Knjiga Ricka Rubina nije postala čitateljski hit zato što autor zna tajnu stvaranja. Stvaranje ni u kojoj varijanti ne može biti dekodirano, pogotovo ne na način da u kompjutor ubacimo njegove ulazne i izlazne reference i onda programiramo računalo da nam “odgonetne” autorski proces. Stvaranje nije nikakav mistični algoritam, ali jest najzačudniji i evolucijski najplodniji proces za koji smo kapacitirani, koji ne samo da ne možemo držati pod kontrolom, nego nas i na svakom koraku podsjeća koliko je kontrola kao način prilaženja problemima promašeni koncept. Knjiga nam daje i vrlo jasan odgovor na pitanje zašto svi sapiensi vole i trebaju umjetnost (“osobno je univerzalno”, veli Rubin), ali i zašto jedan dio kreativaca nikada ne prelazi prag amaterizma. Odgovor na ovo drugo pitanje je u tome što nemaju dovoljno otvorenosti i strpljenja – ni prema sustavnom upijanju različitih umjetničkih impulsa (ne vide zašto bi pratili koncertnu, kazališnu, likovnu ili književnu scenu, a ne samo ono što im povremeno zablista kao srodno i samim time zanimljivo), niti imaju strpljenja prema postepenom sazrijevanju svoje stvaralačke sjemenke, na način da dopuste da se njezin oblik sporo pomalja. Nataša Govedić za Najbolje knjige.
