Nedavno sam imala priliku boraviti u nekoj vrsti deprivacijske prostorije, bila je to umjetnička instalacija, mračni, zvučno izolirani labirint koji zbunjuje osjetila, u kojem se sa svakim korakom gubi pojam vremena i prostora, uopće vlastitog postojanja. No u centru labirinta nalazio se mali svjetlosni gumb koji je blago pulsirao kao svjetionik, kao jedino opipljivo u toj tami, znak života.
Sličan sam osjećaj imala slušajući uživo Sigur Ros u Domu sportova, oni jednostavno odašilju pozitivnu energiju kao strijele i teško je ostati imun na sve emocije koje se bude kao posljedica tog elektrošoka za osjetila.
Zatvorila sam oči i prepustila se zvuku mora, valova koji zapljuskuju obale i valjaju pijesak, pjesmi samotnih kitova koji se dozivaju negdje iz dubokog plavetnila, duhove oceana koji progone mornare i mame ih kao sirene da se izgube na pučini i postanu pjena, čula sam urlik galebova, zov daljina, oluju koja para nebo kao samotni krik… Onda sam otvorila oči i vidjela da je to Jonsi Birgisson, taj divni islandski hibrid kita i čovjeka, i njegova ukleta gitara oživljena gudalom.
Koncert je trajao oko dva sata, bilo je to ludilo boja i zvukova, tako lijepa i nevina dječja igra zbog koje je svima oko mene tijekom cijele večeri bio zalijepljen osmijeh na licu, bili smo razgaljeni od zvučnih vatrometa i light showa pa se nekoliko puta čulo kako je netko u gomili jednostavno prasnuo u smijeh ili vrisnuo od čiste sreće.
U jednom trenutku prije kraja Jonsi nam se obratio, nije bilo standardnih pozdrava “Hello Zagreb, good to be here” ili pokušaja izgovaranja “Dobar večer” ili “Zdravo” na hrvatskom, nije čak govorio niti na engleskom, rekao je nešto vrlo tiho i kratko na islandskom i zatim nastavio svirati. Nismo naravno razumjeli ništa od onoga što jer izgovorio ali nije to bilo ni potrebno jer smo razumjeli onu bitniju poruku koju je prenio svojom glazbom.
Nakon koncerta uslijedio je veliki pljesak, trojac se dva puta vraćao na pozornicu, no iako su očito bili sretni zbog našeg oduševljenja, nisu ponovo zasvirali. Naklonili su se i mirno otišli jer su nam dali taman dovoljno za ovaj put, ne treba biti pohlepan, to je valjda taj sjeverni đir koji mi teško prihvaćamo.
Evo kako je zvučala Glosoli:
Evo kako je zvučala Saeglopur:
