Ogrestin film 'S one strane' trijumfirao na beogradskom FEST-u - Monitor.hr
06.03.2016. (20:30)

Još jedan korak naprijed

Ogrestin film ‘S one strane’ trijumfirao na beogradskom FEST-u

Film Zrinka Ogreste S one strane višestruki je pobjednik 44. FEST-a, međunarodnog filmskog festival u Beogradu. Ogrestin film trijumfirao je u kategoriji Grand Prix “Beogradski pobjednik” u programu manjinskih koprodukcija, a pobijedio je i u kategoriji najbolje režije, dok mu je pripala i nagrada filmskih kritičara “Nebojša Đukelić” za najbolji film zemalja u susjedstvu. Večernji


Slične vijesti

09.03.2020. (07:00)

Ah taj FEST, past ću u nesvest

Završen 48. Fest

U Beogradu je u nedjelju dodjelom nagrada završen 48. Međunarodni filmski festival FEST, a hrvatski glumac Goran Bogdan dobitnik je priznanja za najbolju glavnu mušku ulogu u filmu “Otac” srbijanskog redatelja Srdana Golubovića. Tportal

18.02.2019. (20:00)

Na 47. beogradskom FEST-u koji počinje ovaj petak i trajat će do 3.3. biti će prikazano čak devet hrvatskih filmova

10.03.2017. (16:11)

Kritični pogodak sa Festa

Fenomenalna Kristen Stewart između modnog podzemlja i spiritualne ravni

“Film je izviždan u Cannesu, ali je svejedno podelio nagradu za režiju u zvaničnoj konkurenciji. Delom je to zbog maestralne Kristen Stewart i njene karijere koja ide u pravom smeru, dostiže neverovatne visine i ponire duboko u ljudske emocije. Međutim, Personal Shopper je film koji postaje sve bolji što duže razmišljamo o njemu. Uvlači se pod kožu i prati nas”, piše Marko Stojiljković. Monitor

10.03.2017. (16:00)

Fenomenalna Kristen Stewart između modnog podzemlja i spiritualne ravni

Olivier Assayas voli da snima filmove sa internacionalnim glumačkim postavama. Obično se to moglo ugurati u žanrovski okvir globalnog trilera i bilo je tek nešto bolje od konfekcije kakvu obično viđamo na tu temu. Međutim, kad Assayas ubode temu koja mu leži ili se uhvati nekog cross-genre pristupa, to može biti zanimljiv film. Takođe, ne treba smetnuti sa uma da imamo posla sa autorom koji zna da se nepotrebno zapetlja, pa se izvlači na opšta mesta. Personal Shopper stoga može da ode na bilo koju stranu.

Zapravo, opis u kojem stoje pojmovi poput priče o duhovima, napetog trilera, modnog podzemlja i socijalne drame zvuči jako difuzno. Srećom pa iz scene u scenu pratimo jednu od najboljih glumica današnjice, Kristen Stewart i njen lik obeležen anksiozom, rastrzan između sveta materijalnog, odnosno posla koji ne podnosi za osobu koju ne voli u svetu koji joj nije nikako po guštu, spiritističkih i spiritualnih ambicija i osećaja tuge i praznine. Njena Maureen jedan je od najkompleksnijih likova ove godine i verovatno par godina unazad. I Kristen Stewart je u životnoj formi.

Maureen je naslovni lični kupac za površnu i praznu, a izrazito bogatu manekenku Kyru (von Waldstatten). Znate da su takvi ljudi obično “prezauzeti” da bi se bavili svakodnevnim banalnostima poput izbora odeće čak i kad od tih svakodnevnih banalnosti žive. Naravno, to nije posao njenih snova nego posao koji plaća račune i omogućava joj da bude u Parizu. Opet, Pariz takođe nije njena destinacija iz snova i njen situirani dečko (Olvin) je zove da mu se pridruži u Omanu, što ona odgađa, jer “čeka na znak”.

Ne, Pariz je mesto muke i tuge, mesto na kojem je umro njen brat blizanac Lewis i to od srčane mane koja im je zajednička. A “znak” je znak od njega, sa onog sveta. Naime, Maureen za sebe smatra da je medijum koji komunicira sa svetom duhova, a i Lewis je za sebe bio uveren u isto. Njegov duh se možda skriva u kući u kojoj je živeo sa Larom (Bouaziz), a možda i lebdi slobodan okolo.

