Mihaljević: Ako je Tito bio zločinac, onda su Truman i Churchill bili još veći - Monitor.hr
Četvrtak (18:00)

Crna je nova crvena – sad i s biračkim pečatom

Mihaljević: Ako je Tito bio zločinac, onda su Truman i Churchill bili još veći

Premijer Andrej Plenković ostat će zapamćen kao čovjek koji je dovršio proces poustašenja Hrvatske. Danas su ustaški pokliči i koračnice hrvatski mainstream. Čuju se na masovnim koncertima, na ulici, stadionima, obljetnicama Domovinskog rata... Danas u javnom prostoru manje-više nekažnjeno možete braniti ustaše i Pavelića, ali ne i partizane i Tita. To je u Hrvatskoj postalo prilično opasno. Jer Bleiburg. Nijemcima i Japancima, koji katarzu II. svjetskog rata proživljavaju i danas, nikad nije padalo na pamet da zbog Hiroshime, Nagasakija, Dresdena, Berlina i brojnih drugih gradova – u kojima su saveznici neselektivno i namjerno u bombardiranju pobili mlijune civila – Trumana i Churchilla proglase zločincima. I usporede ih s Hitlerom. No, u Njemačkoj i Austriji se ne nose crne uniforme s nacističkim znamenjem, niti se diže junačka desnica u zrak uz onaj zloglasni “Zieg heil!” urlik. Barem ne nekažnjeno i s dvostrukim konotacijama. U Hrvatskoj je, međutim, nacizam i fašizam dobio pravo javnosti. U njihovu se slavu nekažnjeno urla na nogometnim stadionima i hipodromima, u parlamentu, na obljetnicima oslobođenja Hrvatske u Domovinskom ratu, na ulici i u školama. Robert Mihaljević za Danicu.


Slične vijesti

Jučer (11:00)

Ko nas bre zavadi?

Basara: Istorijska čitanka

Za srpsku istoriju i život bi bilo veoma dušekorisno – a srpsko-hrvatska bi mržnja bila nešto jasnija (i manje krvava) – ako bi se našao neki mlađahni istoričar koji bi se zapitao; da li je hrvatski „kompleks prema Srbima“ bio hrvatska percepcija stanja stvari ili srpska autopercepcija.

Iako nisam istoričar, „koptiram“ za ovo drugo. Devetnaestovekovni Srbi su o sebi doista mislili u dlaku onako kako Milan St. piše (i misli) – Srbi uostalom i dan-danas tako misle – pa su se zdravo iznenadili kad su ustanovili da Hrvati ne dele njihovo mišljenje.

Kad viđi vraga: Milan St. priznaje Hrvatskoj da je unatoč tom (nedokazanom) osećanju inferiornosti postala članica EU s političkim sistemom daleko demokratskijim od ovoga u Srbiji, da je (…) pronašla svoje mesto i izborila se za svoj status u civilizovanom svetu, a Srbija nije. Ona još uvek tavori u ulepšanim predstavama prošlosti i grca u autoritarnosti. Svetislav Basara

Jučer (12:00)

Industrija osmijeha, otpad po izboru

Beck: Čim turist pokaže da je svjesno biće, Hrvati reagiraju pomalo uvrijeđeno

Turizam se kod nas olako, površno i pogrešno smatra pružanjem usluge, što izaziva brojne probleme, a dugoročno ga može i upropastiti. Turist se neprecizno naziva gostom, kao da nam je doma svratio u posjet, dok je na nama da mu ponudimo grickalice, piće i obrok, a po potrebi i ležaj (i kantu za smeće, naravno).

Međutim, turist je veoma složeno ekonomsko biće. Turist nije pasivan repromaterijal, koji ćemo mi ugraditi u ono što zovemo turističkim proizvodom, nego veoma naporno radi na svom odmoru, a zauzvrat očekuje nešto što bismo mogli nazvati autentičnim iskustvom. Oni koji to razumiju, nude im trekinge i škrapinge, raftinge i paraglajdinge, michelinove zvjezdice i posjete nacionalnim parkovima, a ako ničeg nema, turisti potraže to sami, pa ih onda na moru spašavaju jer su na supu otišli po buri ili ih izvlače helikopterom iz neke gudure.

Imamo najveću čartersku flotu na svijetu, ali nismo riješili ljudima odlaganje smeća – to je zato što se ne shvaća da je turizam klasična industrijska grana, pa dakle i veliki zagađivač: zagađuje vozilima, zagađuje ljudima, troši i uništava prirodne i kulturne znamenitosti, u konačnici razara ljudske i društvene odnose; kapitalizam je uvijek neljudski, a takav nam je i turizam. Boris Beck za Večernji list o problemu sa smećem kojem je svjedočio (cijeli tekst na Narodu).

Jučer (09:00)

Došlo vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok

Dežulović: Tajna himalajske soli

I kao što ste vi odmah požurili tražiti kupku od himalajske soli, jer nije bilo vremena za poduku iz klavira i padobranski tečaj, tako je i Plenković na hitnoj sjednici Vlade osnovao Organizacijski odbor za obilježavanje Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, pa onda – shvativši da je odavno prošao rok određen zakonom i da nema vremena za javni natječaj – poslao ministra obrane Ivana Anušića da otrči u grad i do dva popodne, kako god zna, nađe nekakvu firmu koja se bavi tehničkom produkcijom i scenografijom vojnih mimohoda. Jednostavno nije bilo vremena za zakonske obaveze, javne natječaje, specifikacije, ponude, rokove i ostale formalnosti, pa je tehničku produkciju i scenografiju mimohoda o tridesetoj godišnjici Oluje Ministarstvo obrane ugovorom povjerilo privatnoj tvrtki Katapult promocija d.o.o. A vi odmah posumnjali na korupciju. Boris Dežulović za Novosti.

Prekjučer (21:00)

Taman da se poželi vratiti gdje su ga držali

Andrassy: Imajte srca, Ćaća se vraća u jedan sasvim drugačiji, novi svijet u kojem će mu svašta bit nepoznato

Ljudi su većinom nezadovoljni informacijom o Sanaderovom puštanju na slobodu – neki kažu i da takva izdaja nikad ne bi trebala bit na popustu – ali bolje ikakvo sniženje nego nikakvo. Ako ste i vi među nezadovoljnima, imajte srca – Ćaća se vraća u jedan sasvim drugačiji, novi svijet u kojem će mu svašta bit nepoznato, a znate kako je penzionerima teško pratit promjene i novitete. Zamislite da nakon 11 godina uklonjene slobode napokon izađete na kavu, a oko vas iz svakog drugog mobitela izlazi Tralalero Tralala. Ballerina Cappuccina. Bombardiro Crocodilo. Brr Brr Pata Pim. Tung Tung Tung Sahur. Cappuccino Assassino... Ivo je propustio i pojavu Wolta i Bolta, što znači da Ivo sasvim sigurno ne zna da se unatrag nekoliko godina lijevo i desno gleda i kad izlaziš iz dućana, a ne samo kad prelaziš na pješačkom. Doduše, Domovinski pokret se trudi da se to promijeni, ali tko zna koliko će ljudima trebat da nauče hrvatski. “Sasvim nevezano”, Ivo je propustio i predizborni plakat Domovinskog pokreta na kojem su na savršenom hrvatskom napisali “ideologodija.” Andrea Andrassy za Miss7.

Prekjučer (09:00)

Kad te stigne sve što godinama puštaš u odvod

Jergović: Zašto je dobro s vremena na vrijeme prazniti septičku jamu

Dogodila nam se nezgoda u kući na selu. U prizemlju je, u takozvanoj donjoj kupaonici, podni sifon počeo vraćati vodu. Ti se gore tuširaš, pereš suđe, ili nešto treće radiš, a on ti u prizemlju sve to vraća. Nezgodna stvar, dakle. Ana odmah nazove službu hitnih intervencija. Javi joj je mlađi muški glas, kaže joj, moram li baš sad, baš sam mislio s curom na Kupu, na kupanje. Ana pita možete li sutra ujutro. On oduševljen može… priča Miljenko Jergović u novijoj kolumni, kazavši kako im je ipak na kraju pomogao susjed: Unaprijed dogovorena cijena Ivekova posla unutar je logike zajednice. Zahvaljujući njemu i njegovom pedesetak godina starom IMT traktoru i cisterni, još uvijek postoji društveni okvir unutar kojeg živimo. Hrvatska nisu ni Vlada, ni policija, ni ono što nam donose još uvijek skoro demokratski izbori. Hrvatska nije manijak koji će vam na neviđeno isprazniti septičku jamu za tristo eura, ni ona dvojica nogometnih navijača, jedan dobar, drugi zao, koji koordinirano podižu cijenu vašeg straha od govana. Hrvatska je suhonjavi, sredovječni ili malo stariji mještanin, upečatljivog turopoljskog naglaska, fino distanciran, koji obavlja posao bez kojeg bismo bili izgubljeni i bez kojeg više ne bi bilo ni društvene zajednice, ni Hrvatske.

Petak (00:00)

Hrvatstvo na žlicu: sad s još manje ljudskosti!

Đikić: Oluja jedne dimenzije

Kako se i zašto Hrvatskoj dogodila regresija u nacionalističko jednoumlje kad je riječ o odnosu politike i javnosti prema stradanju Srba u “Oluji”, to jest kad je riječ o odnosu spram ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane? Ne mislimo, naravno, na promjenu u pogledu kaznenog progona odgovornih za te zločine: od toga je Hrvatska definitivno odustala još 2012., kad je Haški sud oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača.

Što se dogodilo premijeru Plenkoviću da više nije u stanju izgovoriti jednu jedinu jasnu i suvislu rečenicu – bez ograđivanja i relativizacije – o stradanju Srba u “Oluji”? Da, ulazak Domovinskog pokreta u vladajuću koaliciju, i to u ulozi ključnog partnera, pomaknuo je udesno cijelu političku scenu, pa tako i HDZ, ali to ne može biti glavni razlog jer oslabljeni Domovinski pokret ipak više ovisi o HDZ-u nego što HDZ ovisi o DP-u.

Prije će stoga biti da je Plenkovićevo skretanje udesno uvjetovano nastojanjem da parira autentičnim unutarstranačkim desničarima predvođenima Ivanom Anušićem, da im maksimalno suzi manevarski prostor, da se dokaže i u pogledu hrvatstva kako bi izbio sve adute onima unutar HDZ-a za koje procjenjuje da su opasni za njegovu svemoć jer valjda ne pokazuju u dovoljnoj mjeri lojalnost i zahvalnost… Piše Ivica Đikić za Novosti.

Srijeda (19:00)

Živi, a propali

Basara: Politička filozofija propadanja

U istorijskim ćitapima ostalo je zabeleženo da je u jednoj od mnoštva bezizlaznih situacija – u koju je Srbiju redovno dovodila njegova cincarsko-avanturistička politika – legendarni Nikola Baja Pašić trogatelno izjavio: „Spasa nam nema, propasti nećemo.“ Ono fakat Srbija nije nikad propala u onom smislu u kojem nacionaltutumraci zamišljaju propast: dakle u smislu apsolutnog „rasrbljavanja“ i potpunog nestanka Srba svih i svuda sa lica sveta, ali je i te kako propadala u smislu prepuštanja letargiji, inerciji, zapuštenosti, često je, štaviše, srljala u propast, sve se uzdajući da „nećemo propasti“, kojem se uzdanju od devedesetih naovamo pridružilo i uzdanje u onu poslovičnu neočekivanu silu „neokaljanog lica“ koja će doći niotkuda i rešiti stvar. U biološkom smislu – jedinom bliskom tutumračkom umu – Srbija zaista nikad nije propala niti će – osim ako se drugačije ne naredi – ikada propasti, ali biološka propast nije jedino propadanje. Može se biti živ i (relativno) zdrav, a dibudus propao. Viđate takve primere svakodnevno. Svetislav Basara

Utorak (20:00)

Zahvaljujući Spielbergu ne idem dalje od plićaka

Jergović: Steven Spielberg i pedeset godina straha od morskih pasa

Alfred Hitchcock majstorski se poigravao snovitošću čovjekova života. A umio je na takav način uobličiti stvarnost svijeta, da se ona, ta stvarnost, savršeno uklopi u život njegova gledatelja. To što je sve kod Hitchcocka tako stvarno mogućim će učiniti da kod njega sve bude i tako strašno. Nikada nijedan horor film ne može biti tako strašan kao “Psiho” ili kao “Prozor u dvorište”, jer je horor ustvari operni žanr, u kojem su strahote daleko od stvarnosti. Stvarnost je u filmu i u književnosti teško uobličiti. A “Ralje” Spielbergove film su savršeno uobličene stvarnosti, koji, u odnosu na Hitchcocka, donosi i nešto krajnje subverzivno: razara jedan kolektivni raj. Raj mora, ljeta, turizma, visoke potrošnje, iluzije o životu…

Usput, eto, razara i pojedine privatne rajeve. Nikada više neće on snimiti takav film. Niti će takvi filmovi, ili takve pripovijesti unutar suvremene kulture, ubuduće biti česte. Steven Spielberg je prije upravo pola stoljeća, 1975. godine, stvorio planetarni strah od morskih pasa, od ajkula. Naravno da su se ljudi i ranije plašili da ih ne pojede ta uistinu rijetka morska zvijer, jedina – uz neprijateljski raspoloženu vojsku i policiju – koja čovjeka nalazi samog i potpuno nezaštićenog, i koja će ga izjesti bez ikakvog pitanja i dvojbe. Ali to nije bio ozbiljan strah, jer nije postojao mit, nije postojala velika priča. Miljenko Jergović povodom 50. obljetnice Ralja.

04.08. (00:00)

Tomejto, tomato

Jergović: Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću

Prezir koji i danas osjećam prema Zlatku Crnkoviću, nesumnjivome zaslužniku i besmrtniku hrvatske kulture i književnosti, tiče se one nepregledne razredne mase koja se smije mojim riječima i izgovoru. U njemu sam, onako starom i vekivečnom, gospodstvenom i uznositom, uvjerenom Hrvatu spremnom da se istoga časa proglasi za Židova čim mu netko opsuje majku, i da tom huliganu uzvrati optužbom za antisemitizam, prepoznavao to nepregledno more svojih vršnjaka, predvođenih učiteljicom Aidom Alibegović, pred kojima sam bio nemoćan, poražen i u baš svakoj prilici ponižen, jer im se nisam umio prilagoditi, pa koliko god bih govorio i pisao paradajz i pavlaka, u mojim se riječima čulo rajčica i vrhnje. Nevjerojatno je, zapravo, koliko sam kao zreo čovjek bio nesposoban da u tome što mi se događalo vidim išta osim onoga što sam doživio kada sam u Sarajevu polazio u školu. Miljenko Jergović za Express

03.08. (10:00)

Bolje biti bećar nego novinar

Beck: Dođe mi da se prošetam u šestinskoj nošnji po Zagrebu

“Ono što fali, što ja ne mogu razumjeti, 20 godina što sam tu, gdje nam je folklor? Kako to da nemamo neki restoran s nekim folklornim ansamblom da ljudi mogu doći i uživati?” To se pitala turistička vodičica iz Španjolske, koja voli Hrvatsku i već dva desetljeća dovodi ovamo goste iz svoje domovine. I sve im se sviđa, osim da u Zagrebu nema folklora. Piše to Boris Beck za Večernji list. U centru Zagreba, kamo izbjegavam ići, srećem samo turiste. I sada se osjećam malo krivim da ne nosim škornje i šestinsku nošnju, i da uz strance prolazim s torbom u kojoj su laptop, knjige i redigirani rukopisi, umjesto da na uglu Praške izvadim tamburicu i popevam Beži Jankec! Pa, da mi Turistička zajednica ponudi veću plaću od sadašnje, možda bih se i prekvalificirao. Cijeli tekst na Narodu.