Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam - Monitor.hr
16.08.2019. (17:30)

Nino frei

Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam

Kolumnist Večernjeg napisao je svojevrsnu malu odu hrvatskim iznajmljivačima apartmana, kao reakciju na loše vijesti iz turizma: “Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu”.


Slične vijesti

Danas (13:00)

Neloš savjet za lovce na klikove

Beck: Neron u Zagrebu pali ruine na super lokacijama, a tu je i medijski Neron

Profesor emeritus iz Melbourna Paul Mullen autor je brojnih knjiga i članaka o manijacima, stalkerima, pedofilima i njihovim žrtvama, a u najnovijoj se bavi masovnim ubojicama. Mullenova teorija je da mediji stvaraju kulturni obrazac u svemu, pa su se tako i masovna ubojstva pretvorila u poznati i ponovljivi scenarij pošto su medijski bila široko pokrivena. U svojoj karijeri Mullen se osvjedočio da mnogi ubojice proučavaju prethodnike i znaju detalje o prijašnjim napadima, a ponekad ih imitiraju u odijevanju ili načinu napada.

Ne samo da su mediji stvorili predložak zločina, budući ubojica na medije i računa, da će proširiti njegovu zloglasnost, da će se o njemu govoriti i da će biti zapamćen. Masovni ubojice priželjkuju slavu i publicitet, a mediji im u tome idu na ruku jer objavljuju njihova imena, fotografije, biografije i manifeste.

Ima savjet za novinare i urednike: ne objavljivati imena ubojica, izbjegavati senzacionalizam, fokusirati se na žrtve, a ne na počinitelja, ne objavljivati njihove proglase, ciljeve ili motive, suzdržati se od toga da ih se naziva usamljenim vukovima i slično. U nedostatku masovnih ubojica, kod nas bi se to moglo primijeniti na palikuće i piromane, pa zatim na sve koji imaju nešto reći o ustašama, partizanima, Bleiburgu i Jasenovcu, a najhitnije o maloljetničkim tučnjavama. Boris Beck za Večernji (i za Narod)

Danas (09:00)

Proste pjesme

Dežuloivć: Učimo hrvatski: Gang-bang

Danas ćemo učiti osmerac. Zna li itko što je to osmerac?

– Mogu ja? To je hrvatska riječ za gang-bang.

Gang-bang?

– Gang-bang je pojam iz PornHuba koji označava sporazumni seksualni odnos tri ili više osoba. Osmerac je, recimo, seks u osmero.

Tišina u učionici!!! Špiro, poštedi nas. Zašto bih vas uostalom na satu hrvatskog pitala o seksu, kad to ionako učite kod don Ivana?

– Znači ima veze s hrvackim?

Ima. Evo pomoć: “Jur nijedna na svit vila/ lipotom se već ne slavi,/ jer je hvale sve skupila/ vila kâ mi sarce travi.”

– Učiteljice, rekli ste hrvacki, a ne kineski.

Mir, mir! “Jur nijedna na svit vila” pjesma je velikog hvarskog renesansnog pjesnika Hanibala Lucića. A ako vam je kineski tako težak, evo jedan vama malo bliži primjer s vilom. Na nedavnoj utakmici Hrvatske i Crne Gore gostujući su navijači na maksimirski stadion donijeli transparent isprike za ratna razaranja Dubrovnika, s natpisom “Sa Lovćena vila kliče/ oprosti nam, Dubrovniče!” Moje pitanje glasi: koliko slogova ima stih “Sa Lovćena vila kliče”?

Osam slogova. Osmerac je dakle stih od osam slogova, uz deseterac najčešći stih naše usmene književnosti. U osmercu je tako i Lucić spjevao svoju “Jur nijednu na svit vilu”, ali tom metrikom pisali su i drugi naši stari pisci. “Jur nijedna na svit vila” – baš kao i ona što kliče, “oprosti nam, Dubrovniče” – tipični su primjeri simetričnog osmerca, odnosno četveroiktusnog stiha s cezurom poslije četvrtog sloga. Špiro, što je smiješno?

– Rekli ste četvero-koitus.

Boris Dežulović za Novosti

Ponedjeljak (14:00)

Samo da se ne složimo – tako im je lakše

Bolković: Balkan ostaje jedno od rijetkih područja u Europi gdje Moskva može stvarati pukotine unutar zapadnog savezništva

Ekstremna desnica predstavlja provizorij za političku destabilizaciju – fingirani ekstremizam koji nije usmjeren na društvenu transformaciju, nego na stvaranje krize koja bi ugrozila vladu i omogućila redistribuciju materijalnih i institucionalnih resursa. Plenković, svjestan ove mehanike, od samog početka primjenjuje institucionalni i pravni pristup: njegovi odgovori temelje se na zakonima, institucijama i europskim standardima, a ne na ideološkim sukobima ili populističkim reakcijama. In summa, razdoblje 2016. – 2025. pokazuje da Plenković gradi treći put u upravljanju političkim provokacijama: štiti branitelje kroz pravne okvire, održava demokratske institucije i nacionalno dostojanstvo, dok ograničava mogućnost eskalacije ideoloških sukoba. Građani, dakle, ipak naziru svu fingiranost ovog društvenog konflikta: nije tu riječ o autentičnom proplamsaju endemskog hrvatskog fašizma, nego o zgoljnoj histeričnoj potrebi destabilizacije Hrvatske, sad kad je tako krasna prilika da se Balkan ponovo zapali i EU još jednom zaustavi u svojoj konsolidaciji i razvoju. Romano Bolković za Poslovni

Ponedjeljak (11:00)

Kad se i riješiš neprijatelja, ostaju oni imaginarni

Jokić: Problem nastaje kad ponestane Nepalaca, Filipinaca, Roma i Srba jer onda mržnja može krenuti samo prema nama samima

Za razliku od bijesa ili panične reakcije, mržnja je dugotrajna emocija koja gotovo uvijek uključuje vjerovanje da su oni koje se mrzi loši, pokvareni ili zli. Baš kao ni krv, mržnja ne poznaje etničke, rasne, rodne, vjerske ni političke granice – mrze i muškarci i žene, vjernici i ateisti, bijelci i crnci, ljevičari, centristi i desničari. Za svako društvo posebno je opasno kada mržnja postane prevladavajuća emocija i kada se poput poplave počne prelijevati po gradskim ulicama i trgovima. Tada ona dobiva prijeteći karakter bubuljičavog lica prekrivenog fantomkom koje sije strah, od kojeg se odmiču pogledi i postavlja pitanje „kada će to više stati“? Odgovor na to pitanje je jednostavan – neće, dok svi zajedno ne pokažemo da mržnji u hrvatskom društvu nema mjesta. Priče prema kojima smo ugroženi od stranaca koji nam oduzimaju poslove, kradu, siluju žene i mijenjaju našu kulturu mogu te s petnaest godina natjerati da udariš Nepalca dok ti dostavlja hranu ili Filipinku dok ti služi piće u kafiću… Boris Jokić za tportal

15.11. (23:00)

Kultura po GPS-u

Dežulović: Quod licet bovi, non licet Jovi

Žrtve nacionalnog pijeteta u Danima sjećanja na žrtvu Vukovara, primijetili ste i vi tu zanimljivu stvar, ispali su tako samo i isključivo hrvatski Srbi. Nije zabilježeno da je u “mjesecu pijeteta” otkazana ili odgođena ijedna izložba, kazališna predstava, filmska projekcija ili promocija knjige nekog hrvatskog Hrvata. Što onda mogu, što trebaju i smiju hrvatski Srbi? Mogu, trebaju i smiju gledati svoja unutarnja posla. Ili, kako je to onomad rekao splitski gradonačelnik Željko Kerum: “Srbi u Hrvatskoj moraju znati gdje im je mjesto.” Što to znači? To znači – glasio je, sjetit ćete se i toga, zaključak široke javne rasprave o “slučaju Novosti” – da hrvatski Srbi mogu, trebaju i smiju organizirati tek smotre srpskog folklora, koncerte pjevačkih zborova, kazališne predstave ili književne večeri. Ili, štajaznam, izložbe o uglednim Srbima i znamenitim Srpkinjama. I jasno, pisati samo o tome. Pa rekoh, što se može, treba i smije – nije teško. Boris Dežulović za Novosti

15.11. (15:00)

Spremanje kao za odmor, a ne po kazni

Andrassy: Što biste ponijeli sa sobom u zatvor? Walkman ili discman, sve nepročitane lektire, a opremu za vježbanje zaboravi, nećemo se lagati…

Groundbreaking, ali nije stvar samo u tome ŠTO ćeš spakirat, nego i KOLIKO. Ako pitate većinu muškaraca, to znači najviše 5 pari gaća za 7 dana – a i tu smo već pretjerali – a ako pitate većinu žena, 7 dana znači otprilike 20 pari. (O tome zašto se za jedne gaće kaže “par gaća” možemo neki drugi put, sad se pakiramo za zatvor). Dvoje gaća po danu je 14, a ovih 6 dodatnih je za neplanirane situacije. Nema veze koje neplanirane situacije, nitko nikad nije bio ljut jer je ponio previše gaća. Tange bi, ako mene pitate, a ne pitate me, trebalo zabranit jer su zatvor za tijelo. Mobitel nije dozvoljen, vjerojatno ni laptop, ali projektor bi možda imao šanse ako se ukloni opcija pretraživanja interneta. “Da treniraš u zatvoru?” Incorrect, da OBEĆAM da ću trenirat u zatvoru i da svaki dan kažem da danas ipak nije taj dan. Ovog ljeta sam vijaču ponijela na more i preskakala sam ju svaki dan – kad kažem preskakala, mislim onako kako je Gabrijela Žalac preskočila javljanje u zatvor u prvom dogovorenom terminu. Andrea Andrassy za Miss7

15.11. (00:00)

