‘Skrivena ljubav’, sočna i slatka kao kriomice ubrana marelica

Prva ljubav, tako je sladak taj okus na jeziku. Nema ništa nevino u njoj, sve je vrlo intenzivno, nesputano, neutaživa je ta prva glad, prvo padanje, i nakon nje više ništa nije isto. Srce se s godinama troši, sa svakom novom ljubavi sposobno je sve manje dati, i tek tada postajemo svjesni da se nikada više neće ponoviti ta jačina osjećaja kao ona što je gorjela prvi puta.

Luca Guadagnino dobro poznaje taj osjećaj, tako vjerno prikazuje ljubavnu čežnju kroz oči napaljenog 17-godišnjeg dječaka koji provodi ljeto u rajskom vrtu ispunjenom plodovima prepunim ljepljivog soka, nabujalim voćkama koje jednostavno mame da ih se pojede, a sve to u malom talijanskom mjestu u kojem sunce i dokoličarenje podgrijavaju maštu.

Elio je mlad po godinama, ali ga načitanost i poznavanje umjetnosti čini zrelijim od njegovih vršnjaka. Njegovi su roditelji intelektualci, majka je prevoditeljica s francuskog, talijanskog i njemačkog, a otac je profesor i znanstvenik koji svake godine tijekom ljeta uzima u kuću jednog mladog novaka kako bi mu pomogao s radom. Tako u ljeto 1987. godine u njihovu predivnu talijansku kuću dolazi Oliver, šarmantni i zavodljivi stranac, prema kojem Elio odmah razvije jaki osjećaj netrpeljivosti, ne može podnijeti što on tako slobodno i nemarno zauzima njegovu sobu, kuću, vrt i grad, ali istovremeno ne može pobjeći od te snažne prisutnosti u svom prostoru koja u njemu budi nemir.

Odmah od početka Elio pokušava sitnim provokacijama izbaciti svog gosta iz takta, a kada mu to ne uspijeva biva sve agresivniji, razbacuje se svojim intelektom, umijećem sviranja klavira i gitare, čak i zavodi svoju prijateljicu ne bi li naveo Olivera da ga zamijeti. Naravno da će promatrači u tom ponašanju odmah prepoznati znakove zaljubljenosti, očaja i žudnje, no sam Elio dugo potiskuje privlačnost koju osjeća, ne želi priznati što mu se događa u glavi ili točnije među nogama.

Jednog dana majka mu čita priču o zaljubljenom vitezu koji se boji objaviti svoju ljubav lijepoj princezi i pritom se propituje što bi trebao učiniti: Is it better to speak or to die? Je li bolje govoriti ili umrijeti? Elio odluči reći Oliveru što osjeća.

Par se prepušta strastvenim zagljajima koje s vrlo malo truda skrivaju od drugih, svjesni su da im je dano vrlo malo vremena i pa se požudno prepuštaju trenutku, ne misleći o neizbježnom rastanku koji se približava.

Skrivena ljubav posljednji je film iz vrlo senzualne trilogije o žudnji započete filmovima Ja sam ljubav i Rasprskavanje, također i adaptacija istoimenog romana Andréa Acimana s kojim Guadagnino čini čuda.

Posebno je dojmljiv prvi dio filma u kojem gledamo dvoje budućih ljubavnika u igri mačke i miša, gledamo kako bježe jedan od drugog da bi ih nevidljiva rastezljiva traka koja ih veže ponovo privukla i sudarila u nezaboravnom vatrometu. Iščekivanje i slatke patnje prije realizacije ljubavi naljepši su period veze, jer jednom kada se ostvari ono što smo tako dugo željeli to je zapravo početak kraja.

Armie Hammer izgleda kao preplanuli Ken i jednostavno je savršen za ulogu Olivera, zabranjenog voća u rajskom vrtu, toliko lijep i nonšalantan i primamljiv, da ga čovjek jednostavno mora dotaknuti kako bi se uvjerio da je stvaran. Timothée Chalamet je pak odličan Elio, vjerno iskazuje mladenački bunt i nervozu, strah od siline svojih osjećaja, a istovremeno dječačku zaigranost kojoj je sve izazov u koji se bezglavo upušta, zaigranost iz koje pršti čista erotika.

Ovo jest priča o ljubavi između dva muškarca, no Skrivena ljubav nipošto se ne može okarakterizirati samo kao gay film. On je čista ljubavna priča, toliko univerzalna da u njoj bilo tko može prepoznati dijeliće vlastitog iskustva, svoje nikad prežaljene ljubavi ili barem u njoj može vidjeti ono o čemu mašta kada razmišlja o onoj jednoj pravoj ljubavi koju se nada iskusiti, nada se da će mu doći barem jednom u životu.

U jednom trenutku Elio ima dirljiv razgovor sa ocem, koji pun razumijevanja i divljenja govori sinu kako mu zavidi na tome što je dovoljno hrabar da se prepusti osjećajima jer on to nikada nije sebi dopustio. Govori mu da ne potiskuje niti bol koju osjeća jer je upravo ona dokaz sreće koju je doživio. I to je doista tako, svi se nadaju jednoj supernovi u svom svemiru, ali su rijetki dovoljno hrabri otvoriti se za nju jer to znači dopustiti sebi biti ranjiv, napustiti svu logiku i razum i jednostavno zaploviti nepoznatim divljim vodama sudbine.