Raspudić: 
Jedanaesterci su najfilozofičniji dio nogometnog svijeta - Monitor.hr
07.07.2018. (09:13)

Raspudić: 
Jedanaesterci su najfilozofičniji dio nogometnog svijeta

Nino Raspudić je i dalje opijen nogometnom groznicom i filozofira o nogometu: 
Jedanaesterci su najfilozofičniji dio nogometnog svijeta, neiscrpan poticaj za dublje razmatranje o sudbini i sreći, o onome za što postoji lijepa latinska riječ “fortuna”, koja označava ono što ne ovisi o nama, već nas zapadne. Machiavelli poučava kako ishod našeg djelovanja jednom polovicom ovisi o nama, o našoj vrsnoći (tal. virtù), a drugom polovicom o sreći (fortuni). No dodaje i kako je fortuna prijateljica mladih i odvažnih te da je nekada treba i zgrabiti i podvrgnuti sebi. U nogometnom mudroslovlju to se najčišće izriče riječima kako u “lutriji penala” sreću treba i zaslužiti.
..


Slične vijesti

Jučer (13:00)

Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pa makar ovako

Basara: Perspektive

Moju generaciju su na drevnim časovima istorije učili – šta nove generacije uče, ne znam – da su velike nadnacionalne monarhije bile „prevaziđene“, „nepravedne“, „neslobodne“, „anahrone“ itd., ali to je bio gnoseološki zajeb, ravan zajebnom učenju da progres uvek vodi ka nečem boljem. Dibidus wrong. Sve je bilo u najboljem redu s monarhijama, koje kao apstraktan princip ne podležu propadljivosti, problem je bio u podanicima monarhija koji više nisu imali političke volje i discipline da žive u poretku zasnovanom na ideji centra, hijerarhiji, odgovornosti i časti.

U periodu od Francuske revolucije do 1918 – kad su velike nadnacionalne monarhije definitivno strmopiždene – bilo je svačega što nikad ovako nije bilo, bivalo je i mogo gore od ovoga što nikad ovako nije bilo, pizdarije koje su do tada pravile monarhije bile su sitnica u odnosu na sranja koja su počele praviti novostvorene nacionalne države, vekovni snovi svih naših naroda i narodnosti. Čas povijesti s ‘uncle Bassom‘.

Jučer (10:00)

Narod voli bajke – dok god imaju kamatnu stopu

Dežulović: Mali, ali zajebani

Cijelo stoljeće, eto, svijet zna za slavnu Ponzijevu shemu, pa ako je i bio negdje neki Hrvat koji nikad nije čuo za tu fantastičnu ponudu, sve o tome na teži je način saznao kad je onomad prije dvadesetak godina Hrvatsku poharao investicijski sustav obećavajućeg naziva “forex”, privukavši hiljade Hrvata fantastičnom, lakom i brzom zaradom s pedeset posto mjesečne kamate, da bi uskoro grupa investicijskih čarobnjaka završila na višegodišnjim robijama, a hrvatski pučki ekonomski genij bez stotinu trideset milijuna kuna.

Sve otada, eto, svaku godinu-dvije pojavio bi se novi financijski čarobnjak, nudeći ovaj put fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. A Hrvati opet – i svaki put – podizali životne ušteđevine i gotovinske kredite, pa ih radosno davali gospon Ponziju. Nekidan, da skratim, novine su javile kako je Telegram grupa platforme Xuex ugašena, ostaviviši preko hiljadu Hrvata bez uloženog novca, da čekaju sljedeću sjajnu priliku, nekog promućurnog poduzetnika koji će im preko društvenih mreža ponuditi fantastičnu, laku i brzu zaradu s pedeset posto mjesečne kamate. Boris Dežulović za N1 povukao je paralelu s – izborima.

Ponedjeljak (21:00)

Izgubljeni u prijevodu

Groupie: Kako zadovoljiti branitelje?

Napokon sam shvatio da bih ja kao sin branitelja u ovoj novoj, konzervativnoj klimi u društvu trebao biti privilegiran kao što su nekad u Jugoslaviji bili privilegirani sinovi partizana. Shvatio sam i to da prijevode knjiga hrvatskih pisaca financira hrvatsko ministarstvo kulture. Tako da na neki način politička volja odlučuje kojeg će se pisca vani prevoditi. A kad je Ministarstvo financiralo da se neka moja knjiga prevede vani? Ministrica Nina Obuljen kao da ne mari za sinove branitelja. Ne mari ona ni za Tompsona, nikad za njega u javnosti nije našla neku lijepu riječ.

Stao sam među ekipu od starog i poticao ih da prije svega uzvikuju: Dolje Nina Obuljen! “Riba se čisti od glave. Ako skinete nju, skinut ćete s proračuna i sve ove ljevičarske festivale, ljevičarske filmove i knjige koji zagađuju mozgove mladih Hrvata. Nina mora u svom uredu drhtat od vašeg pravednog bijesa, optužbi.”

Moj stari me nepovjerljivo gledao. Nije ovakve stvari navikao čuti iz mojih usta.

“Šta sad tu prosipaš med i mlijeko, a mene si u onim svojim knjigama i kolumnama u Nacionalu opisivao kao krezubog nasilnika i alkoholičara, koji samo psuje i udara te. Pa ti si sam širio najgore gadarije o vlastitom ocu…”, dobacio mi je.

“Znam… Griješio sam, ali sad hoću sve to popraviti. Želim zadovoljiti sve vas branitelje…”

“O, pederčino jedna!” viknuo je stari… Nova zgoda Nacionalne groupie

Ponedjeljak (19:00)

ChatGPT piše, ChatGPT čita, a mi se pravimo da smo potrebni

Žižek: Živi ljudi na mrtvom internetu

Prosto nismo svesni koliko je naš svakodnevni život već manipulisan i regulisan digitalnim algoritmima koji nas, u izvesnom smislu, poznaju bolje od nas samih i nameću nam naše „slobodne“ odluke. Drugim rečima, da podsetim na dobro poznatu scenu iz crtanih filmova (mačka hoda iznad provalije i pada tek kad pogleda dole i shvati da nema tla pod nogama), mi smo kao mačka koja odbija da pogleda dole.

Očigledan je naredni korak posle interakcije između čoveka i digitalne mašine: direktne interakcije između botova, koje postepeno čine ogromnu većinu interakcija. Često ponavljam vic kako bi danas, u eri digitalizacije i mehaničkih dopuna našim seksualnim praksama, izgledao idealan seksualni čin: moja ljubavnica i ja na sastanak donosimo električni dildo i električni vaginalni otvor, koji vibriraju kada se uključe. Stavljamo dildo u plastičnu vaginu i pritiskamo dugmad tako da dve mašine zuje i izvode čin za nas, dok mi možemo na miru da porazgovaramo uz šolju čaja, svesni da mašine obavljaju našu superego dužnost da uživamo.

Zar se nešto slično ne dešava sa akademskim objavljivanjem? Autor koristi ChatGPT da napiše akademski esej i predaje ga časopisu, koji koristi ChatGPT za recenziju. Kada se esej pojavi u akademskom časopisu sa „slobodnim pristupom“, čitalac koristi ChatGPT da pročita esej i izvede kratak rezime – dok se sve to dešava u digitalnom prostoru, mi (pisci, čitaoci, recenzenti) možemo da radimo nešto prijatnije, da slušamo muziku, meditiramo i tako dalje. Slavoj Žižek za Peščanik

Ponedjeljak (09:00)

Poljska u njihovom srcu

Jokić: Konačno na strani napadnutih – Je li moguće da su se Milanović i Plenković oko nečega složili?

Sramota hrvatske vanjske politike najjasnije se očituje u tome da je u prethodnih pet godina imenovan samo jedan veleposlanik. Rezultat nemogućnosti dogovora premijera i predsjednika je činjenica da je sada potrebno imenovati čak 90 veleposlanika i generalnih konzula. Ne postoji suverena država na svijetu, naročito ne ona koja drži do sebe i smatra da je njezina pozicija u svjetskoj politici iole bitna, koja bi ikada dopustila takvu situaciju. Zato je osvježavajuće bilo na trenutak vidjeti suglasnost dvaju njezinih kreatora, koji se konačno dogodio nakon upada ruskih dronova na poljski teritorij. Boris Jokić za tportal

Nedjelja (20:00)

