Jergović: Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa - Monitor.hr
05.08. (18:00)

Zahvaljujući Spielbergu ne idem dalje od plićaka

Jergović: Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa

Alfred Hitchcock majstorski se poigravao snovitošću čovjekova života. A umio je na takav način uobličiti stvarnost svijeta, da se ona, ta stvarnost, savršeno uklopi u život njegova gledatelja. To što je sve kod Hitchcocka tako stvarno mogućim će učiniti da kod njega sve bude i tako strašno. Nikada nijedan horor film ne može biti tako strašan kao “Psiho” ili kao “Prozor u dvorište”, jer je horor ustvari operni žanr, u kojem su strahote daleko od stvarnosti. Stvarnost je u filmu i u književnosti teško uobličiti. A “Ralje” Spielbergove film su savršeno uobličene stvarnosti, koji, u odnosu na Hitchcocka, donosi i nešto krajnje subverzivno: razara jedan kolektivni raj. Raj mora, ljeta, turizma, visoke potrošnje, iluzije o životu…

Usput, eto, razara i pojedine privatne rajeve. Nikada više neće on snimiti takav film. Niti će takvi filmovi, ili takve pripovijesti unutar suvremene kulture, ubuduće biti česte. Steven Spielberg je prije upravo pola stoljeća, 1975. godine, stvorio planetarni strah od morskih pasa, od ajkula. Naravno da su se ljudi i ranije plašili da ih ne pojede ta uistinu rijetka morska zvijer, jedina – uz neprijateljski raspoloženu vojsku i policiju – koja čovjeka nalazi samog i potpuno nezaštićenog, i koja će ga izjesti bez ikakvog pitanja i dvojbe. Ali to nije bio ozbiljan strah, jer nije postojao mit, nije postojala velika priča. Miljenko Jergović povodom 50. obljetnice Ralja.


Slične vijesti

Danas (16:00)

Previše kolateralnih žrtava

Dežulović: Vidimo se u čitulji 2

Sve u svemu, kako vidimo, Aleksandar Vučić je preživeo više atentata nego sam Fidel Kastro. Šest stotina trideset četiri? Pih. Šest stotina atentata srpski predsednik preživi dok spava. Kad, dabome, uopšte spava. Srpske tajne službe, policija i pravosuđe – šta dalje da pričam – toliko su zauzeti oko obezbeđenja predsednika Vučića da u svih dvadeset pet godina nisu uspeli da uhapse i osude nijednog jedinog atentatora. Eno i prevejani Lari King pre tri-četiri godine umro na slobodi.

Četvrt veka fijuču tako meci nad Vučićevom glavom, padaju oko njega balistički projektili, gruvaju “zolje”, sevaju noževi, štekću mitraljezi, cvrkuću snajperi, šapuću prigušivači, kao pokošeni padaju gosti namernici, konobarice, orkestri i pune kafane, padaju mostovi, sajamske hale i kompletni beogradski kvartovi – u Novom Sadu, recimo, pala cela železnička nadstrešnica – i na kraju filma, videćete, u celoj Srbiji “zaglavljenoj u kriminalu, nasilju i siromaštvu” neokrznut će ostati samo vođa naprednjačkog nedoklana, promašeni čovek Aleksandar Vučić Pirke. Boris Dežulović za Novosti

Danas (12:00)

Književnost protiv metka

Jergović: Tko je nama Charlie Kirk?

Charlie Kirk se zalagao za pravo svakog Amerikanca na neograničeno posjedovanje oružja. Ubijen je od onog koji je to pravo obiteljski i tradicionalno konzumirao. Kirk je bio krajnje desni republikanac. Ubojica je potekao iz miljea krajnje desnih republikanaca. Je li i sam to bio, ne možemo znati. Ili je ubojica naprosto sumasišavši mladić iz provincije? Ali kao što svi oni američki građani koji se protive Trumpovom korporativizmu, kao što svi svjetski ljevičari, liberali i antifašisti ne bi mogli biti suodgovorni da je kojim slučajem ubojica iz obitelji crnaca, homoseksualnih ili biseksualnih opredjeljenja, muslimanske vjeroispovijesti i ljevičarskih nazora, kojima u stanu vise posteri Che Guevare i Ive Lole Ribara, tako ni sad ne možemo reći da su Charlieja Kirka pogubili njegovi. Kao ni to da ga je pogubio jedan njegov. To naprosto tako ne ide.

A jesam li primijetio da se neki ljudi po društvenim mrežama obijesno i divlje raduju smrti Trumpova TikTok influensera Charlieja Kirka? Naravno da jesam! I ne bih mogao podnijeti da je među njima neki moj dobar poznanik, ili netko za koga bih mogao povjerovati da je čitao moje knjige. Zaista bi me potreslo to da je netko čitao moje knjige, a sad slavi smrt. Ne zato što živim u tom oholom i budalastom uvjerenju da ljudi bivaju dobri kad čitaju baš moje knjige, nego zato što vjerujem da je čovjekova sposobnost uživljavanja u perspektive drugih ljudi brana pred zvijeri koja je u njemu. Književnost umiruje zvijer u čovjeku. Miljenko Jergović za svoj blog

Jučer (11:00)

Kad fikcija zvuči kao arhivska građa

Ivančić: Za dom i druge bajke

Ustašizacija Hrvatske u prevelikoj je mjeri bila HDZ-ov državni projekt – i to projekt duga vijeka, začet s prvim kmečanjem države u jaslama, a u sklopu kojeg je sam pozdrav “Za dom spremni” bio ponajmanje važan – da bi se njenu okosnicu i dalje smjelo tražiti na crnoj margini. Ta margina, na kojoj vlada puna sloboda urlanja, mahanja crnim zastavama i razmetanja naci-fetišima, idealan je deponij za odlaganja tuđih grijeha i zapravo služi skrivanju pune istine o kasarni koju zovemo hrvatskim društvom.

A opet, budući da po kriterijima što su ih ustanovili Andrej Plenković i njegov vladajući personal spadam među “radikalne ljevičare”, sasvim je moguće da sam gornju priču izmislio, zato da bih podlo blatio Domovinski rat, stranku na vlasti, a onda i samu hrvatsku državu. Štoviše, kao “radikalni ljevičar” nisam je mogao ne izmisliti, jer čak i da je priča istinita, odgovorni građani, koji drže do vrijednosti Domovinskog rata i hrvatske države, obavezni su je tretirati kao gnjusnu laž. Viktor Ivančić se vratio s godišnjeg da nam ispriča kako su ga mobilizirali prije 30 godina zbog fotomontaže Tuđmana na naslovnici Feral Tribunea (Torpedo), za Novosti.

Četvrtak (15:00)

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pa makar ovako

Basara: Perspektive

Moju generaciju su na drevnim časovima istorije učili – šta nove generacije uče, ne znam – da su velike nadnacionalne monarhije bile „prevaziđene“, „nepravedne“, „neslobodne“, „anahrone“ itd., ali to je bio gnoseološki zajeb, ravan zajebnom učenju da progres uvek vodi ka nečem boljem. Dibidus wrong. Sve je bilo u najboljem redu s monarhijama, koje kao apstraktan princip ne podležu propadljivosti, problem je bio u podanicima monarhija koji više nisu imali političke volje i discipline da žive u poretku zasnovanom na ideji centra, hijerarhiji, odgovornosti i časti.

U periodu od Francuske revolucije do 1918 – kad su velike nadnacionalne monarhije definitivno strmopiždene – bilo je svačega što nikad ovako nije bilo, bivalo je i mogo gore od ovoga što nikad ovako nije bilo, pizdarije koje su do tada pravile monarhije bile su sitnica u odnosu na sranja koja su počele praviti novostvorene nacionalne države, vekovni snovi svih naših naroda i narodnosti. Čas povijesti s ‘uncle Bassom‘.

Četvrtak (10:00)

Narod voli bajke – dok god imaju kamatnu stopu

Dežulović: Mali, ali zajebani

Cijelo stoljeće, eto, svijet zna za slavnu Ponzijevu shemu, pa ako je i bio negdje neki Hrvat koji nikad nije čuo za tu fantastičnu ponudu, sve o tome na teži je način saznao kad je onomad prije dvadesetak godina Hrvatsku poharao investicijski sustav obećavajućeg naziva “forex”, privukavši hiljade Hrvata fantastičnom, lakom i brzom zaradom s pedeset posto mjesečne kamate, da bi uskoro grupa investicijskih čarobnjaka završila na višegodišnjim robijama, a hrvatski pučki ekonomski genij bez stotinu trideset milijuna kuna.