Nema zabrana samo u limburgu mjesecu

Ivančić: Ranoholizam 3

Jedan studeni ne čini proljeće! Nema nikakva razloga da se “ovi datumi” u studenom ne prošire na ostale mjesece u godini! Pitajmo se: nije li tragedija Vukovara bila prevelika da bismo standardne oblike komemorativnih praksi, poput cenzura, zabrana, otkazivanja i navijačko-ustaških pohoda, provodili sporadično, makar u pravilnome ritmu? Događaji tokom ovoga ljeta, kada je uz žrtvoslovne argumente uspješno spriječeno održavanje festivala u Benkovcu i Velikoj Gorici, a zamalo i onih u Šibeniku i Korčuli, dokazuju da se može, treba i mora bolje. Narod koji uspijeva da se na jedan mjesec u godini odrekne vlastite slobode – a pritom je u još većoj mjeri uskrati pripadnicima drugih naroda u Hrvatskoj – sposoban je za dvanaest puta veći podvig! Viktor Ivančić za Novosti.

11.11. (17:00)

Njujork je Amerika koliko i Beograd Srbija

Basara: Treba li nam Mamdani?

Ako se možda pitate zašto bi nama (njima) trebao Mamdani, znate da je to iz istog razloga zbog koga su nam trebali Krivokapić i Stanivuković: zato što je pobedio na izborima za gradonačelnika najveće američke varoši Njujorka. Ukratko: treba nam (jebo ja nas) pobednik koji će nam pomoću već poslovične neočekivane sile doneti „bolji život“. Sad sledi neprijatno pitanje: da li bi nam zaista trebao Mamdani ili bi nam trebala samo njegova pobeda.

Pre će biti ovo drugo. A evo zašto, što reko Blic. Ako bi se Zoran Mamdani najeo gljiva ludara, pa se preselio u Srbiju, uzeo državljanstvo i kandidovao se za gradonačelnika Varoši beogradske, na izborima bi dobio 1. qwrz od ovce odsto glasova. A evo zašto i to, što reko Blic.
Zato što je Zoran Mamdani musliman, pride Indus, rođen u Ugandi, a u Srbiji, ako si musliman, možeš dogurati najdalje do Rasima Ljajića, a da je Rasim, počem, pride i Indus, ne bi dogurao ni do sebe. Svetislav Basara

09.11. (15:00)

Osim ako se ne prilagodi

Šajatović: Kapitalizam se potrošio, suvislo osmišljene zamjene nema

U posljednje vrijeme u razgovorima s poduzetnicima i menadžerima koji imaju naglašenu potrebu sagledati globalno ekonomsko okružje moguće je uočiti novu vrstu zabrinutosti. Nije riječ o tome hoće li i kada nastupiti klasična recesija. Spremni su nositi se s cikličnom fazom klasičnoga kapitalizma. Zabrinuti su, međutim, što se netipično može dogoditi u bližoj ili srednjoj budućnosti. Strahuju od spleta okolnosti nakon kojega neće biti moguće sustav vratiti u uobičajeni ritam recesija – depresija – uzlet – procvat. Iako oni to tako ne kažu, zapravo su zabrinuti za opstanak kapitalizma. Previše kriza odjednom, premalo odgovora, kapitalizam ne uspijeva obuzdati dug, demografiju, okoliš i umjetnu inteligenciju. Je li na kapitalizam na svom devetom ‘mačjem životu’? Pita se Miodrag Šajatović za Lider.

09.11. (11:00)

'Oj kraljice, počivaj u miru, tvoj je Aca sada u Kairu'

Dežulović: Ćiribiribela Aca

Srpsko beščašće ima dugu i raskošno bogatu tradiciju: beogradska čaršija, recimo, i danas se hijenski smeje kad joj razbarušeni kafanski boem Jevrić pripoveda svoja herojska ratna priključenija, i pričajući o silovanjima u Bosni najpre mrtav ozbiljan objašnjava kako su “žene legitimni ratni plen”. Ni poslednji, eto, razbarušeni beogradski boem, ni srpski Hemingvej ni srpski O’Brajen ne bi se dosetili onoga što je sišlo s demonskog uma pristalica Aleksandra Vučića prošle nedelje, kada je nakon komemorativnog novosadskog skupa u Beograd pred Narodnu skupštinu stigla Dijana Hrka, majka dvadesetsedmogodišnjeg Stefana, jedne od žrtava smrtonosne nadstrešnice, da u očajničkoj potrazi za ubicama svoga sina započne štrajk glađu, a u Ćacilendu s druge strane policijskog kordona pesmom je iz moćnog razglasa dočekali razbarušeni naprednjački boemi, sve go srpski Brus Springstin, pa punih stomaka i grla zapevali – “pošla majka sina da potraži”.

Pa majku vam jebem, bilo bi jedino što bi čestit čovek na to mogao da kaže, samo kada takav – za razliku od ološi iz Ćacilenda, kojemu su tuđe majke legitiman ratni plen – ne bi poštovao sve majke, pa tako i njihove, ni krive ni dužne što su rodile zle imbecile. A kad ne može da kaže “majku vam jebem”, čestitom čoveku pred takvim ciničnim zlom ostaje samo da zanemi. Boris Dežulović za Novosti