Danas se ne smiješ ni zafrkavati da te ne shvate ozbiljno

Dežulović: Porfirije 2.0

Nakon prekomande mitropolita zagrebačkog Porfirija na mesto patrijarha srpskog i njegovog prelaska na tamnu stranu, jedini glas razuma Srpske pravoslavne crkve u zatrovanom hrvatskom javnom prostoru ostao je arhiepiskop zadarsko-šibenički i mitropolit dalmatinski Nikodim. Rođeni Zadranin, Nikodim je bio porfirije 2.0, mlađa i apgrejdovana verzija posrnulog patrijarha, osvedočeni prijatelj i rado viđen gost šibenskog festivala levice Fališ. I tako sve do ove godine, kada je u program šibenskog levičarskog festivala uvrštena promocija Documentine knjige “Srebrenica, trideset godina poslije”, a za jednog od promotora pozvan profesor novosadskog univerziteta Dinko Gruhonjić. Na što je Nikodim reagovao zastrašujuće ciničnom i pučkoškolski glupavom dosetkom o “Dinku Šakiću, pardon Gruhonjiću”.

Nesrećnom Gruhonjiću tako se osamdeseti put o glavu obila sopstvena zajebancija, kada je pre dve godine na dubrovačkom festivalu Rebedu govorio o srpskim nacionalistima koji su ga za potrebe hajke prekrstili u Sabahudina, autoironično im poručivši da nisu trebali da se trude, kad se ionako već zove Dinko, kao Dinko Šakić. Džabe pozivanje na transkript izlaganja i tačan citat, džabe objašnjavanje kako je očito reč o ironiji: nakon što je ekskluzivno otkriće sišlo s uma Vučićeve podguzne konjske muve Dragana Vučićevića, svi mediji u otadžbini preneli su šokantno priznanje proverenog antisrbina, ponosnog što nosi isto ime kao komandant ustaškog logora Jasenovac. Sve otada, eto, ta je zajebancija kao proverena činjenica betonirana u srpskom javnom prostoru, da bi u svom radosnom letu naposletku s Vučićevićevog uma sišla ravno na um mladog i progresivnog episkopa Nikodima. Boris Dežulović za Novosti.

Nedjelja (16:00)

Ne nužno u dobrom smjeru

Vizek: SAD je Europljanima teško shvatljiv jer dolaze iz društava oblikovanih čvrstim institucijama, ovdje se društvo stalno istražuje i mijenja

Ono što me najviše iznenadilo u ovom dva i pol tjedna dugačkom pokušaju da bolje upoznam Ameriku jest koliko su kršćanska vjera i religijske institucije duboko utkani u svakodnevni život čim se makneš iz velikih i liberalnih gradova. Taj kontrast između unutrašnjosti i obala toliko je snažan da odmah otvara pitanje: kako pomiriti taj identitet s onim koji oblikuju Istočna i Zapadna obala, s njihovim bogatim i kozmopolitskim metropolama, liberalnim politikama i kulturnim eksperimentima? Upravo u toj stalnoj napetosti između konzervativnog i progresivnog, tradicionalnog i eksperimentalnog skriva se dinamika Amerike; zemlje koja se neprestano mijenja, propituje samu sebe i iznova preslaguje svoje temelje.

To preslagivanje nije slučajno: u temelju američkog identiteta stoji činjenica da su se u nju doseljavali ljudi koji su željeli istraživati, eksperimentirati i graditi nove vjerske i društvene izričaje. Bježali su od europskih kraljeva, crkvenih vođa, nametnutih autoriteta i strogih pravila, tražeći priliku da započnu život i društvo ispočetka, onako kako su ga sami zamišljali. Maruška Vizek za tportal daje uvid kako je trenutna polarizacija koja vlada u SAD-u, za neke pogubna, možda samo još jedna etapa stalnog kretanja kakvog ovdje nemamo…

Subota (21:00)

Debatirao je do smrti

Marjanović: Slaviti smrt Charlieja Kirka je civilizacijski poraz, a konzervativci su sad dobili i mučenika

Charlie Kirk proizvod je kulture polariziranja već ionako pretjerano polariziranog društva, a sada je postao i jedna od žrtava iste te kulture. To su vremena u kojima živimo. Rasprava se ne rješava zdravim razumom nego se podgrijava ego tripovima, emocijama koje su bitnije od argumenata, nametanjem mišljenja, iskrivljavanjem činjenica i semantičkim akrobacijama. Kirk je to znao i to znaju svi oni koji funkcioniraju na sličan način. Kirk je raspravljao o aktualnim temama i koliko god se s njim ne slagali ili prezirali način na koji je te razgovore vodio, očito ih je vodio dovoljno dobro da postane jedan od najistaknutijih konzervativnih aktivista (što bi mu pomoglo jednog dana kad bi se kandidirao za predsjednika).

