Jergović: Kratka povijest kokaina u Hrvatskoj ispričana kroz jedan javni skandal - Monitor.hr
Danas (16:00)

Svi na bijelom, a piše im se crno

Jergović: Kratka povijest kokaina u Hrvatskoj ispričana kroz jedan javni skandal

Kokain u našim se krajevima pojavio još krajem devetnaestog stoljeća, najprije i dugo kao zubarski anestetik, sedamdesetih i osamdesetih bio je umjereno prisutan, kao najskuplja droga na tržištu. Od devedesetih, ili od rata, kokain biva sve prisutniji, sve ga više ima i, naravno, sve je jeftiniji. Kokain u prvoj fazi stvara budalasno samopouzdanje i sigurnost u sebe, prekomjernu verbalnu agresivnost i rječitost, da bi u nekoj od sljedećih faza sve to prešlo u paranoju. Kokain je, kao i fašizam i nacionalizam, droga paranoika. Kako živjeti kao srednja i visoka klasa na zapadu? Za kulturu, mimo turbofolka, Thompsona, te možda premijere u HNK ili otvorenja Mimare, novonastala hrvatska klasa odavno nije imala nikakvog interesa.

Dakle, na to neće trošiti. Velika putovanja, božići u Rimu i u Londonu, erotska masaža na Baliju, maloljetnice u Tajlandu, sve to može, ali ne košta dovoljno. Ili, možda, košta previše. Za plaću kakvog suca ili sutkinje od četiri-pet tisuća eura, ili ministra i ministrice do desetak tisuća, sa svim pratećim berivima, kokain je idealan trošak. Riječ je o klasi koja je počela šmrkati jer im je to postalo stvar socijalnog prestiža. Kao u socijalizmu, kada je svaki direktor morao imati ljubavnicu, jer bi se inače mislilo da je peder. Miljenko Jergović


Slične vijesti

Danas (12:00)

Balkanski Kafka

Ivančić: Srbin u Hrvatskoj

Kada se Andrej Plenković jednoga jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se pretvorio u golemog Aleksandra Vučića. Nekoć je zlobne opaske iz neprijateljskih redova da “sve više nalikuje Vučiću” lakonski odbacivao i pripisivao opozicijskoj nemoći, no toga jutra, kada je supruga Ana iz kuhinje doviknula “Aco, doručak!”, presječe ga u stomaku. Nisu li njegova svakodnevna obraćanja novinarima sve duža i duža? Nisu li se pretvorila u groteskne monologe i vulgarnu demonstraciju samoljublja? Nisu li njegova kolutanja očima na spomen opozicije sve jača i jača?

Ako se Plenković transformirao u Vučića, zašto bi mu u Zagrebu odrubili glavu? Hrvatska, Bogu hvala, nema pobunjene studente, niti ikoga pobunjenog, glava se čini dosta sigurnom… Ali Hrvatska ima Hrvate, fak, Hrvatska ima Hrvate, a on, pretvorivši se u Vučića, postaje Srbin u Hrvatskoj. Prema tome: jebat će mu mater… Viktor Ivančić za Novosti

Prekjučer (12:00)

Sad im treba neki mitski junak

Basara: Čekajući Herakla

Sad samo čekam neku od tupoumnih majki invencije, koje su dubokoumno kliktale – „treba nam Krivokapić“, „treba nam Stanivuković“ – da se oglasi i da kaže: „Treba nam Herakle“.

Fakat, dobro bi nam došao neki Herakle, ali budući da je Herakle nedostupan – a i da je dostupan, čisto sumnjam da bi se prihvatio tako golemog posla – posao čišćenja naših Augijevih štala moraćemo da obavimo sami. Naravno, pod uslovom da se stekne politička volja da se štale počiste, što nije sasvim izvesno da će se dogoditi.

Ne mislim tu na đubretarski, deponijski i ekološki nered – ti neredi su samo posledica većeg nereda s kojim bi se i Herakle namučio – mislim na mentalne Augijeve štale srpskog stila, u koje se kolektivno sere već decenijama, a koje niko nikad nije ni pomišljao da očisti.

Dubinsko čišćenje – ako ga ikada bude – na dugačkom je štapu. Svetislav Basara

Srijeda (19:00)

Astrologija je za budale, a religija za ministre

Dežulović: Čestit vam i blagoslovljen retrogradni Merkur

Što, recimo, da je ministrica nauke i obrazovanja obznanila kako se – sad napamet govorim – na nebu pojavio mladi mjesec hilal, i kako “od 19. februara do 20. marta traje taj takozvani Ramazan, mjesec ibadeta i duhovnog osnaženja”? Što da je rekla, “ne znam koliko u to vjerujete, ili uopšte znate o tome”, ali da ona “svakako jest čula, negdje kao i upozorena da pripazi na ponašanje”? Što da se ministrica onda “odlučila malo povući do Bajrama”, pa i nama toplo preporučila da hranu, piće, cigarete, seks i sve aktivnosti “koje planiramo u narednom periodu ostavimo za iza Bajrama”, jer bi se valjda retrogradni Ramazan “tada trebao povući i onda se sve vraća u normalno stanje”?