Maureen svejedno mora da učini nešto, da ga potraži ili sačeka, da čuje informaciju ili da se od njega oprosti. Stvari postaju čudne nakon što Maureen u toku službenog puta u London počne da prima uznemirujuće i intrigantne SMS poruke od nekog nepoznatog sa skrivenog broja. Je li to Lewis i taj famozni znak? Ili je to ipak Ingo, poslovni saradnik i bivši ljubavnik njene gazdarice koji joj se već prilikom prvog susreta udvarao i u poslovnom i u personalnom smislu?

Ne ulazeći u metafizičke rasprave, držeći spiritualni aspekt u kontekstu svoje heroine i iz njene perspektive pričajući priču, Assayas pažljivo i polako gradi atmosferu. Ima tu sitnih, filigranskih detalja kako iz vanjskog sveta mode i taštine, tako i iz unutarnjeg obeleženog grčem, tugom i nervozom i sa njima reditelj vrlo vešto žonglira. Gotovo androgino držanje Kristen Stewart za koje nam je jasno da je samo maska mu je sasvim dobar saveznik na tom putu. Dok je film atmosfere i raspoloženja, reklo bi se film ni o čemu, Personal Shopper izuzetno drži pažnju.

Problem nastaje u manjoj meri u vizualizaciji te spiritualne komponente. U suštini, fora su komadići trivije da je Victor Hugo bio medijum, te da je eksperimentalna fotografija nastala na seansama zazivanja duhova. Nekako ćemo čak i progutati film-u-filmu o izgnanstvu poznatog pesnika koji je kratio vreme seansama sa duhovima, ali će nam se “pravi” duh u kući učiniti kao nesuptilno rešenje i pritom u kontekstu snimanja celog filma na 35 mm i u kišno-sivim tonovima, izuzetno nespretno izvedeno.

Problematična je i misterija oko SMS-poruka. Odnosno, nakon jedne partikularne poruke, misterija je zapravo i ubijena. Autor dva klimava kraja pokušava da poveže u jedan i to otvoreni i kanda višesmisleni, ali zapravo prilično prozaični i jasni. Sve što tako vešto podigrava, Assayas uspeva zabrljati u operacionalizaciji koja možda čak i nije bila potrebna.

Opet, Personal Shopper je film o kojem se može dugo razmišljati i raspravljati. Delom je to stvar Assayasa kojeg festivalski selektori i žiriji vole više čak i od festivalske publike (film je izviždan u Cannesu, ali je svejedno podelio nagradu za režiju u zvaničnoj konkurenciji). Delom je to zbog maestralne Kristen Stewart i njene karijere koja ide u pravom smeru, dostiže neverovatne visine i ponire duboko u ljudske emocije. Međutim, Personal Shopper je film koji postaje sve bolji što duže razmišljamo o njemu. Uvlači se pod kožu i prati nas. (7/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

10.03.2016. (00:04)

Kritični pogodak

‘S one strane’ ostavlja bez daha obratom na kraju filma

S one strane je film o suočavanju sa prošlošću, svojom i tuđom, i o praštanju, bez patetike i popovanja, sa uvažavanjem svih činjenica i pravom na izdvojeno mišljenje. Njegova čovečnost je za svaku pohvalu. I već to ga čini filmom vrednim gledanja. Međutim, to nije sve. Onaj obrat na kraju i upitnik koji se pojavljuje na licima gledalaca ga već čini izuzetnim filmom koji udara u stomak i ostavlja bez daha”, piše Monitorov filmski kritičar Marko Stojiljković o već nagrađenom filmu Zrinka Ogreste, koji danas dolazi u kina. Monitor

10.03.2016. (00:00)

‘S one strane’ ostavlja bez daha obratom na kraju filma

Da je u ovo vreme neki drugi autor izbacio ovakav film u Hrvatskoj, celokupna kultur-politička scena bi ga optužila za dodvoravanje susedima i podrivanje vrednosti Domovinskog rata. Zato što ne gusla i ne talambasa. Zato što ne nastavlja sa novom mitologijom. Zato što govori o ljudima čiji su životi tim prokletim ratom oštećeni, čije su snažne veze prekinute i ne mogu biti tek tako nastavljenje. Zato što govori o borbi za oprost. Zato što je ljudski.

