Ljubav, pjesme, emocionalna nezrelost i film ‘High Fidelity’

Ovaj je tekst posvećen svim kretenoidima* preko tridesete (potpisnik uključen) koji misle da su the shit, svi oni neshvaćeni, komplicirani, emotivno sjebani, vječno u traženju sebe i nekog poput sebe, vječno nezadovoljni, nesposobni održati normalnu vezu, komunicirati, oni koji bježe od problema i onih koje vide kao prijetnju svoje slobode, u prijevodu onih koji im se stvarno dopadnu jer ih pročitaju i ne nasjedaju na njihova sranja, jer su baš ti oni koji im kažu istinu u facu – čovječe, daj konačno odrasti.

*tupa gromada koja se pomakne tek kad je ne’ko nogom šutne

E pa nije to tako lako. Treba hrabrosti za čačkanje po bespućima nagomilanih nesigurnosti i potisnutih strahova, ako se prije uopće probiješ kroz debeli zaštitni sloj laži u koje se godinama uvjeravaš kako bi ti bilo lakše i ako uspiješ ušutkati onaj bezobrazno primamljivi glasić koji opravdava gluposti koje radiš.

Odakle početi čistku? Od početka. Od prvog razočaranja koje te nije ojačalo nego te pretvorilo u strašljivog psa koji grize sve koji mu se približe.

Ma ne, možda su ipak za sve su krivi filmovi. Ili glazba. Ili roditelji. Ili susjed… I sam znaš da je to sve muljanje, jer opravdanja nema.

Onda posegneš za lijenom metodom, kreneš pitati druge ljude što ne valja s tobom. Pa ti nakon toga padne na pamet čisti mazohizam, pomisliš kako bi bila dobra ideja javiti se svim svojim bivšima i pitati ih gdje si pogriješio s njima.

Sve to vrijeme kraj sebe imaš nekoga tko te stvarno voli i tolerira u svoj tvojoj sjebanosti, ali to nije dovoljno jer sebično misliš samo na sebe i svoje potrebe. Sve dok taj netko ne odluči da je bilo previše i ode. Tu se dinamika mijenja i osoba koja te napustila postaje opsesija, odjednom dovoljno bitna i vrijedna pozornosti, a samo zato jer je odustala od tebe. Koje iznenađenje! Kako se to dogodilo?

Radnja je to filma High Fidelity (trailer) redatelja Stephena Frearsa koji je odlično osjetio istoimeni roman Nicka Hornbyja i upecao dobar casting predvođen Johnom Cusackom, “nekonvencionalnim herojem, baš poput likova koje obično glumi”.

Dragi moji emocionalno nezreli momci i djevojke, ovo je film za nas. Dajte si u zadatak pogledati ga kada se osjećate posebno jadno i beznadno. Bolji je od onog malog glasa koji opravdava i definitivno bolji od noge u gluteuse. A pouka je – nikada nije kasno promijeniti se, odbaciti sve maske i konačno si priznati istinu, a to je da iza svega stoji strah koji treba nadvladati. I još nešto – onaj kome je stvarno stalo nikada stvarno ne odustane.