Istina, njegove bi se konstrukcije raspadale svaki puta kada bi se s druge strane našao netko tko barata činjenicama, no puno češće, gledali biste ga kako raspravlja s ne pretjerano pametnim niti informacijama naoružanim aktivistima koji bi ostrašćeno lupetali svoje slobodarske gluposti dok bi ih Kirk smireno rešetao podacima koji ponekad nisu bili točni, ali aktivisti to nisu znali ili pak nisu te podatke bili u stanju osporiti. I sasvim je u redu priznati da vas vijest nije rastužila, ali čak i najgluplji među nama vjerojatno su svjesni da vas javno likovanje nad smrti neistomišljenika ne čini iskrenom ili ispravnom već prilično lošom osobom. Hrvoje Marjanović za Index

Subota (16:00)

I spas da nam je uvozni

Basara: Obojena involucija

Šta je „obojena“, znamo, hajde da raščistimo šta je to „involucija“, reč za koju je i najvećim tutumracima jasno da je nešto suprotno revoluciji. Na sajtu Šta znači: Definicije i značenje srpskih reči piše da srpska reč „involucija“ znači „umotavanje, zamotavanje, obmotavanje, zaplitanje“. Sad kad smo to apsolvirali, uzmite četku, sve to ofarbajte (bojom po želji) i dobićete sliku desetomesečnog meteža u Srbiji, koji izgleda kao nešto što „nikad ovako nije bilo“, iako je oduvek ovako bilo – bivalo je i gore – samo je bilo potrebno podosta vremena da se pokaže da se vekovima umotavano, zamotavano, obmotavano, zaplitano (i zaseravano) više ne može odmotati, rasplesti i „odsrati“. (U smislu „otpriznati“.)

Juče mi kroz moj prozor u svet, Viber, ulete sledeći genijalni biznis plan iz tastature N. N. Tviter efendije, citiram: „Da mi vozimo autobuse dan-dva, a da Nepalci završe ova govna.“

Jeste to zajebancija – kao stari zajebant smatram je čak i uspelom, iako pomalo rasističkom – ali koliko god bila zajebantska, ona je izraz vajkadašnje težnje velikog dela populacije da joj sve probleme reši neka neočekivana sila, a da ona dupetom ne mrdne i glavom ne mućne. Svetislav Basara

Subota (13:00)

Oni uvijek znaju što je najbolje za njih

Rudan: Kad su moja djeca bila djeca

Moj sin je prije prvog ulaska u školu morao otići na liječnički pregled. Nadrkana doktorica rekla mu je da se svuče. Jadničak se gol tresao poput šibe i gledao me ispod oka. “Krenut ćeš u školu. Raduješ se školi?” Šutio je. “Zašto šuti?” “Ne znam.” “Smiri se, ajmo na posao.” Vještica je ispod stola izvukla štapinu i uperila je na ogromno slovo A….

Dok sam na njega navlačila odjeću i smirivala ga, doktorica je tresnula pečat na komad papira, uvalila papir u plavu kuvertu i uručila mi pismo. “Ovo dajte njegovoj drugarici.” Prošlo je šest mjeseci, drugarica me pozvala na razgovor. “Čujte, promatrala sam Slavena, jako je visok, mislim da može normalno pratiti nastavu iako ponekad djeluje odsutno, stavit ću ga u zadnji red da ne smeta drugoj djeci”. “Zašto je u prvom redu?” “Nije vam doktorica rekla?” “Ne.” “Napisala je da nije sposoban pratiti nastavu i da mu treba posebna pažnja.” Jadno moje dijete. U međuvremenu je završio dva fakulteta, jedan u Beču drugi negdje u Americi, sve sam njegove diplome i uspjehe zaboravila, ali vješticu u bijeloj kuti neću nikad. Vedrana Rudan se prisjetila prvog dana škole svoje djece…