Ogresta problema u svojoj biografiji nema, ličnoj i profesionalnoj. Svoje svetonazorske i političke stavove ne krije, ali ih ne gura pod nos drugima. Zabeleženo je gde je bio i šta je radio 90-ih, i u to vreme je imao reputaciju i državotvornog reditelja (zbog nekih reklamnih spotova), ali i jugonostalgičara (zbog filma Isprani koji je zasnovan na poetici srpskog Crnog talasa). U svojoj daljoj karijeri i kada se bavio ratom i njegovim posledicama, kao u Crvenoj prašini, tu nije bilo mitologizacije – Ogresta se bavio ljudima u vremenu i njihovim snalaženjem u turbulentnim socijalnim okolnostima, zvali ih mi ratom, poratnim periodom, tranzicijom ili kako god. S one strane, nagrađen specijalnim priznanjem Label Europa Cinemas u Berlinu i trima nagradama u regionalnoj konkurenciji na upravo završenom Festu (najbolji film, režija i nagrada kritike Nebojša Đukelić) najbolji je i najkompletniji Ogrestin film do sada.

Priča prati Vesnu (Marinković), patronažnu medicinsku sestru u Zagrebu. Njen posao nije lak, ali ona ga obavlja savesno i odgovorno. Nije lak ni njen život, kao samohrana majka podigla je dvoje dece, sin Vlado (Budak) je uspešan poduzetnik, oženjen i otac jednog deteta, a kćerka Jadranka (Lazović) sveže diplomirana pravnica koja čeka svoje prvo zaposlenje i pred udajom je za momka koji možda nije “najbolja partija”, ali je voli i dobra je osoba.

Iz njihove nekad prijatnije, nekad teže kolotečine će ih “drmnuti” telefonski poziv na Vesnin mobitel. Sa druge strane je Žarko (Ristovski), Vesnin (bivši) muž i Vladin i Jadrankin otac koji je iz njihovog života nestao pre 20 godina. Žarko nije jedan od onih tipova koji napuste svoju familiju, nego oficir JNA koji je ostao “s one strane” i čak “dopao” Haaga i odslužio zatvorsku kaznu. Familija je pre rata, reklo bi se, skladno živela u Sisku, ali su se stvari promenile.

Za decu je otac samo svojevrsni uteg i izvor potencijalnih problema, Jadranka ga jedva poznaje i ime oca ratnog zločinca nije baš poželjno za posao u državnoj službi, a Vlado ga krivi ne samo zato što ih je napustio, nego i zbog smrti svog brata blizanca Zorana, za vreme rata i pod (u filmu) ne baš jasnim okolnostima. Opet, za Vesnu on nije samo ono što se o njemu govori i piše, nego njen muž sa kojim je u ljubavi i skladnom braku provela najbolje godine i izrodila troje dece. Njih dvoje će otpočeti komunikaciju.

Naravno, standardna je to dilema je li ljubav, pa makar iz prošlosti, jača od rata, ma kako on u prošlosti bio. Standardna je i dilema o lojalnosti, da li osobama do kojih nam je stalo ili do nekih kategorija poput naroda i zemlje sa kojima se može manipulirati ili do vrhunskih humanih ideala poput istine i pravde. U centru toga stoji Vesna, osoba koja se namučila kroz život i koja sad mora da donese odluku da li da obnovi kontakt sa mužem ili ne. Prvo telefonski, a onda možda i uživo. Ipak taj rat niko od njih nije birao i završio se pre dovoljno godina. Pitanje je mogu li oni jedni drugima oprostiti krive odluke. I mogu li prave…

Ksenija Marinković koja je u ulozi Vesne prisutna kroz ceo film apsolutno je sjajna iz scene u scenu. Svom liku pristupa sa integritetom, odmereno i emotivno. Kao njen partner, Lazar Ristovski je na ekranu prisutan možda nekih 10-15 minuta i po pravilu igra na svoj šarm, ali njegov lik svejedno nije konstrukcija, već pokazuje osobine ljudskosti. Odnos između njih dvoje i komadići informacija su pravilno tempirani.

Pored toga, film ima sjajan audio-vizuelni identitet, Ogresta sjajno postavlja kadrove, a fotografija Branka Linte kojom preovlađuju isprani i hladni tonovi je impresivna u predstavljanju sivkaste životne svakodnevice, kao i zvučna shema u kojoj kontrastiraju monotoni zvuci okoline (žmigavci, škripa lifta) sa naglim zvonima i melodijom na mobilnom telefonu. Na taj način Ogresta precizno ocrtava psihologiju svojih protagonista.

S one strane je film o suočavanju sa prošlošću, svojom i tuđom, i o praštanju, bez patetike i popovanja, sa uvažavanjem svih činjenica i pravom na izdvojeno mišljenje. Njegova čovečnost je za svaku pohvalu. I već to ga čini filmom vrednim gledanja. Međutim, to nije sve. Onaj obrat na kraju i upitnik koji se pojavljuje na licima gledalaca ga već čini izuzetnim filmom koji udara u stomak i ostavlja bez daha. Malo li je za niti 90 minuta filma? (9/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan.