Šajatović: Dobra predsezona, znak dodatnog jačanja ovisnosti o turizmu - Monitor.hr
15.05.2025. (10:00)

Priznati poraz

Šajatović: Dobra predsezona, znak dodatnog jačanja ovisnosti o turizmu

Samohvalu kako trenutačno najbrže rastemo unutar sporovozeće Europske unije treba uzeti s rezervom. U 21. stoljeću moguće je prepoznati tri razdoblja. Prvo je od 2000. do 2008. Rast se temeljio na priljevu kapitala i kredita. To je bio realni priljev koji se razmjerno brzo pretvarao u kupovnu moć. Ulagači su kupovali dionice, zemlju, plaćali radove, a domaći su prodavači i dobavljači onda trošili i ulagali taj novac. Više od pola stranih investicija išlo je u bankarstvo, telekomunikacije i trgovinu. Udio industrije u bruto dodanoj vrijednosti smanjen je za 20 posto. Paralelno rastu privatni dugovi gospodarstva i građana. Da se i nije dogodila globalna kriza, dogodio bi se lom. Koliko god mi navijali za rast industrije ne mijenja se paradigma rasta. Turizam plus doznake iz inozemstva plus fondovi EU-a. Miodrag Šajatović za Lider.


Slične vijesti

Utorak (17:00)

Ko u onom vicu

Dežulović: Kad ustaše prodaju ulje

Kakve veze poginuli Imotski sokol ima s Jazovkama, Hudim jamama, Jasenovcem i dr., đavo će znati – ni on se ne bi sitijo – tek uredno je, eto, i iz čista tridesetogodišnjeg mira na spomen-ploči na mjestu njegove pogibije uklesan zahtjev da se temeljno istraže i Jazovka i Huda jama i Jasenovac i dr. (Dalmacija danas) Tko na tvrdoj stini, shvatili ste, svoje zahtjeve piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše.

Svega smo, eto, vidjeli u ovih trideset pet godina, ali spomen-ploče s političkim zahtjevima, amandmanima, dopunama i izmjenama zakona, replikama i ispravkama netočnih navoda – sve “u skladu sa zakonima Republike Hrvatske” i “uz poštivanje zakonskih procedura” – posve su revolucionarna inovacija hrvatske ratne memorijalistike. Sve da smo i od poslovično neduhovite umjetne inteligencije tražili da ilustrira obrazac po kojemu se žrtve Domovinskog rata instrumentaliziraju za parapolitičke ciljeve i desničarski povijesni revizionizam, ne bismo dobili gluplju i providniju ilustraciju od spomen-ploče nekom hrvatskom branitelju s uklesanim zahtjevom da se revidiraju sva stratišta iz Drugog svjetskog rata. Boris Dežulović za N1

Ponedjeljak (09:00)

EU, pomagaj!

Trumpove ideje s Grenlandom daju krila drugim državama koje bi se rado proširile svojatajući tuđi teritorij…

Za Hrvatsku je posebno znakovito da na popisu onih koje Trump proziva i kažnjava nema Italije i Mađarske. Neki od vodećih političara tih, inače prijateljskih država, već desetljećima otvoreno svojataju hrvatski teritorij. Često bez reakcije vladajućih političkih struktura. U slučaju raspada NATO-a i EU-a ove dvije države mogle bi biti američki saveznici na europskom tlu. U situaciji kad nema međunarodnog prava i kada se teritorij otima, neki bi mogli pomisliti da je uz pomoć ‘velikog brata’ vrijeme da se krene u neka nova osvajanja i stvaranje nekih novih velikih Italija, Mađarski, Srbija…Hrvatska toga u svakom trenutku mora biti svjesna. Boris Jokić za tportal

Nedjelja (20:00)

Kronika jednog zaboravljenog femicida

Dežulović: Božićna priča

Eno ih tako oko trpeze sa prasićem iz furune, svi na broju, uživo i uzdravo: i predsednik Aca, i predsednica skupštine Ana, i potpredsednik Vlade Ivica, i ministar Darko, i ministarka Milica, i vojvoda Voja i domaćin Dragan. Glođu koske zombiji iz ’92. u TV prenosu Hristove rođendanske žurke, a zabavlja ih ocvali neki pevač, kako se zvao, da: Dragan Ašanin.

Toga se leta nakratko spetljala sa četrnaest godina starijim harmonikašem Draganom Ašaninom zvanim Aške, ali ja na olakšanje roditelja ipak odlučila da prekine vezu. Nekoliko nedelja kasnije, u četvrtak 22. oktobra, beogradska bulevarska štampa objavila je kako je u stanu u Bulevaru Lenjina, pred očima njenog dvanaestogodišnjeg brata, harmonikaš Aške sa tri hica iz pištolja ubio perspektivnu mladu pevačicu Jasminu Đorđević.

Tako je, eto, izgledao jedan dan davne devedeset druge. Mogao je da bude bilo koji, bio je četvrtak 22. oktobra. Ubistva, sankcije, studenti, protesti, policija, gangsteri na ulicama, folk vašari na televiziji i negde daleko nekakav rat. Trideset i tri godine su prošle, ko se više seća? Devedesete su ostale daleko, zaboravili smo i Fišera i Spaskog, i Miloševića i Šljivančanina, i Mišu Dizeldorfa i Kneleta, i Vukovar i Sarajevo, i dvesta šezdeset kostura sa Ovčare i šesnaestoro ubijenih građana Sjeverina, a kamoli jednu osamnaestogodišnju Beograđanku. Ne sećaju je se ni preživeli iz ove priče. Boris Dežulović za Novosti

Nedjelja (08:00)

Imao je smisla. Neko vrijeme

Jergović: Erich von Däniken, varalica koji je doživio da svijet počne sličiti njegovu djelu

U svijetu nakon 1945. cvjetaju znanstvenofantastički žanrovi, rađa se nepregledna povijest budućnosti, započinje trka u Svemir i na Mjesec, koja se vodi između Amerike i Sovjetskog Saveza, a Erich von Däniken biva jedan od onih koji će za svako čudo naći zabavno i lakovjernoj publici blisko objašnjenje. Šarlatan dobrozvučećeg njemačkog imena i prezimena vješto se udjenuo negdje između Zapada i Istoka. Umio je konstruirati naizgled stvarne okolnosti za koje ne bi postojalo znanstveno objašnjenje, na način na koji to, recimo, često čine i vjerski fanatici i trgovci religijskim dogmama, ali ono što su oni pripisivali Bogu, Von Däniken pripisivao je malim zelenim, i njihovim veličanstvenim, našem umu nespoznatljivim civilizacijama. Na kraju, svima je to zgodno zvučalo, jer smo tad bili u ranoj, racionalističkoj fazi potrošačkog društva, kad su se, s jedne strane željezne zavjese, komunisti razumom borili protiv Boga, dok su s druge strane iste te zavjese kapitalisti istim tim razumom pokušavali nadvladati komuniste. I jednim, i drugim, izvanzemaljci Ericha von Dänikena mogli su biti samo od pomoći. Miljenko Jergović za svoj blog

13.01. (11:00)

"Ne daj na se, ne daj svoje, nemoj tuđe, prokleto je"

Dežulović: Za šaku škuda

Što će biti do kraja vica, ne znamo, ali Trumpova ponuda za Grenland, baš kao vic, otvorila je tabu temu: biste li vlastitu državu prodali bogatašu za besmisleno veliki novac? Odnosno: koliko košta vaša država? Koja je točno vaša cijena?

Domoljubnog HDZ-ovca ovdje se može kupiti već za šaku Judinih eura, pa za pišljivih deset tisuća možete birati – listam samo posljednje vijesti – šeficu odjela u Kliničkoj bolnici Rebro, šefa Uprave Hrvatskih šuma u Bjelovaru, poreznu inspektoricu u Područnog uredu Zagreb, inspektora Službe gospodarskog kriminaliteta i korupcije splitske policije, sutkinju Općinskog suda u Zagrebu, tajnicu kabineta ministra poljoprivrede ili načelnika u Ministarstvu obrane.

Milijun dolara? Bojim se da se vas ne bi ni pitalo.

Hrvatski Mujo i Fata, kako vidimo, ne bi dočekali niti ponudu od sto hiljada – pristali bi odmah na početku vica, za deset hiljada. Cijela Hrvatska, s četiri milijuna ponosnih Hrvata, Trumpa bi koštala manje nego Grenland s pedesetak hiljada stanovnika: niti četrdesetak milijardi dolara, točno koliko je onim “velikim, prekrasnim zakonom” planirao izdvojiti za koncentracijske logore za imigrante. Boris Dežulović za N1

13.01. (09:00)

Život koji nije uslikan i lajkan nije vrijedan življenja

Andrassy o ‘selfie teroristima’: Umjesto značajnih uspomena koje pamtiš, galerija beznačajnih gigabajta koje treba obrisat da stanu nove uspomene

Na Santoriniju na krovovima kuća stoje natpisi “this is our home, please don’t step on the roof” – što ne sprječava (većinom) žene koje su došle po super fotke da to svejedno rade, u Turskoj smo prošle godine imali (nisam znala, stvarno nisam) bosansku influencericu koja je odlučila da je jarbol sa zastavom idealna prilika da pokaže svoje vještine plesa na šipki – zbog čega joj, neka joj, prijeti pet godina zatvora – a na društvenim mrežama svako malo možete vidjeti “content kreatore” koji pizde jer im je prolaznik ušetao u kadar pa ga zbog toga moraju ponavljat… a kadar je javno mjesto.

Najtužniji dio je što većina nastalog sadržaja (s uključenim maltretiranjem drugih) nema nikakvu vrijednost onima koji ga rade – savršeno uslikana pizza je sutradan već stara priča i kreće lov za nečim novim, snimke s koncerta samo zauzimaju prostor u galeriji i većina ih više nikad neće pogledat, a nitko zapravo nije doživio trenutak koji je bilo nevjerojatno važno ovjekovječit. Kakva je bila pizza? Fotogenična. Kakav je bio koncert? U 4K rezoluciji. Kako je bilo na Santoriniju? Pet tisuća lajkova. Andrea Andrassy za Miss7

12.01. (15:00)

Šta će reći, mi ćemo samo da gledamo i čekamo

Basara: Godina svetskog raspleta

Ova godina je počela baš papreno. U samo deset januarskih dana izdogađalo se toliko sranja za koliko je u mirnim vremenima trebalo i po nekoliko godina. Sad sledi filozofsko pitanje: da li to znači da se vreme ubrzava, posle koga sledi i filozofski odgovor: ne, vreme se ne ubrzava nego se unutar raspoloživog vremena – čiji je „kapacitet“ konstantan – ugurava previše pičvajz-događaja, što će u jednom momentu u neodređenoj budućnosti izazvati efekat istovetan onom koji dobijamo kad sipamo previše vode u čašu. Šta biva kad sipamo previše vode? Čaša se više ne puni, nego se voda preliva.

Za razliku od Srbije, koja, kako rekosmo još raspliće svoje godine raspleta, okolni svet će nekako rasplesti ovogodišnje zaplete – na šta će to ličiti, ostaje da se vidi – ali to neće rezultirati nekakvim novim svetskim poretkom – još manje nekim multipolarnim svetom – nego povratkom jednog vrlo starog poretka utemeljenog na teško osporivom pravu jačih da rade šta im se prohte, poretka koji je – istorijski posmatrano nakratko, od kraja XVIII do početka XX veka – bio suspendovan međunarodnim pravnim poretkom, na koji opet pomenuti moćni svetski rendžeri nisu davali ni pet para, s tim da su – da se Vlasi ne bi dosetili – kad bi im to odgovaralo (prividno) uvažavali taj poredak. Svetislav Basara

10.01. (14:00)

Blokaderi svih zemalja, razjedinite se

Basara: Reči godine

Za reč godine jednoglasno proglašavam reč „blokada“, ali ne blokada u smislu koji joj pripisuju „lojalisti“, pogotovo ne u smislu koji joj učitavaju „blokaderi“, nego u smislu mentalne blokade – koja u famoznim kolumnama nastupa pod imenom ćorsokak – iz koje se rađaju ulične i sve druge blokade. Proglašenjem reči godine pisac hoće da kaže da su vidovdansko-etička, duhovno-vertikalno-zavetna, junačka, stradalnička, itd. podešavanja – zajednička i lojalistima i blokaderima – postala apsolutno neupotrebljiva zbog isteklosti roka trajanja, da funkcionalnijih podešavanja nema ni od korova i da ovo društvo – ukoliko se ne dogodi biblijsko čudo – neće imati drugog izbora nego da posluša savet i da ne ide ni levo ni desno, nego pravo uvis. Što neće biti lako, ali ne i nemoguće, jer „mi možemo i ono što ne možemo“. Svetislav Basara

09.01. (23:00)

Ostade bez sve četiri stolice

Dežulović: Josip Skroz Isto

Shvatili ste, Aleksandar Vučić skroz je isto kao onomad drug Tito balansirao između Zapada i Istoka: vešto je naš Josip Skroz Isto žonglirao američkim, ruskim, kineskim i evropskim interesima, velemajstorski je u toj partiji šaha koristio svoj šarm, manire, ugled, mudrost i položaj na razmeđi geostrateških tektonskih ploča i gvozdenim stiskom držao za jaja i druga Staljina i druga Mao Cetunga, i Harryja Trumana i Winstona Churchilla, odnosno dabome druga Putina, brata Xija, Joea Bidena i Ursulu von der Leyen – ne, ne, molim lepo, ovo sa držanjem za jaja beše samo figura i ne odnosni se na vas, gospođo madam Leyen – pa se s jednim dupetom na četiri stolice razbaškario kao vojvoda Šešelj u bioskopu.

Kad ne bi znao da Vučić vešto drži za jaja i jednog i drugog, bogami bi čovek pomislio da su Trump i Putin na karti sveta sa šestarom u ruci tražili neko mesto, bilo koje, samo da je šta dalje od onog krakatog gnjavatora.

Kako je to bilo moguće, šta se u međuvremenu desilo?

Eh, šta. Svašta.

Da skratim, najpre je Trump Srbin iznenada Srbiji nametnuo carine od trideset pet odsto, veće čak i od onih za Kinu, onda se njegov zet Kushner još iznenadnije zahvalio na poklonjenim ruševinama Generalštaba i neraspakovane ih vratio Vučiću, pa je Kušnerov tast ostavio Beograd kao valjda jedinu evropsku državu bez američkog ambasadora, da bi naposletku hladnokrvno odbio i molbu za odgodu sankcija Naftnoj industriji Srbije u vlasništvu Rusa, i srpski maršal svečano je zatvorio rafineriju u Pančevu. Čovek i Srbin ne sme ni da pomisli šta bi tek bilo da Tramp nije osvedočeni Vučićev prijatelj. Boris Dežulović za Novosti

09.01. (00:00)

A što ako je Trump bio samo ljubomoran na Madura?

Dežulović: Apsolutna odlučnost

Je li političko sponzorstvo nad izvozom kokaina razlog za vojne intervencije u drugim suverenim državama, otmice predsjednika i kršenje svakog pojedinačnog kanona međunarodnog prava? Naravno da nije. Bivši predsjednik Venezuele beskrupulozni je diktator koji je uz pomoć vojske i narko-kartela vladao duboko korumpiranom zemljom, gušio ljudska prava, organizirao namještene izbore, proganjao opoziciju i kontrolirao medije. Ukratko, sve što i nekadašnji predsjednik Hondurasa.

U čemu je razlika između Hondurasa i Venezuele? Odlično pitanje: Venezuela je uvjerljivo najveći svjetski rezervoar sirove nafte s kapacitetom od nevjerojatnih tri stotine milijardi barela, više od Libije, Kuvajta, Rusije i SAD-a – zajedno. Honduras, s druge strane, posjeduje rezerve “crnog zlata” u iznosu od – samo trenutak da zbrojim – dakle točno nula zarez nula barela.

Zaboravite dakle Kolumbiju i Kubu: sljedeća faza operacije “Apsolutna odlučnost” bit će munjeviti zračni napad na Washington, spektakularni helikopterski desant na travnjak Bijele kuće i otmica američkog diktatora i njegove supruge. Zbog posjedovanja oružja, ili zbog toga što uz pomoć vojske i kartela vlada duboko korumpiranom zemljom, guši ljudska prava, organizira namještene izbore, proganja opoziciju i kontrolira medije? Naravno da ne, nismo budale. Sjedinjene Države, najveći svjetski proizvođač “crnog zlata”, još uvijek imaju rezerve od sedamdeset pet milijardi barela sirove nafte. Ili, ako vam je tako lakše, sedam puta više od Kube, Kolumbije i cijele Europske unije – zajedno. Boris Dežulović za N1.