Ili da je, na primjer, samo dan ranije dramatično objavila kako je danas Čista srijeda i kako “od Pepelnice 18. veljače do Velikog četvrtka 2. travnja traje ta takozvana Korizma, četrdeset dana posta i duhovnog osnaženja”? Što, eto, da je rekla, “ne znam koliko u to vjerujete”, ali da je i ona “negdje kao i bila upozorena da pripazi na ponašanje”? I da se “odlučila malo povući do Uskrsa”…

Kada, međutim, ministrica nauke i obrazovanja u Vladi Federacije BiH objavi kako će se, budući da je “ona Blizanac u znaku, a Merkur njena planeta”, povući iz javnog života dok se “retrogradni Merkur ne povuče i sve se vrati u normalno stanje” – cijela se ona, kako se zove, regija mjesec dana nadmoćno smije i zajebava. Boris Dežulović za N1

Nedjelja (17:00)

'Sretan ti rođendan, Ivane'

Dežulović: Ekskluzivno – umro Tito!

Mogu, rekoh, razumjeti: tko može reći kad je dijete dovoljno odraslo da se suoči s istinom da ne postoje Bambi i Djed Mraz, kad je pravo vrijeme da sazna da je umro drug Tito? Nisam dječji psiholog, ali možda – sad napamet govorim – kad navrši pedeset. Jasno mi je kako će Ivan to teško prihvatiti, njegov djed Tito bio je sidro koje ga je čuvalo u nekom davnom, sretnom i bezbrižnom vremenu, šarena ograda onog sigurnog igrališta s klackalicama i drvenim konjićima koje se zvalo Jugoslavija.

Lijepo je živjeti u toploj iluziji, ne kažem da nije, ali za koji tjedan će još jedna Nova godina, Penavina pedeset druga, i malo je – dopuštam da je riječ mrvu preteška – bolesno da još uvijek pred Novu godinu ustreptao čeka Druga Tita, pa razočaran što mu Najvećeg Djeda Naših Naroda i Narodnosti već evo četrdeset šest godina nema na rođendanu djetinje gnjevno “upire prstom u komunistički režim i sve njegove čelne ljude od Josipa Broza Tita pa nadalje”. Boris Dežulović za Novosti.

07.11. (21:00)

Ne jede jabuke, to smo otklonili

Krušelj: Enigma zvana Milanović, u javnosti se kovitlaju tri teorije…

Stvarno, čim se to bavi, ako se nečim uopće bavi, naš Milanović? U javnosti se kovitlaju tri teorije. Prva je ona koja je bliska njegovom radnom elanu. Ničim. Čeka da se temeljito odmori do kraja mandata. Usput podijeli kantu-dvije državnih odlikovanja. Druga teorija ima dosta sličnosti s prvom. Svjesno se ne bavi politikom. Nije u pitanju, stoga, spontani nerad. Šuti da bi drugi mogli govoriti. Treća bi kuloarska opcija ipak bila vrhunac Milanovićeve mudrosti. Konkretno rečeno, SDP i Možemo bi krenuli u zajedničku berbu lijevih i centrističkih glasova, a on bi se velikodušno odrekao kraja svog predsjedničkog mandata i krenuo u okupljanje protuhadezeovske desnice, po potrebi i mjerača onog istog kukuruza, a i stranački neopredijeljenog građanstva. Palo bi tu ponešto saborskih mandata. Tada bi se njegovo neuplitanje u proustaško divljanje po hrvatskim ulicama, stadionima i koncertima pokazalo vrhunskim potezom. Ušlo bi u udžbenike o strateškom političkom planiranju. Željko Krušelj za Danicu

07.11. (13:00)

Jumbo pizza i makarena više nije dovoljna

Andrassy: Razvila se rođendanska kultura koja kaže da nepozvanih nema

Ne znam kad je krenuo trend masovnih rođendana na koje moraš pozvat svakog, ali znam da se na roditelje vrši pritisak; ako ne pozoveš svako dijete s kojim tvoje dijete provodi dan, bilo u vrtiću ili u razredu, prešutno se – a nekad i ne toliko prešutno – smatra da si zlobna osoba koja nanosi bol nepozvanoj djeci. Ispada da smo mi iz devedesetih živjeli bezobrazno i krivo – em smo diskriminirali i zvali samo najdraže ljude, em smo bili u vlastitoj dnevnoj sobi i od zabavnog sadržaja imali društvene igre i kazetofon, em smo goste pustili da s rođendana otiđu praznih ruku… sreća da tad nije bilo WhatsApp grupa pa nismo znali da smo loši ljudi. Andrea Andrassy za Miss7

04.11. (17:00)

Profesor sa susjedne (komšijske) planete

Basara: Prijateljsko autovanje

Nakon što je – doskora protestnoj, odnedavno vladajućoj studentariji – čestitao veliku izbornu pobedu, Prijatelj je u poslednjem Novom pismu napisao da je došlo vreme da otkrije svoje ime i prezime. Što je i učinio i predstavio se kao Aleksandar Maršavelski, profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu (Večernji), koji je „još kao student spoznao“ da je njegovo detinjstvo bilo „zatrovano ratnom propagandom i mržnjom“… nije mi promicalo da pisac pisama spada u (sve ređu) sortu (često solidnih) intelektualaca koji žive u plemenitoj zabludi da mogu (pozitivno) uticati na društvene procese, na koju (sortu) moja neznatnost gleda samo malo manje (mada nezlobivo) popreko nego na sortu međunarodnih i domaćih davača podrške.

