Što je pokazalo provedeno kriminalističko istraživanje službenika Policijske postaje Vodice u župnim poslovnim knjigama? Čekajte, kako mislite, crkva nema poslovnih knjiga? Što bi svakako bilo – sad ste i vi shvatili – najgluplje od sviju glupih pitanja. E, sad može “ali dobro”: ali dobro, recimo, da je bilo sve kako kaže vijest: da je “besramna kradljivica” s ciljem ostvarivanja protupravne imovinske koristi ušla u crkvu i iz košarice za milodare svetom Anti pred nosom uzela dva eura (Šibenski). Dobro, pet. U tom slučaju, naime, iscrpili smo sva glupa, i ostalo nam je samo ono ključno teološko pitanje – pa što da je gospođa i uzela par novčića iz košarice za milodare? Ili, da preformuliram: pa što? Sam smisao milodara, tumačio mi je barba Ivo, je poravnavanje između onih koji imaju, a ne treba im, i onih kojima treba, a nemaju. A Gospi sigurno ne treba. Boris Dežulović za N1
Nego
Sanja Modrić: Bi li to moglo biti domoljublje?
Lijepo, iskreno, pametno Sanja Modrić u novoj kolumni: “Zbog čega ja baš nisam htjela otići, a i prije su, kao i sada, mnogi dobri ljudi odlazili van i većina se nikad nije vratila. Poznam ih dosta. I zaključila sam – ne, doduše, bez popratne samoironije – da sam ja valjda ipak pretjerani domoljub, iako mi se taj pojam domoljublja u hodu toliko ogadio da mi je sad čak i malo neugodno klasificirati sebe među te i takve koji se kao veliki Hrvati legitimiraju čim im u liftu kažeš dobar dan… Volim Hrvatsku koja je dovoljno široka za sve. Koja ne sudi i ne propisuje kako će tko. Onu koja ne mjeri stisnutim očima ničije hrvatstvo, ne proklinje i ne vrijeđa druge. Takvu u kojoj ima mjesta za svaki pošten način života, za svaku umjetnost, za sve spolove, nacije i rodove i takvu koja će svakome tko je gladan ponuditi tanjur tople juhe. Ta Hrvatska je moja domovina i od nje nikad neću odustati jer je poznajem i znam da je ima.” Novi list