Sve otada, eto, svaku godinu-dvije pojavio bi se novi financijski čarobnjak, nudeći ovaj put fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. A Hrvati opet – i svaki put – podizali životne ušteđevine i gotovinske kredite, pa ih radosno davali gospon Ponziju. Nekidan, da skratim, novine su javile kako je Telegram grupa platforme Xuex ugašena, ostaviviši preko hiljadu Hrvata bez uloženog novca, da čekaju sljedeću sjajnu priliku, nekog promućurnog poduzetnika koji će im preko društvenih mreža ponuditi fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. Boris Dežulović za N1 povukao je paralelu s – izborima.

Ponedjeljak (21:00)

Izgubljeni u prijevodu

Groupie: Kako zadovoljiti branitelje?

Napokon sam shvatio da bih ja kao sin branitelja u ovoj novoj, konzervativnoj klimi u društvu trebao biti privilegiran kao što su nekad u Jugoslaviji bili privilegirani sinovi partizana. Shvatio sam i to da prijevode knjiga hrvatskih pisaca financira hrvatsko ministarstvo kulture. Tako da na neki način politička volja odlučuje kojeg će se pisca vani prevoditi. A kad je Ministarstvo financiralo da se neka moja knjiga prevede vani? Ministrica Nina Obuljen kao da ne mari za sinove branitelja. Ne mari ona ni za Tompsona, nikad za njega u javnosti nije našla neku lijepu riječ.

Stao sam među ekipu od starog i poticao ih da prije svega uzvikuju: Dolje Nina Obuljen! “Riba se čisti od glave. Ako skinete nju, skinut ćete s proračuna i sve ove ljevičarske festivale, ljevičarske filmove i knjige koji zagađuju mozgove mladih Hrvata. Nina mora u svom uredu drhtat od vašeg pravednog bijesa, optužbi.”

Moj stari me nepovjerljivo gledao. Nije ovakve stvari navikao čuti iz mojih usta.

“Šta sad tu prosipaš med i mlijeko, a mene si u onim svojim knjigama i kolumnama u Nacionalu opisivao kao krezubog nasilnika i alkoholičara, koji samo psuje i udara te. Pa ti si sam širio najgore gadarije o vlastitom ocu…”, dobacio mi je.

“Znam… Griješio sam, ali sad hoću sve to popraviti. Želim zadovoljiti sve vas branitelje…”

“O, pederčino jedna!” viknuo je stari… Nova zgoda Nacionalne groupie

Ponedjeljak (19:00)

ChatGPT piše, ChatGPT čita, a mi se pravimo da smo potrebni

Žižek: Živi ljudi na mrtvom internetu

Prosto nismo svesni koliko je naš svakodnevni život već manipulisan i regulisan digitalnim algoritmima koji nas, u izvesnom smislu, poznaju bolje od nas samih i nameću nam naše „slobodne“ odluke. Drugim rečima, da podsetim na dobro poznatu scenu iz crtanih filmova (mačka hoda iznad provalije i pada tek kad pogleda dole i shvati da nema tla pod nogama), mi smo kao mačka koja odbija da pogleda dole.

Očigledan je naredni korak posle interakcije između čoveka i digitalne mašine: direktne interakcije između botova, koje postepeno čine ogromnu većinu interakcija. Često ponavljam vic kako bi danas, u eri digitalizacije i mehaničkih dopuna našim seksualnim praksama, izgledao idealan seksualni čin: moja ljubavnica i ja na sastanak donosimo električni dildo i električni vaginalni otvor, koji vibriraju kada se uključe. Stavljamo dildo u plastičnu vaginu i pritiskamo dugmad tako da dve mašine zuje i izvode čin za nas, dok mi možemo na miru da porazgovaramo uz šolju čaja, svesni da mašine obavljaju našu superego dužnost da uživamo.

Zar se nešto slično ne dešava sa akademskim objavljivanjem? Autor koristi ChatGPT da napiše akademski esej i predaje ga časopisu, koji koristi ChatGPT za recenziju. Kada se esej pojavi u akademskom časopisu sa „slobodnim pristupom“, čitalac koristi ChatGPT da pročita esej i izvede kratak rezime – dok se sve to dešava u digitalnom prostoru, mi (pisci, čitaoci, recenzenti) možemo da radimo nešto prijatnije, da slušamo muziku, meditiramo i tako dalje. Slavoj Žižek za Peščanik

Ponedjeljak (09:00)

Poljska u njihovom srcu

Jokić: Konačno na strani napadnutih – Je li moguće da su se Milanović i Plenković oko nečega složili?