„Ponosan je“, kaže, što je studentima „dao argumente“ da sa liste izbace Mila Lompara, jer bi, kaže – da je Milo ostao – Studentska lista dobila 200.000 glasova manje, što je tvrdnja s kojom sam svestrano nesaglasan, ponajpre zato što sam siguran – iako ne mogu dokazati – da je Lompar izbačen sa Studentske liste po preporuci N. N. – igrača mnogo jebenijeg od studentskog prijatelja… Svetislav Basara

02.11. (11:00)

Saslušaj zato savet što će ti čiča dati

Basara: Šta drugi pišu

Znate kako se kaže: valja čuti i drugu stranu. Ponajpre zato što se u Srbiji – sa izuzetkom podkasta Željka Pantelića, koji je pobedonosnoj studentariji dao nekoliko dobrih besplatnih saveta i upozorio ih da će se, ako savete ne poslušaju, Visoko ili neko još Više Mesto vratiti za manje od dve godine – osim euforičnih panegirika, tekstualnih udaranja šapicama o grudi i večernjih TV revija želja, ništa drugo ne može čuti, još manje pročitati.

„Nije moguće uspostaviti pravnu državu, tržišnu ekonomiju i slobodu medija“, kaže Pantelić, a moja neznatnost se saglašava sa rečenim, „vodeći antievropsku, rusofilsku, sinofilsku politiku i šireći mržnju prema NATO-u, to jest komšijama koje okružuju Srbiju. Ko misli da je to moguće, ili je naivan ili ima neku drugu agendu.“

Tako kaže Pantelić. A nešto slično je onomad rekla i moja neznatnost, citiraću po sećanju: „Ako studentska politika ne bude bitno (i vidljivo) različita od Visoke Politike, eto ti Visokog Mesta brže natrag na vlast nego što se strmopizdilo u opoziciju.“ Svetislav Basara

01.11. (14:00)

FOMO po naški

Krušelj: Plenkoviću, nemaš brige, nije ovo Srbija

Ovih dana na društvenim mrežama i pojedinim portalima nalazimo poruke i rasprave o tome kako hrvatski studenti kreću o organiziranje štrajka većih razmjera (tportal). Za tri bi se tjedna trebao paralelno održati u desetak najvećih hrvatskih gradova. Njegovi su organizatori dvije navodno odvojene skupine, koje dosad, ako su informacije točne, nisu ni međusobno komunicirale. Glavni razlozi za izlazak studenata na ulice leže u sve višim troškovima života, nemogućnosti mladih da se upuste u avanturu koja se zove rješavanje stambenog pitanja, ali i njihov bunt protiv politički sponzoriranog kriminala, korupcije, klijentelizma i nepotizma.

Nema dvojbe da su srbijanska zbivanja u najvećoj mjeri utjecala na najavljene hrvatske proteste. Između situacije u jednoj i drugoj državi postoje, ipak, bitne razlike. Ozloglašeni je Vučić svoju autoritarnost dovodio do apsurda, vrijeđajući inteligenciju svakog građanina, ukidajući slobodu medija, a i progoneći svakog oponenta. Imao je patološku potrebu da kontrolira doslovno svaki segment društva. Strahotni je okidač masovnih prosvjeda bilo rušenje novosadske nadstrešnice, simbola korupcije, što je odnijelo 16 života. Ovdje bi se organizatori mogli suočiti i s najbanalnijim problemom, odnosno pomanjkanjem kulture javnog prosvjedovanja. Željko Krušelj za Danicu

01.11. (11:00)

Dan za memento mori

Beck: Smrt dalekih i nepoznatih ljudi nas lako uljuljka u zaborav naše vlastite smrti

Suvremena kultura obećava nam mogućnost neograničenog razvoja: možemo produljiti život, popraviti tijelo, upravljati izgledom, optimizirati sposobnosti i neprestano započinjati iznova – u takvu se poretku smrt pojavljuje kao posljednji neuspjeh. Ako je ideal stalno napredovanje, produktivnost, mladost i samorealizacija, smrt tom idealu proturječi: ona prekida projekte, poništava planove i podsjeća nas da ni najveća osobna postignuća ne mogu ukloniti konačnost. Mi se ne bojimo smrti, mi se bojimo da ćemo izgubiti mogućnost da postanemo ono što želimo biti. Smrt dalekih i nepoznatih ljudi umiješana je u nestvarnost zbilje pa nas i ne može dirnuti. Ona je informacija, statistika, spektakl ili predmet komentiranja pa nas lako uljuljka u zaborav naše vlastite smrti, piše Boris Beck za Večernji list (i za Narod)