Bivši predsjednik Stipe Mesić je u intervjuu za Al Jazeeru komentirao dosadašnji tijek predsjedničkih izbora i političke preference Franje Tuđmana kod osnivanja i profiliranja HDZ-a. Kao bivši glavni tajnik HDZ-a, Mesić otkriva da je Tuđman “eksplodirao” na prijedlog Jure Radića da se u program upiše “kršćanska demokracija” i naredio da mu se to više ne spominje.
Muzej očito postaje stvar realnosti. Nejasno je hoće li, kako se to zapitao povjesničar Hrvoje Klasić, imati pano posvećen generalu JNA Franji Tuđmanu. Dio šire priče ovog muzeja jest i što je s drugim zločinima, onim ustaškim, ali i hrvatskim u 1990-im godinama. Žarko Puhovski smatra da bi, ako se već ide u tom smjeru, trebalo s time ozbiljno pozabaviti, ustanoviti nešto poput muzeja ili spomen-mjesta žrtava političkog terora na tlu Hrvatske u 20. stoljeću u rasponu od Stjepana Radića do Milice Grubor 1995. godine. Pritom treba naglasiti da je NDH bila koljačka tiranija, a uspostava SFRJ mora se tretirati kao čin oslobođenja. No, i to oslobođenje 1945. bilo je krvavo oslobođenje, praćeno brojnim zločinima koji su se nastavljali godinama poslije. Tuđman je primjerice bio mladi kapetan jugoslavenske vojske u vrijeme Bleiburga i marševa smrti, a o čemu je svakako morao nešto znati u realnom vremenu. Žarko Puhovski za Index.
Puno primjera za Perine obračune s praznovjerjem i pseudoznanosti (koje je smatrao opasnima) može se naći u i u njegovim knjigama. No, posebno zanimljivi zabilježeni su u nizu blogova iz 2011. u kojima se kritički osvrnuo na netom objavljen Osobni dnevnik Franje Tuđmana. U njima on sa sjajnom dozom humora i sarkazma analizira zapise i primjećuje kako je dr. Tuđman, kao intelektualac, povjesničar, znanstvenik i akademik, pokazivao, najblaže rečeno, neočekivanu sklonost nadnaravnom, praznovjerju i pseudoznanosti. Izdvaja više dnevničkih unosa iz kojih proizlazi da su Tuđmanu astrološka proročanstva u najmanju ruku bila zanimljiva te da je smatrao da su nerijetko točno predviđala ono što mu se događalo. Pero je kao ateist smatrao da religiozno vjerovanje povećava fiksaciju na zagrobni život, čime smanjuje značaj i vrijednost ovog jednog, jedinog života čije ljepote treba punim plućima cijeniti dok još dišemo. Baš zato što je kratak i jedinstven u beskonačnom vremenu, život je nevjerojatan zgoditak, a posebnu vrijednost daju mu ljudi i ljubav. Nenad Jarić Dauenhauer o velikom Peri Kvesiću.
Najviše hrvatsko političko rukovodstvo 1990-ih, predvođeno Franjom Tuđmanom, nastojalo je da zločin u Ahmićima prikaže antihrvatskom podvalom ili konstrukcijom pripadnika britanskih mirovnih snaga. Dario Kordić i nekolicina važnijih nalogodavaca uživali su političku zaštitu i primali državna odlikovanja sve dok u drugoj polovini 90-ih međunarodni pritisak na Zagreb nije postao neizdrživ. Tuđman je 1997. isporučio Kordića i kompanjone u Haag, ali su vojna kontraobavještajna služba i civilna obavještajna agencija, kojom je upravljao Miroslav Tuđman, stariji Franjin sin, paralelno pokrenule operaciju opstruiranja rada Haškog tribunala i selektiranja dokumenata s ciljem da se krivnja svali na ljude koji su režimu značili manje od Kordića i ekipe. Obitelji „haških uznika“ bile su materijalno zbrinute o trošku hrvatskog budžeta. Državna zavjera raskrinkana je ponajviše zahvaljujući naporima zagrebačkog odvjetnika Ante Nobila koji je u Haagu zastupao Tihomira Blaškića. Peščanik
“Država bez neprijatelja ti je kao maslačak na vjetru. Otpušeš je kao od šale. Ali kad je opskrbiš s dovoljno dušmana, kada organiziraš stalnu vanjsku i unutrašnju ugrozu, maslačak preko noći izraste u visok i moćan hrast.” “Lijepo ste to rekli, pokojni predsjedniče, poetično.” “Razumijem se u drvnu građu. Zbog toga sam razumio i Hrvate i njihove potrebe. Da im nisam pribavljao onoliko neprijatelja, misliš da bi danas imali svoju državu?” “Shvaćam, pokojni predsjedniče.” “Ponosan sam na tebe, mladiću. Tek kada sve naše političke protivnike proglasimo rušiteljima Hrvatske, i to za račun mrskih stranih sila, otvara se prostor za vođenje normalne, hadezeovske politike. Ključ demokracije je u demonizaciji. Jedino što me u tvom pristupu malčice brine je prevelika fokusiranost na istok.””Na kakav istok, pokojni predsjedniče?” “Na Rusiju, Plenkoviću!” Viktor Ivančić
“Andrej Plenković dobru je polovicu svoga života proveo u Bruxellesu, spremno kimajući na sve što su mu eurobirokrati zapovjedili, i trebao bi najbolje znati da ovdje odavno više ništa nije naše i da mi ni o čemu ozbiljnome ne odlučujemo. Kad jedan koji od devet do pet uglavnom radi da udovolji Nijemcima koji ovdje drže telefonske komunikacije, i da usreći Mađare koji kontroliraju naftu i plin, i ulizivački se naceri Austrijancima koji su kupili banke, i nakloni Talijanima koji upravljaju maloprodajnim lancima, i dobije peticu od Turaka koji ulažu u hotelske lance, kad takav netko dakle spomene neke koji bi izvana željeli vladati Hrvatskom, opravdano je upitati tko su ti izvana, zar ima još nekoga tko ne gospodari našom zemljom i što je za vladanje uopće ovdje preostalo?”, piše Ante Tomić za Slobodnu
Tuđmanu dolaze na rukoljub svi akteri hrvatske političke scene, pri čemu je jedini kamen smutnje ugradio on sam. On je, naime, bio deklarirani evropejac i atlantist, ali više onog profila koji danas utjelovljuju Mađarska i Poljska, a donedavno i Slovenija. Zato sada između HDZ-a i još radikalnije desnice traje verbalni rat koji je Tuđman pravi, pa HDZ tvrdi da svojim evroatlantskim podložništvom slijedi originalnog Tuđmana, dok desnije stranke inzistiraju na suverenističkoj crti Tuđmana koji, navodno, ne bi pristao ni na uvođenje eura u Hrvatsku. Marinko Čulić
Ankičin rasni zviždački pothvat opravdano je ušao u legendu ove i danas duboko korumpirane zemlje, u čijim zadriglim elitama svijećom moraš tražiti hrabrosti i poštenje kakve je imala mala bankovna službenica, žena bez važnih poznanstava i bez ikakvoga položajnog i financijskog zaleđa. Zato je i zaradila otkaz u Zagrebačkoj banci s obrazloženjem da je novinarima odala poslovnu tajnu o računima druge Ankice, supruge tadašnjeg svemoćnog predsjednika Republike. Teško su sve od tada živjeli Lepejevi, dvoje čistih, čvrstih i do tada anonimnih ljudi, sa sinom i kćeri koje je tek trebalo postaviti na noge. Ali ni Zagrebačka banka, ni Franjo Tuđman i njegova obitelj nisu se smilovali. Banka je štitila svoj korporacijski ugled, a Tuđmanovi su pokazali svoje ledeno srce. Sanja Modrić o zviždačici Ankici Lepej.
Incident na obilježavanju 28. obljetnice vojnoredarstvene operacije “Maslenica ’93.” kad je zbog pojavljivanja sedmorice u HOS-ovim obilježjima i pozdravljajući ZDS-om predsjednik Milanović napustio protokol iznjedrio je zanimljivu snimku koja se širi društvenim mrežama. Na njoj prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emisiji “2u9 kod Romana Bolkovića” izjavljuje da su HOS-ovci bili “jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske” te dodaje kako zna “da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da je nastavila s crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i hakenkreuzovskim oznakama?”. Jutarnji list
“Tvrditi da je netko tako pogrešnih nazora, sablažnjivih uzora, zakočen predrasudama, sujetan, zadrt, sitničava prznica koja se, za ne vjerovati, uspjela zakrviti i s maloljetnicima s Dinamove tribine, bio veliki državnik, drska je povijesna krivotvorina kao da bi tkogod kazao, šta ja znam, da je Neki to vole vruće bio odličan bend” – Ante Tomić, Slobodna.
Povjesničar Tvrtko Jakovina na N1 se osvrnuo na ulogu Franje Tuđman, kako se od njega pravi mit te koje mu je mjesto u povijesti: “Mi smo imali rat i tu se Tuđman zapravo najbolje pokazao. On zapravo nikada do kraja iz svog generalskog šinjela nije ispao i to je očito bila uloga ili lekcije koje je najbolje svladao. Ali ono što se kasnije događalo u Hrvatskoj i sve što se događalo u Hrvatskoj, ne možete sve objasniti sa ratnom situacijom”.