Sramota hrvatske vanjske politike najjasnije se očituje u tome da je u prethodnih pet godina imenovan samo jedan veleposlanik. Rezultat nemogućnosti dogovora premijera i predsjednika je činjenica da je sada potrebno imenovati čak 90 veleposlanika i generalnih konzula. Ne postoji suverena država na svijetu, naročito ne ona koja drži do sebe i smatra da je njezina pozicija u svjetskoj politici iole bitna, koja bi ikada dopustila takvu situaciju. Zato je osvježavajuće bilo na trenutak vidjeti suglasnost dvaju njezinih kreatora, koji se konačno dogodio nakon upada ruskih dronova na poljski teritorij. Boris Jokić za tportal

14.09. (20:00)

Danas se ne smiješ ni zafrkavati da te ne shvate ozbiljno

Dežulović: Porfirije 2.0

Nakon prekomande mitropolita zagrebačkog Porfirija na mesto patrijarha srpskog i njegovog prelaska na tamnu stranu, jedini glas razuma Srpske pravoslavne crkve u zatrovanom hrvatskom javnom prostoru ostao je arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski Nikodim. Rođeni Zadranin, Nikodim je bio porfirije 2.0, mlađa i apgrejdovana verzija posrnulog patrijarha, osvedočeni prijatelj i rado viđen gost šibenskog festivala levice Fališ. I tako sve do ove godine, kada je u program šibenskog levičarskog festivala uvrštena promocija Documentine knjige “Srebrenica, trideset godina poslije”, a za jednog od promotora pozvan profesor novosadskog univerziteta Dinko Gruhonjić. Na što je Nikodim reagovao zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom o “Dinku Šakiću, pardon Gruhonjiću”.

Nesrećnom Gruhonjiću tako se osamdeseti put o glavu obila sopstvena zajebancija, kada je pre dve godine na dubrovačkom festivalu Rebedu govorio o srpskim nacionalistima koji su ga za potrebe hajke prekrstili u Sabahudina, autoironično im poručivši da nisu trebali da se trude, kad se ionako već zove Dinko, kao Dinko Šakić. Džabe pozivanje na transkript izlaganja i tačan citat, džabe objašnjavanje kako je očito reč o ironiji: nakon što je ekskluzivno otkriće sišlo s uma Vučićeve podguzne konjske muve Dragana Vučićevića, svi mediji u otadžbini preneli su šokantno priznanje proverenog antisrbina, ponosnog što nosi isto ime kao komandant ustaškog logora Jasenovac. Sve otada, eto, ta je zajebancija kao proverena činjenica betonirana u srpskom javnom prostoru, da bi u svom radosnom letu naposletku s Vučićevićevog uma sišla ravno na um mladog i progresivnog episkopa Nikodima. Boris Dežulović za Novosti.

14.09. (16:00)

Ne nužno u dobrom smjeru

Vizek: SAD je Europljanima teško shvatljiv jer dolaze iz društava oblikovanih čvrstim institucijama, ovdje se društvo stalno istražuje i mijenja

Ono što me najviše iznenadilo u ovom dva i pol tjedna dugačkom pokušaju da bolje upoznam Ameriku jest koliko su kršćanska vjera i religijske institucije duboko utkani u svakodnevni život čim se makneš iz velikih i liberalnih gradova. Taj kontrast između unutrašnjosti i obala toliko je snažan da odmah otvara pitanje: kako pomiriti taj identitet s onim koji oblikuju Istočna i Zapadna obala, s njihovim bogatim i kozmopolitskim metropolama, liberalnim politikama i kulturnim eksperimentima? Upravo u toj stalnoj napetosti između konzervativnog i progresivnog, tradicionalnog i eksperimentalnog skriva se dinamika Amerike; zemlje koja se neprestano mijenja, propituje samu sebe i iznova preslaguje svoje temelje.

To preslagivanje nije slučajno: u temelju američkog identiteta stoji činjenica da su se u nju doseljavali ljudi koji su željeli istraživati, eksperimentirati i graditi nove vjerske i društvene izričaje. Bježali su od europskih kraljeva, crkvenih vođa, nametnutih autoriteta i strogih pravila, tražeći priliku da započnu život i društvo ispočetka, onako kako su ga sami zamišljali. Maruška Vizek za tportal daje uvid kako je trenutna polarizacija koja vlada u SAD-u, za neke pogubna, možda samo još jedna etapa stalnog kretanja kakvog ovdje nemamo…