počinje lučiti negativne efekte. Međutim, Thompson je bio i ostao ustaški pjevač – i u ratu i nakon rata – kao što su HOS-ovci Marka Skeje i u ratno vrijeme njegovali ideale Endehazije. Kao što je, naposljetku, HDZ bio i ostao stranka kroz čiji krvotok kola topla fašistoidna supstanca.

Najdraži je pokojnik, sjetimo se, također bio “dvostruko konotiran”: pozivao se na Franca kad je u Jasenovcu namjeravao izmiješati kosti logorskih žrtava i njihovih ubojica, a onda naložio sudski progon novinara koji su ga nazvali frankistom. Danas njegovi nasljednici, pod firmom “slobode govora” i “poštivanja procedure”, omogućuju nesputano orgijanje negatora ustaškoga genocida u Hrvatskom saboru. Kada se uklone pseudoznanstvena ambalaža i fingirana “težnja za istinom”, osnovni tonus toga skupa najbolje je razumjeti kao jasenostalgiju, ekstatični žal za izgubljenim stratištem. Viktor Ivančić za Novosti


Slične vijesti

Danas (20:00)

Da si olakšate nakon što si skoro potrgate kičmu... doslovno

Andrassy: Aranžman za PMS – torta, serije i malo shoppinga sa strane

Andreu Andrassy u novoj kolumni za Miss7 bole leđa, a bole je jer Hrvatska ne valja. Došla joj je nova perilica koju je s dostavljačem unijela na treći kat. Bez lifta, jer je tako htjela da joj zgrada nema lift kad ju je gradila puno prije nego što se rodila. Pokraj recepta za tortu za PMS koji to i ne mora biti, donosi popis serija za pogledat dok na mobitelu tražite nešto za naručiti (pokraj perilica): Furia, The Hunting Wives, The Girlfriend, High Potential, The Better Sister, Veep, Nobody Wants This i All’s Fair… ako imate vremena sve to pogledat.

Utorak (23:00)

Zatvoreno zbog demokracije

Dežulović: Tajna hrvatskog Ćaćilenda

Ćacilend u Hrvatskoj ne samo da je teoretski moguć, nego zapravo već postoji. I ne samo da hrvatski Ćacilend zapravo već postoji, nego zapravo postoji već pola decenije, cijele četiri i pol godine stariji i od slavnog srpskog Ćacilenda. Istraživači i avanturisti pronaći će ga ako se opremljeni transparentima, megafonima, zviždaljkama i ostalom opremom upute Zagrebom do Gornjeg grada, pa kroz Kamenita vrata prema Markovu trgu: tu, pred “hrvatskim Dvorskim parkom”, na čijim obodima stoje stupovi izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti – zdanja hrvatskog Sabora, Vlade Republike Hrvatske i Ustavnog suda – naići će, naime, na istu onakvu ogradu i istu onakvu policiju kakva stoji na ulazu u beogradski Ćacilend, jednako ljubazno upozoren da dalje neće moći.

Ono što ekspedicije s transparentima i megafonima može zbuniti, jest upadljivo slaba naseljenost zagrebačkog Zabranjenog grada: nema tamo šatora, nema muzike, pečenjara i plastičnih zahoda, nema ljudi – samo gdjekoji dokoni policajac. Zagrebački Ćaćilend izgleda tako baš kao neki davno napušteni grad Maja u džunglama Meksika, ili – još bolje – poput pustog pekinškog Tienanmena, Trga nebeskog mira. Boris Dežuloivć za N1

Utorak (15:00)

Kad mrtvi pokreću društvo brže od živih

Basara: Zemlja komemoracija i parastosa

Možda će vam se učiniti da preterujem, ali u Srbiji je smrt – pogotovo ako se radi o masovnim smrtima – glavni (ako ne i jedini) izvor društvene dinamike i glavni faktor kakve-takve društvene kohezije. Odavno sam ja primetio – i o tome uredno (i višekratno) obaveštavao javnost – da srpska populacija (bar jedan njen deo) primeti da je Srbija zemlja prepuna aktivnog i pasivnog nasilja tek kad nasilnom smrću istovremeno pogine najmanje deset osoba. Prigodom takvih – inače sve češćih – nasilnih pogibija, umesto da se pristupi najozbiljnijem istraživanju uzroka (i eventualnom ispravljanju nasilničkih puteva – što bi, fakat, bio veoma dug i naporan posao – kreće se u nekropolitizaciju tragedija i pokušaje da se iz nesreće izvuče politički profit. Svetislav Basara

Ponedjeljak (11:00)

Neće se preko djece, pa ni preko mobitela

Saborska rasprava o djetinjstvu: mobiteli, nasilje i zakonske prepreke

Za početak, tračak optimizma iz Sabora: proteklog tjedna diskutiralo se o važnoj društvenoj temi – djetinjstvu i odrastanju u Hrvatskoj. Za razliku od uobičajenih primitivnih i priglupih rasprava usmjerenih na lovljenje sekunde medijske pažnje i ponižavanje drugog, ton je bio ozbiljniji i promišljeniji. Rasprava je uključivala i zabranu mobitela u školama i vršnjačko nasilje. SDP je predložio izmjenu devet zakona za bolju koordinaciju sustava, dok se vlast često skriva iza prebacivanja odgovornosti. Hrvatska ima dobre predispozicije za djelovanje, ali potrebno je jedinstveno zakonodavstvo poput islandske prakse kako bi se djeca stavila u središte društvenih politika i stvarno unaprijedilo njihovo blagostanje. Boris Jokić za tportal

Nedjelja (18:00)

Greška dividende vrijedna

Dežulović: Čudesni slučaj Martine D.

Svakome se, kako vidite, dogodi. Ode na godišnji odmor i zaboravi pokriti zdjelice u laboratoriju, pa dobije Nobelovu nagradu za medicinu. Ili zajebe sastojke superljepila, ili razbije staklenu posudu, ili mu, nemam pojma, prženi krumpiri ispadnu gnjecavi i nejestivi, pa se, ni kriv ni dužan, sasvim slučajno obogati. Tko radi, taj griješi, a tko griješi, taj i uspije. Znači li to, međutim, da svatko tko griješi i uspije? Naravno da ne. Martina je, za to je vrijeme u istoj kompaniji radila kao predsjednica Uprave, pijući kavu i čekajući da na stranicama Zagrebačke burze objave konsolidirani i nekonsolidirani financijski izvještaj poslovanja Podravke, sasvim slučajno kupila – tri stotine pedeset dionica vlastite kompanije! “Bila je zaista nenamjerna greška u kojoj nije bilo nakane ostvarivanja bilo kakve koristi”, požurila je onda objasniti predsjednica Uprave.

Ne pitajte kako, ne zna ni ona sama – je li na stranicama s online-trgovinama tražila malu nekakvu praktičnu kućicu za alat, kinesku montažnu radionicu u dijelovima kakva joj treba za onu vilu u Petrčanima kraj Zadra, pa se onako umorna i smetena umjesto na Temu ulogirala na licenciranu brokersku platformu, i nenamjernom greškom umjesto radionice za popravke kupila dionice Podravke, đavo će znati – tek Martina se šokirala kad joj je uskoro stigla potvrda o uspješnoj transakciji i obavijest da je za samo pedeset četiri hiljade četiristo trideset dva eura postala ponosna vlasnica tri stotine pedeset dionica Podravke d.d.! Boris Dežulović za Novosti

Nedjelja (12:00)

Tko je kriv? Svi mi...

Jergović: Zašto nas se toliko tiče ubojstvo oca u Novom Mestu

Oni koji su godinama, unutar svoja četiri zida, po kavanama, na novinskim stranicama ili za političkim govornicama, širili vjeru u stereotip prema kojem Romi ubijaju naše nedužne ljude, a u tome ih – kako bi se izrazio šef zagrebačkog HDZ-a – podržavaju ekstremno lijeve sekte, liberali i ostali pederi, antikristi i ateisti, napokon su dočekali trenutak da Rom ubije Slovenca. Krivac, naravno, nije samo onaj koji je šaku oklopio metalnim bokserom i precizno u bradu pogodio nedužnog čovjeka koji se nije došao tući, nego je samo htio sina odvesti kući, nego su krivci svi Romi u Dolenjskoj i Sloveniji, a s njima lijevo-liberalna slovenska vlast, te svatko onaj tko je i sad spreman reći da je svaki stereotip poput sata čije su kazaljke zaustavljene i koji ne može biti tačan ni u ona dva trenutka unutar dvadeset i četiri sata kada slučajno pokaže koliko je sati.

Jedan prema drugom sučeljena su u ovom trenutku dva straha i jedan gnjev. Jedan je strah svih onih oko Novog Mesta, u Dolenjskoj i u Sloveniji koji izgledaju kao Romi, govore kao Romi, pa možda i jesu deklarirani kao Romi. Drugi su strah i gnjev lokalnih Slovenaca. Dok god iza jednog straha stoji svijest i razumijevanje straha onih drugih, postoji spas. I dok god ima ljudi koji znaju da gnjev većine nikako, nikad i ni u jednom slučaju ne može biti dobar ako je upućen većini. Većinski je gnjev šaka s metalnim bokserom. Miljenko Jergović za svoj blog

Nedjelja (09:00)

Povijest bez savjesti ili druga prilika za poraz

Beck: Imamo političare koji vode politiku iz 1941. i povjesničare koji žele stvarati povijest

Nipošto ne tvrdim da su ustaše, partizani i četnici isto: isti su tek njihovi današnji nasljedovatelji, i to u psihoanalitičkom smislu. Tko god danas zagovara ustaštvo, komunizam ili četništvo, opterećen je ogromnom povijesnom krivnjom, i to onom čudnog oblika: ispali su šonje koji nisu bili u stanju ispuniti svoje obećanje. Muči ih, da tako kažem, povijesna impotencija, za koju nema viagre. Budući da historijsku nesposobnost negiraju, i ne žele pokazati stid, vraćaju se na ishodište. Misle da se pozivanjem na rane slavne dane, prije nego su se dogodili svi truli kompromisi i pogrešne odluke, i prije nego su se nedužni mrtvaci počeli gomilati, mogu opravdati – a zapravo žele drugu priliku. Boris Beck za Večernji (i za Narod).

Subota (18:00)

Neplaćeni plaćenici

Ivančić: Crno tijesto

Ništa nećeš postići zabranama, moj Tomaševiću! – napisao je Ivo Sanader u kolumni koju smo mu ovoga tjedna ljubazno ustupili, najprije zato što nam se ne piše, a zatim i zbog toga što nekadašnji premijer i predsjednik HDZ-a poslije dužega boravka u zatvoru gori od želje da se očituje o aktualnim prilikama. Ako si htio da Thompson u Zagrebu ne nastupi – jer kod baš svakoga nastupa mobilizira masu da uzvikuje ustaški poklič – mogao si se povesti za mojim primjerom i lijepo mu platiti da ne pjeva, te sve riješiti mirno i u tišini. Kao što znaš, ja sam tome Thompsonu u izbornoj 2007. godini platio nešto više od pola milijuna eura da ne reve ni za jednu političku stranku.

Da si ustaškom pjevaču ponudio sličan aranžman – uz nešto veći iznos, ali i veću krajnju korist – sigurno je da te ne bi odbio (još od vremena Wehrmachta zna se da ustaše krasi plaćenički mentalitet), no nije ti, dakako, takvo što padalo na pamet. Jedan od ozbiljnijih felera takozvane hrvatske ljevice leži u tome što uporno zanemaruje i previđa koruptivni aspekt hrvatskog fašizma, te kriminalna obilježja njegovih glavnih aktera. Ovako, doveo si se u situaciju da prijetiš praznom puškom i dobacuješ argumente onima koji će te hitro optužiti da u hrvatskome demokratskom ozračju zagovaraš totalitarna rješenja. A pritom ćeš i samome Thompsonu, vraćajući mu auru žrtve koje se taman bio odrekao, držati ljestve čvršće nego što mu ih trenutno drži HDZ. Da je Njonjo imao namjeru riješiti se revizionista u Saboru, uklonio bi ih istom metodom kojom se 2007. godine HDZ rješavao Thompsona, samo što mu ne bi trebalo pola milijuna, nego par desetaka eura, koliko već koštaju začepljene gubice Vukića, Banića, Peternela i kompanije… Viktor Ivančić uime bivšeg premijera, za Novosti.

Subota (17:00)

Jedno je jeftino, a drugo nije

Andrassy: Ako su stvari za ormar opravdani trošak, zašto se preventivni pregled teško nalazi na listi?

Šteta je propustit odjeću koja vam se sviđa, nema veze što vam se ormar doli guši od one koju je isto bila šteta propustit, šteta je ne isprobat viralni milky toner jer nam svima odjednom “treba” glass skin, a najveća je šteta ne kupit must-have božićne dekoracije koje vjerojatno nikom ne trebaju da bi Božić bio sretan, ali lijepo ih je imat u životu. Sve treba, sve je must-have, a ja nisam ovdje da vas osuđujem dok istovremeno očekujem dostavu još četiri “treba mi” paketa – ja sam ovdje da vas podsjetim na jednu od najvažnijih must-have kupovina koju žene vole preskočit – mjesec borbe protiv raka dojke… Andrea Andrassy za Miss7.

31.10. (19:00)

Zato je za njega Hepi umro prije nego on za njega

Basara: Fenomenologija Ćacilenda 2

Ja sam, izgleda, među poslednjima čuo da sam umro, tek kad je neproverena vest o mojoj smrti postala „viralna“ na društvenim mrežama i kad me je jedan moj drug, biser rasut po svetu, nazvao telefonom – ne da bi proverio da li sam pandrkno, ne naseda taj lako na dubaru – nego da mi kaže: „Srećne ti rane, junače, imao si rašta i (i gdje) umrijeti.“

Netačna informacija o mojoj nedavnoj preminulosti bila je lansirana u nekom kvizu na televizoru Hepi, što me je – kad sam se obavestio o mestu smrti – navelo da pomislim da mi Marić uvaljuje dubaru ili da je u pitanju osveta rusodupeljubivih, penzionisanih zastavnika, kojima u Famoznom povremeno (i figurativno) seruckam po glavama.

Prosto je neverovatno koliko su u zemlji u kojoj se tako malo čita – a i kad se pukim slučajem čita, onda se naopako čita – pisci zastupljeni u slagalicama i ukrštenim rečima. Svetislav Basara