Ivančić: Uzničko kolo - Monitor.hr
Danas (07:00)

Bitno da oni plešu svoje

Ivančić: Uzničko kolo

“Branitelji” – čiji su ugled i čast ultimativne društvene vrednote, pa svaka kriva riječ, a kamoli nedoličan ples, može biti ocijenjena “činom izrugivanja” ili vrijeđanja – funkcioniraju kao oruđe za održavanje etno-nacionalne higijene u javnome prostoru. Savršeno je svejedno jesu li zastupljeni u spomeničkom ili administrativnom formatu. “Branitelji” su se naprosto borili za zemlju u kojoj užičko kolo neće biti dopušteno plesati, tj. u kojoj ništa srpsko ne treba biti javno, tj. u kojoj će svemu srpskom biti zajamčena javna nevidljivost. S druge strane, prilično je teško pronaći djelić Hrvatske gdje spomenik braniteljima nije u blizini. Produkcija mitološke građe tolika je da ne priznaje zaostale krajeve. To što su trideset godina po okončanju rata “ratne rane” sve unosniji resurs za proizvodnju srbofobičnog ambijenta svakodnevice, za normalizaciju diskriminacije, nije posljedica ni srpske ratne agresije ni srpskog ratnog poraza, nego hrvatskoga mirnodopskog debakla. Viktor Ivančić za Novosti.


Slične vijesti

Danas (12:00)

Raste i trava dok se ne pokosi

Šajatović: Zašto Hrvatska nema ciljani rast BDP-a

Europska komisija morala bi imati instrumente za određivanje i kontrolu dogovorenog rasta. Do toga je, istina, dug put. Ali do tada bi Bruxelles mogao nametnuti državama članicama, kad već nameće sve do neodvojivih čepova, da u tekuću godinu izađu s ciljanom stopom rasta. Ali onda nastupe neoliberalni ekonomisti: nije na državama da planiraju rast, one samo trebaju stvarati uvjete da biznis lakše radi. Pa će se na kraju vidjeti kakav će biti BDP. Nije čudno što većina europskih političara na vlasti, uključujući hrvatske, obožava takav pristup. Kako bi rekla ekipa iz ‘Alana Forda’: ‘Ništa ne obećavamo i to izvršavamo.’ Ugodna je to pozicija. Kina si je odredila rast od 5 posto za ovu godinu, a to isto ima i SAD, Indija, pa i Poljska. Dok ostali europski političari, uključujući hrvatske, ne izađu iz zone komfora i ne vežu mandate uz brojčano obećani rast BDP-a, neminovni su porazi u globalnim nadmetanjima. Miodrag Šajatović za Lider.

Jučer (19:00)

Zakasnili smo za prvi krug, ali preostaje nam poziv na drugi

Andrassy u stilu ‘Tijedna polu pismenosti’: U opče nema sumlje da će izač na iz bore

Andrea Andrassy u novoj kolumni za Miss7 poziva na izbore, a u pomoć će joj priskočit njezina omiljena Facebook institucija “Tijedan polu pismenosti” od koje je posudila raskošnu kolekciju “glasaćkog tjela” – ljudi koji će sasvim sigurno izać na izbore, nekad možda i samo zato da ukradu kemijsku ili na listić nacrtaju pimpek. Izašli bi i po kiši i po sljegu, a ako se vama ne da, sijetite se da se neda ni njima, ali važno im je da nebudu nećija jaja za farbalje. Izače i brojni strućljaci iz raznih podrućja znanosti. Od gradževinskih meteorologova, do astrologa i onih koji gledaju u kare (vjerojatno misle na svinjski kare, a to što ste vi perverzni je vaš problem). Izače i elergićari svih vrsata i uvijerenja. Izađite i vi, ne zato što imamo nevjerojatan izbor spektakularnih kandidata, nego zato što će oni koji pobijede lakše prodat gomilu gluposti ovim primjercima koji su vam sasvim sigurno napravili trajnu epilepsiju.

Prekjučer (01:00)

Studentarijo, balavurdijo, ne padajte

Basara: Krizno proseravanje

Proseravanju se, prema Frankfurtu, pribegava kad se nema (ili ne zna) šta reći ili kad se hoće reći nešto različito ili čak dibidus suprotno od onoga o čemu se proserava. Proserava se svugde i svi se (bar ponekad) proseravaju, ali nigde se ne proserava tako obilno i smrdljivo kao što se to radi u politici, a naročito u srpskoj politici, koja je nezvanični šampion sveta u političkom proseravanju. Saglasno „vlasnim“ proser efendijama i hanumama, sve bi bilo u redu i sve bi se vratilo u redovne tokove ukoliko bi protestna studentarija sledila primer „studenata koji hoće da uče“ i vratila se na predavanja i posvetila se učenju i polaganju ispita.

Na drugoj – da ne kažem baš neprijateljskoj strani – legion je ime proser-efendijama koje svoju klijentelu uveravaju da je kriza već rešena i da je potrebno još samo malo marširati, voziti bicikle i zborovati pre nego što se Vučić i kompanija strmopizde, posle čega ćemo živeti dugo i srećno u zemlji meda i mleka. Svetislav Basara.

Ponedjeljak (12:00)

'Jabuka ne silazi daleko s uma'

Dežulović: Kraj je blizu

Je li Republika Hrvatska – kad se danas sjetimo kakvi su joj sve pacijenti bili načelnici Glavnog stožera, šefovi Obavještajne uprave, članovi Vijeća za nacionalnu sigurnost i savjetnici predsjednice Republike – na koncu još dobro i ispala? Naravno da nije: ispala je upravo onakva kakvu su je pacijenti u svojim tisućljetnim glavoboljama sanjali.

Istinabog, moglo je izgledati da je Hrvatska dvadeset godina kasnije razmjerno normalna zemlja, u kojoj su samozvani proroci na psihijatriji, gdje im je i mjesto. Recimo, u emisiji Velimira Bate Bujanca, gdje je prorok Lošo nedavno predstavio svoju novu knjigu, bulazneći kako Hrvati uopće nisu Hrvati, nego potomci Ilira imenom Burini, koji su kršćanstvo primili još u prvom stoljeću. “Znači, nije pjesma ‘od stoljeća sedmog’, nego ‘od stoljeća prvog’?”, zajebavao je rastrojenog proroka čak i Bata Bujanec, onda znate kako je tužno i koliko nisko pao nekadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Boris Dežulović za Novosti.

Nedjelja (20:00)

Odjednom su svi stručnjaci za jezike

Beck: Leon ili Lav, tko određuje kako ćemo zvati papu – tradicija, jezik ili mediji?

Odakle otpor prema Lavu? Jedan je izvor pomodnost i mondenost, jer je otmjenije reći Charles nego Karlo, William nego Vilim i Leo ili Leone nego Lav. Drugi je duboka hrvatska zabrinutost da to ne bi bilo nešto srpski. To lijepo pokazuje dokle nas je dovela opsesija pravopisom, zbog koje smo u zadnjih stotinu godina proizveli barem dvadeset različitih. Pravopis se kod nas smatra vrhuncem bavljenja jezikom i njegovim najvažnijim očitovanjem, iako zapravo uopće nije dio jezika.

Papa nije svoj nego svačiji, i zato ga svatko naziva na svom jeziku, kao što su Ivana Pavla II. Englezi zvali John Paul, Španjolci Juan Pablo, a Srbi, da oprostite, Jovan Pavle. Charles je do krunidbe mogao nositi svoje krsno ime, ali otkad ga je izabrao i za svoje kraljevsko ime, može biti samo Karlo, jer je sada pomazani vladar, a ne više privatna osoba. Svaki Leone u Italiji bit će Leone svuda na svijetu, osim jednoga, a to je papa, jer on ne živi sebi nego drugima. Boris Beck za Narod (originalno za Večernji list)

Nedjelja (19:00)

Digitalni svijet kao ostavština austrijskog soboslikara iz 1945.

Jokić: Djeca u raljama digitalnog zla – Zrinka je ‘lezba’, Boris ‘smrdljivi židov’, a znate li što znači ’14/88′?

Dok roditelji svoju brigu za djecu svode na praćenje e-dnevnika i kupovinu skupih tenisica, tinejdžeri voze digitalnim tračnicama na kojima je vrlo teško ostati svoj i koje često vode do neželjenih ishoda. U višim razredima osnovne škole digitalna komunikacija poprima dodatnu slojevitost mržnje koja se povezuje sa navodnom seksualnom orijentacijom („Zrinka je lezba“), etničkom pripadnošću („Boris je smrdljivi židov“) i različitim fizičkim obilježjima od velikih ušiju, prvih brkova do tjelesnog mirisa („Jelena smrdi“). Takvih je stvari naravno bilo i u našoj „svijetloj sigurnijoj prošlosti“, ali ono što je drugačije je da ti je taj netko to trebao reći u lice i da bi vjerojatno za to dobio brzi odgovor – u razredu, od nastavnika i na kraju od roditelja. Dok im branimo da u autobusima i tramvajima promatraju stvarnost i uče snalažljivosti u svim kašnjenjima, gužvama i nestancima struje, zanemarujemo da se na svim tim društvenim mrežama i digitalnim komunikacijskim kanalima nalazi svijet mržnje, uvreda i zla od kojeg bi nam prisjeli svi ti ražnjići, ćevapčići i pivo. Boris Jokić za tportal.

Petak (15:00)

Sve funkcioniše... dok ne pitaš kako

Basara: Borba protiv vetrenjača

Uz (vrlo) retke časne izuzetke, vi korupcijom smatrate podmićivanje, ugrađivanje, dodeljivanje tendera pajtašima po principu pola-pola itd. Da ne nabrajam.

Pogrešno. Sva ta – zahvaljujući korupciji nekažnjiva krivična dela – pojavne su posledice korupcije. Možda se pitate: šta je onda korupcija?
Evo šta, što reko Blic. Corruptio na latinskom znači kvarenje, pokvarenost i – zašto ne – pokvarenjaštvo. To je usud ovog sveta. Na ovom svetu je sve podložno kvarenju, ali ništa toliko koliko čovek. I mrtve stvari i životinje su podložne materijalnom kvarenju, ali je samo čovek – kruna stvaranja – sposoban za smišljeno pokvarenjaštvo.

Za razliku od materijalne kvareži, koja je nesprečiva, pokvarenjaštvo se, doduše, ne može sasvim iskoreniti, ali se može svesti na egzistencijalni minimum npr. odgajanjem u duhu vrline ili – kada odgoj zataji, kao što je u Srbiji zatajio – pendrekom, po meni najboljim sredstvom. Svetislav Basara

Petak (13:00)

Dan kad su ispred firme stale crne limuzine...

Gotovac: Danke Deutschland – Kako su nam prodali kapitalizam

Neću se baviti upravljanjem kompanijom, o telekomunikacijama znam što korisnik mobitela treba znati. Postoje kvalificirani članovi uprave, nadzornog odbora. Analitičari i konzultanti. No ne mogu pobjeći od razmišljanja kako ispada da su nas, osim domaćih “kontroverznih” poduzetnika, šalabajzera koji su privatizirane firme oljuštili i uništili, gulanfera sa stranačkom podrškom, mufljuza s utjecajnim roditeljima, ujacima i strinama, ovoga puta preveslali i veliki prijatelji. Nijemci. Objašnjavali su nam kapitalizam socijalno-tržišnog gospodarstva rajnskog modela. Dugo smo im se servilno zahvaljivali na priznanju i podršci samostalnosti devedesetih. Prepustili im tvornice, tržište, trgovinu i banke. A oni su nam “uzeli mjeru”. Danke Deutschland! Na štrajku. I (ne)uspjehu i ove privatizacije.

Gospodarstvo nekoć, čak i u “mrskoj” bivšoj državi, bilo je naše. Jest, mnoge su bile neefikasnosti. Direktori možda nisu imali MBA, neki od njih su imali partijsku ili večernju školu. Skladištari su krali gedore i cijevi. Službena vozila koristila su se u privatne svrhe. Sindikalna putovanja i fešte pretvarali su se u terevenke. A opet, davali su se krediti, dijelili stanovi, ljetovalo se u odmaralištima. Stvarala se infrastruktura. Igrali smo ulogu i na svjetskom tržištu. Na kraju tih desetljeća izgradili smo i tehnološki suverenitet. A onda, kao da nam je netko uvalio ekonomske pikule, ogledalca i šarena stakalca – samo taj netko smo ovoga puta bili mi, a ne Indijanci – odlučili smo se riješiti svega što smo imali. Viktor Gotovac za Nacional

15.05. (12:00)

Priznati poraz

Šajatović: Dobra predsezona, znak dodatnog jačanja ovisnosti o turizmu

Samohvalu kako trenutačno najbrže rastemo unutar sporovozeće Europske unije treba uzeti s rezervom. U 21. stoljeću moguće je prepoznati tri razdoblja. Prvo je od 2000. do 2008. Rast se temeljio na priljevu kapitala i kredita. To je bio realni priljev koji se razmjerno brzo pretvarao u kupovnu moć. Ulagači su kupovali dionice, zemlju, plaćali radove, a domaći su prodavači i dobavljači onda trošili i ulagali taj novac. Više od pola stranih investicija išlo je u bankarstvo, telekomunikacije i trgovinu. Udio industrije u bruto dodanoj vrijednosti smanjen je za 20 posto. Paralelno rastu privatni dugovi gospodarstva i građana. Da se i nije dogodila globalna kriza, dogodio bi se lom. Koliko god mi navijali za rast industrije ne mijenja se paradigma rasta. Turizam plus doznake iz inozemstva plus fondovi EU-a. Miodrag Šajatović za Lider.

14.05. (10:00)

Ne želiš djecu? Uhićena zbog sreće!

Andrassy: Eto vidite što se događa kad žena ne želi dijete, bez potrebe frustriramo i žalostimo ljude


Puno je u svijetu i Hrvatskoj problema (Eurosong bolje da ni ne spominjem), a jedan od najvećih i najstrašnijih je vijest koju smo saznali prošli tjedan – Heather Graham (glumica, sjećate se) ne samo da je izjavila da nema djecu, nego se i usudila spomenut da je sretna. Naravno da nije ok – ako postoje drugi ljudi koji ne mogu imat djecu, a žele, onda je logično da ih iz solidarnosti barem imaju ovi koji mogu, a ne žele. Ne moraju baš deset komada – carice su toliko rađale u vrijeme kad je postojala šansa od 50 posto da dijete neće preživjet do petog rođendana, a nije bilo ni Netflixa, ni jeftinog Ryanaira, ni ženskih prava – ali BAREM jedno svi možemo… ako možemo. Ako ne zbog sebe, onda dajte barem zbog Gordane… Andrea Andrassy analizira komentare ljudi kojima se ne sviđa ta ideja, za Miss7