Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Objekti vjersko-političkog nasilništva
Ivančić: Žargon dvoličnosti
Žargon dvoličnosti postao je neizbježan otkad je načinjena projekcija hrvatskoga društva kao cinično konstituirane zajednice, te bi se gornji niz, da imamo prostora i vremena, mogao nastaviti unedogled. Recimo: naši generali su osuđeni u Haagu za najgore zločine, ali ih mi smatramo našim herojima. Ili, još bolje: naši su sudovi osudili naše ratne zločince, ali smo im u Lori podignuli mramorni spomenik. Cinično društvo ugođeno je na način da ti nesporazumi budu podnošljivi i, u zreloj fazi, samorazumljivi. Kao zahuktali socijali stroj, podmazan svim mastima, ono je u stanju apsorbirati i sretno izmiriti naizgled kontradiktorne učinke djelovanja pravne države, nacionalne ideologije i takozvane kolektivne osjećajnosti. Izjavom od prije par dana, da “nema zabrane pobačaja” (mada je isti onemogućen), kao i onom od prije par tjedana, da “‘Za dom spremni’ je već zakonom zabranjen” (mada je dopušten), Plenković najmanje ima na umu nešto poput prikaza realnoga stanja stvari, kaže Viktor Ivančić za Novosti.
